U nadahnutom eseju autor Ivan Salečić današnje (nepovoljno) stanje stvari (i stanje duha) u Hrvata objašnjava načinom na koji se tumači povijest, posebno dubrovačka i izdaja Zrinskog i Frankopana, upravo tako – izdaja a ne urota
Prije 350 godina, 30. travnja 1671. pogubljeni su hrvatsko-mađarski plemići, grof Petar Zrinski i markiz Fran Krsto Frankopan. S urotom zrinsko-frankopanskom upoznati smo svi, o njoj se uči u školi i njeni protagonisti su hrvatski nacionalni junaci, od malih nogu naučili su nas o tome sve što treba znati. Zli austrijski car Leopold, koji je ujedno i car cijelog Svetog Rimskog Carstva, obećao im je da će ih poštedjeti „ako se dođu osobno ispričati“ zbog toga što su organizirali urotu za njegovo svrgavanje s vlasti u Hrvatskoj. A kad su stigli u Austriju, zatočili su ih u zatvor u Wiener Neustadtu, iz kojeg više nikad nisu izišli. Pogubljeni su oni, oduzeo im plemstvo i rastrančirana im je imovina, obitelji su se zatrle – žene po samostanima, muškarci po zatvorima. Nakon – najprije – bitke na Krbavskom polju, a zatim i svođenja Hrvatske na reliquiae reliquiarum, ovo je bio treći udarac, koji je oblikovao sav naš povijesni jad, koji je trajao stoljećima, više-manje do slavne 1991. godine. Svoju urotu, filaju nas od osnovne škole, Zrinski i Frankopan su pokrenuli nezadovoljni političkom štetom koju im je kralj uporno nanosio svojim odlukama. Evo, oni bi u ratu pobijedili Turke, a Leopolod prvi bi onda sklopio takav mir kao da su Turci pobijedili njih. I oni to nisu mogli podnijeti, nego su skovali urotu. To ih je koštalo glave. Ali su „zginuli pošteno“ i zbog takve pogibije žive „navijek“.
To je i ono što učimo u školi. Iako je 20. travnja godišnjica pogibije ove dvojice, ovo međutim nije toliko tekst o njima, nego o tome koliko nas ovakvo učenje i ovo znanje u konačnici – košta? Mislim da ovaj povijesni pristup, koji je dubiozan, ima svoje konkretne ekonomske posljedice. I da ekonomski problemi s kojima se neprestano batrgamo ne potječu ekskluzivno iz kapitalizma, socijalizma, nekog konkretnog poretka, nego iz uvrnutog koncepta „hrvatstva“, za koji je ova urota dobar primjer. Žrtve tog koncepta smo mi, naše društvo, naša država i sve što je čini, uključujući i ekonomiju, kulturu, politiku i koješta. Žrtve tog koncepta su u krajnjoj liniji i sami Zrinski i Frankopan, koji su se u tom blenderu našli naknadno, već mrtvi, odrubljenih glava.
U svoje vrijeme, zavjera Zrinskog i Frankopana bila je otkrivena – dijelom i zato što je bila naprosto – neozbiljna. Naivno vjerujući da će naći saveznike za mikro-ustanak protiv makro-sila, najvećih sila kraja u kojem su živjeli – cara Svetog Rimskog Carstva i osmanskog sultana, u šlampavoj tajnosti pokušali su voditi pregovore, koji nisu dugo ostali tajni. Ali to je zapravo manje važno. Važno je da je ta urota, ili pokušaj urote, upravo vrvio momentima koji poprilično propituju političke, društvene i druge stereotipove, iz kojih danas obično o ovom događaju pričamo. Na primjer, kako zvuči to što su se Zrinski i Frakopan, o kojima danas učimo da su bastion hrvatstva i šampioni koji čuvaju antemurale christianitatis, tijekom urote čak nudili Osmanskom carstvu kao – saveznici? Bili su spremni da za njihov račun ratuju protiv kršćana. U Hrvatskoj, ovaj pokušaj se danas čita kao pokušaj osamostaljenja – iako bi, čak i da je uspio, prije bio vazalska promjena suverena. Međutim, Otomani – zadovoljni uvjetima sklopljenog mira s carem Leopoldom i bez želje za novom rundom iscrpljujućeg rata – na kraju su bili među onima koji su urotnike ‘otkucali’ caru u Beču.
Osim onog što u školi učimo, u školi nešto o ovoj uroti obično i ne učimo – a to je da je Urota zrinsko-frankopanska zapravo bila ‘veća’ od nezadovoljstva mirovnim ugovorom s Osmanskim carstvom. Zrinski i Frankopan su s mađarskim magnatima, velikašima, ustali protiv dvorske politike centralizacije monarhije, s ciljem smanjenja lokalne moći tih magnata. Oni su protivnici dvora i po toj liniji. No to nije jedina dodatna linija otpora u ovom sukobu oko centralizirane i decentralizirane vlasti u Habsburškoj monarhiji. Postoji i vjerski moment, jer urotnici su protestanti, a dinastija Habsburg je naravno – katolička. Nakon sklopljenog mira s Osmanskim carstvom, ovaj drugi, politički i religijski aspekt sukoba potencijalno je i veća opasnost za tadašnju državu od golog nezadovoljstva ‘naših’ plemića uvjetima mira. Njihova sudbina je tako s više strana određena.
Smaknuće zbog komplota protiv kralja u to vrijeme nije bila posebno radikalna mjera, usmjerena specifično protiv Frankopana i Zrinskog. To je prije bila redovna procedura za takvu vrstu izdaje. Poznat je slučaj u kojem nije čak ni došlo do konkretne izdaje, dovoljna je bila i sumnja na izdaju: Anne Boleyn, supruga engleskog kralja Henrika osmog, bez glave je ostala zbog takvog grijeha. Za razliku od Zrinskog i Frankopana, ona nije pokrenula nikakvu aktivnu urotu, koja je uključivala pregovore s neprijateljima i oružanu pobunu. Ona je naprosto pred svjedocima spomenula nešto što se moglo interpretirati kao da govori o – kraljevoj smrti. To je više bio ‘grijeh misli’, koji joj se omakao u salonskoj kozeriji. Ipak dovoljan da, usprkos tome što je bila kraljica Engleske, dobije istu presudu kao i ova dvojica.
Vladar u to vrijeme vlada by the grace of God i s tim očito nema zezanja. Istini za volju, Anne Boleyn i ova „naša“ dvojica nisu istovremenici. Ona je cijelo stoljeće starija. Zrinskom i Frankopanu vjerojatno nije pomoglo što je u nihovo doba, baš u Engleskoj, zaista i došlo do svrgavanja, pa i smaknuća kralja – u pobuni Olivera Cromwella. U feudalnoj državi suveren je faktor stabilnosti, koju održava struktura koja ga podupire, koja od toga ima ogromne benfite. Među onima koji su imali te benefite u mandatu cara Leopolda na mnogo se načina nalaze i Zrinski i Frankopan.
S druge strane, svrgavanje vladara opasan je događaj, koji na velikoj skali donosi ratne opasnosti, a na maloj gubitak privilegija za njemu lojalnu elitu. Je li onda neobično da se u takvim okolnostima unutar nomenklature na pokušaje urote ne gleda lijepo? To je kockanje s prevelikim ulogom i preneizvjesnim ishodom. Urota je očito tako i tumačena – kao pokušaj svrgavanja vladara na dijelu teritorija carstva – jer u presudi Zrinskom stoji: „”… da je počinio najveće grijehe time što je nastojao okruniti se za nezavisnog hrvatskog vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač…”
Pravomoćne presude u kojima su osuđeni na smrt kažu da su izdajnici oni, a ne vladar, kako mi učimo, iako je istina da ih je vladar mogao, navodno i obećao pomilovati, što onda nije učinio. Za nas, zato je izdajnik car, a ne urotnici, proces je namješten, presuda nepoštena. Iz toga izvodimo dokaz da su urotnici, a onda time i cijela Hrvatska, žrtve povijesne nepravde.
Učimo kako onovremeni kralj kraljevstva kojem je Hrvatska pripadala ne da nije bio na našoj strani, nego je doslovce bio naš neprijatelj. Nije li to čudna pretpostavka, da neki vladar, neprijatelj neke od zemalja kojima – vlada? Kao da u Francuskoj uče da neki njihov kralj bio neprijatelj Alsacea, ili da neki njemački kaiser „nije volio“ Königsberg. Takvo tumačenje teško ćete naći u školama Francuske i Njemačke, iako je Francuska prepuštala Alsace drugim zemljama, a Njemačka Konigsberg nema ni danas – sadašnje ime grada je Kaliningrad i nalazi se u Rusiji. Što ako se to smaknuće naprosto politički ‘isplatilo’, iz istog razloga iz kojeg se isplatio i nepovoljni mir, zbog šire situacije u Carstvu, a nije bilo usmjereno ‘protiv Hrvatske’? Car Leopold prvi taj svoj „nepovoljni“ mirovni sporazum s Otomanima, uzrok pobune Zrinskog i Frankopana, vjerojatno i nije sklopio slučajno pod, uvjetno rečeno ‘lošijim uvjetima’ od onih koje je mogao dobiti. Takvim sporazumom je osigurao nekoliko desetljeća mira s Osmanskim carstvom. Mira koji mu je bio potreban kako bi bez osipanja vojne snage mogao voditi za svoje carstvo daleko važnije ratove na drugim stranama. Zrinski i Frankopan, i ostali njihovi urotnički kompići tu su širu sliku ignorirali i razjarivali se svojim osobnim iskustvom, u kojem su se osjetili kao gubitnici i koje im nije bilo potaman. Tri i pol stoljeća kasnije, to je i dalje i naš diskurs, ne samo kad se radi o ovoj uroti. On je više-manje postao naš pogled na svijet, pogled razjarenih gubitnika koji ignoriraju šire slike.
Odakle nam to? To nije jedini pogled na svijet. Čak i u našoj povijesti ima drugačijih, pa i suprotnih primjera. No, kad nam zadanu satnicu ispune Zrinski i Frankopani, onda nam za te druge primjere ostaje manje vremena, iako bi bilo dobro da ih učimo više. Tko su političari i ratnici o kojima nemamo pojma, a koji su daleko vještije plivali domaćom i međunarodnom scenom, ratnom i mirnom, svjetovnom i crkvenom? Neki su ne samo u politci, nego – pazite sad! – čak i kao vojnici bili uspješniji od Zrinskog i Frankopana. Tu u prvom redu mislim na onovremenu diplomaciju Dubrovčke republike. Marin Džamanjić, Frano Gundulić, Klement Ranjina, Stjepan Gradić – govore li vam što ta imena dubrovačkih političara i diplomata? O dubrovačkoj diplomaciji učimo samo da je bila „uspješna“, ali bez dodatnih podataka.
Dat ću sad jedan primjer, pa ga usporedite s Urotom zrinsko-frankopanskom i zaključite – bi li se za tako što moglo naći mjesta u školskom kurikulumu?
Godina je 1571. i sprema se bitka kod Lepanta, najveći sukob Osmanskog carstva i kršćanske Evrope ikad. Kršćanska pobjeda u ovoj bitki presudan je preokret u stoljetnom ratu. Dubrovnik balansira između obje strane – kršćanske i osmanske. Ideološki se upire u kršćanstvo, trguje s jednima i drugima, ali ekonomski daleko više ovisi o Turcima, kojima plaća i godišnji danak za nenapadanje i trgovačke koncesije koje sežu od Bosne do Afrike. Iako je de iure neutralna ‘maritimna republika’, malog teritorija, ali s ‘akvatorijem’ na čitavom Sredozemlju i šire, zbog tog plaćanja danka takozvanoj Visokoj porti u Istanbulu, Dubrovnik je de facto turski vazal. Takav status Dubrovačke republike u tom trenutku nije tajna, to je međunarodno poznat podatak.
Svoj status Dubrovčani, osim novcem, plaćaju i time što su, kao, nekakvi dvostruki špijuni u vječnom i opasnom sukobu zapada i istoka. S obzirom da vjerski povezani s jednima, a ekonomski s drugima, oni prirodno operiraju na obje strane pa „informiraju“ jedne i druge o tome što se zbiva među neprijateljima. Za te informacije koje provajdaju pokazuje se međutim da nisu baš nijednima od neke koristi. Više-manje sve što Dubrovčani javljaju, dolazi i drugim kanalima. Za razliku od vrhunske diplomacije, kojom Dubrovnik čuva sam sebe, dubrovačka dvostruka špijunaža, kojom servisiraju druge, prilično je bezvezna. Ne otkrivaju puno, čuvaju tajne i saveznika i protivnika. Tu je, naime, vječna bojazan: što će biti ako netko bude provaljen, otkriju li jednom, makar za sto godina, da ih je Dubrovnik drukao? Bilo s kršćanstvom, ako takvu izdaju otkriju na zapadu, bilo s koncesijama, ako za nju doznaju na istoku? S obzirom da znaju da sjede na dvije stolice, Dubrovčani nisu blesavi da jednima otkriju nešto što će one druge baš jako potopiti. Dubrovnik je ‘top of the crop’ kad je to u njegovom interesu, i također je loš i nikakav – kad je to u njegovom interesu. I sve im to nekako prolazi, ako baš i nastane neka situacija da se netko na njih naljuti, oni se nekako potrude da je zatvore.
Dubrovnik je dakle načelno neutralan, ali… hej, bitka kod Lepanta? Ideja da možeš biti neutralan u bitki kod Lepanta, praviti se kao da se ona ne događa i očekivati da ćeš i nakon nje biti ravnopravan sugovornik onih koji su u njoj sudjelovali i zauzeli stranu… baš i ne zvuči moguće. A ono što je zaista posebno delikatno za poziciju Dubrovačke republike – dok se priprema najveći sukob kršćana i muslimana ikad – to je da je Dubrovnik kršćanska zemlja, koja je istodobno podanik muslimanskog carstva. Uh, sve je to zbog tih unosnih koncesija za trgovinu, ali ako se približava bitka, dubrovački ekonomski bingo velikom se brzinom preobražava u politički bankrot. Bitka još nije ni počela, ali s juga, iz Jonskog mora, iz smjera Lepanta, valja se tsunami nevolje.
Uoči bitke, Osmansko carstvo obavještava Dubrovačku republiku da od svih svojih vazala očekuje vojnu podršku. Ni za njih ovaj put nema onog što je Dubrovniku do tada prolazilo: „neutralni smo, pa… ništa“. Ovaj put je stani-pani. Turska, suveren, kaže – izvolite dati brodove i mornare za našu stvar, iako turska ‘naša stvar’ – bitka protiv flote tzv. Svete lige, kršćanske flote – nije doduše i dubrovačka ‘naša stvar’. Ali feudalna pravila su jasna – vazal je vazal i mora se odazvati. Ups!
Nije teško pretpostaviti da je za Dubrovnik ispuniti zahtjev Osmanskog carstva obavezno i – nezamislivo. Možda se sveti Vlaho i jest rodio u gradu Sebasti, koja je današnji Sivas u Turskoj, ali sad baš… da se brodovi Republike svetog Vlaha – svima naočigled – pojave u turskoj floti, protiv kršćana, u bilo kojoj bitci, a kamoli onoj kod Lepanta… Kad bi do toga došlo, Dubrovnik se i s kršćanstvom i Evropom može lijepo pozdraviti zauvijek. Zvonik na Stradunu može se prenamijeniti u minaret, a njegovi poznati zvonari ‘zelenci’, preimenovati u Al-Maro i Ibn-Baro. Uglavnom, Dubrovnik je u situaciji da Osmanskom carstvu ne smije reći „ne“, jer ga ono može pojesti prije doručka. Ali ne može reći ni „da“, jer – napravi li to – više neće biti Dubrovnik. Ako tako ostane, bitka kod Lepanta za Dubrovnik je izgubljena, bez obzira na njezin konačni ishod. I sad… šta?
Pred tom famoznom dubrovačkom diplomacijom novi je zadatak – izvući se iz ovoga. I to po mogućnosti bez političke i ekonomske štete. Ali kako?
Evo kako.
Pregovore s Turcima o dubrovačkom sudjelovanju u bitki kod Lepanta u ime Republike vodi grof Frano Gundulić. I samom mu je jasno da kod Lepanta neće biti neutralnih i da on – bez obzira na neutralnost Dubrovnika – ovaj put mora zauzeti stranu. I ne pada mu na pamet da napravi ono što po srednjevjekovnom pravu mora – da ide u rat na istoj strani s Turcima. Donosi odluku koja je – odakle god da je gledate prilično suluda. Ako već mora na Lepant, ići će sa Svetom ligom. Ratovat će protiv Osmanskog carstva čiji je podanik i saveznik i o kojem ovisi ekonomija njegove male zemlje. Srećom po Dubrovnik, on nije ništa manje vješt diplomat nego što će njegov nećak, hrvatski kanonski književnik Ivan Gundulić (koji se inače u tom trenutku još nije ni rodio), biti vješt pisac.
Slično Zrinskom i Frankopanu, Frano Gundulić zapravo također kreće u svojevrsnu urotu, protiv svojeg vladara – Osmanskog carstva.
Gundulić odmah pristaje na sve turske zahtjeve, naravno da ide s njima u rat protiv kršćana, zaboga, pa ima li išta normalnije od toga? Ali kaže da je dubrovačka ratna flota nikakva, da se ne održava upravo zato jer je Dubrovnik neutralan. Da su ti brodovi stari, u lošem stanju i ukratko – neupotrebljivi i od njih je veća šteta nego korist. Kaže da većina upotrebljivih brodova pripada trgovačkoj mornarici, ali da se nalaze na Atlantiku i u Indijskom oceanu i da se neće stići vratiti do bitke. Na kraju kaže kako ima tridesetak brodova u Španjolskoj, daleko, ali ipak u Mediteranu, i kako će odmah dati nalog da se ti brodovi hitno vrate odande i stave Turcima na raspolaganje. To doduše nisu ratni brodovi, ali mogu služiti za logističku potporu tijekom bitke. Žao mu je što ne može pomoći više, ali evo, to je ono što ima. I Turci mogu računati da će se oni priključiti osmaskoj floti. Turci na to pristaju, to je očito ono što od neutralnog vazala mogu dobiti.
Nakon tog sastanka, Gundulić zaista daje nalog koji vrijedi za sve dubrovačke brodove u Sredozemlju. Ali ne da se vrate iz Španjolske. Upravo suptrotno – gdje god da jesu – da hitno krenu za Španjolsku. Nakon toga – takva je prilika – obraća se izravno Papi Piju petom. Od njega traži da pošalje poruku španjolskom kralju Filipu Drugom. Poruka glasi: „Hitno konfisicirajte sve dubrovačke brodove koji se nalaze u španjolskim vodama za potrebe flote Svete lige.“ Kad dubrovački brodovi, prema Gundulićevom nalogu stignu u Španjolsku, bit će konfiscirani kraljevskim nalogom, sukladno preporuci samog Pape.
Filip Drugi je moćan vladar. On je sin Karla Petog, koji je u svoje doba bio najmoćniji kralj na svijetu, jedan od onih koji su imali toliko posjeda da se za njega govorilo kako u njegovim zemljama „sunce nikad ne zalazi“. Karlo Peti bio je španjolski Habsburg, između ostalog bio je i kralj Istre i Dalmacije. Upravo je on te krajeve prepustio svojem bratu Ferdinandu, koji je bio austrijski Habsburg i već je vladao Hrvatskom i Slavonijom. Kad je Ferdinand od Karla dobio Istru i Dalmaciju, tada su hrvatski krajevi ujedinjeni, te su takvi, uz povremena otuđenja, ostali do kraja vladavine Habsburga i do danas.
Španjolska je uglavnom svjetska velesila. Admiral Johann od Austrije, vrhovni je zapovjednik flote Svete lige, polubrat je Filipa Drugog, vanbračni sin Karla Petog. Španjolska konfiskacija dubrovačkih brodova je zato plauzibilna, oni to mogu napraviti. Također, eto – konfiskaciju dubrovačkog brodovja od španjolskog kralja tražio je Papa, za Turke – prvi do Sotone osobno. Što bi tu moglo biti sumnjivo? Ipak, Frano Gundulić toliko je oprezan da uvodi i dodatne osigurače. Ima dva uvjeta i za kršćansku mornaricu – prvi je da dubrovački brodovi kod Lepanta plove pod španjolskim zastavama, tako da Turci ne vide kako Dubrovnik ratuje protiv njih. Službeno, brodovi će tokom bitke biti zadržani u španjolskim lukama, jer se podrazumijeva da bi se inače borili na osmanskoj strani. Za Turke dakle, brodovi neće u njoj sudjelovati. Drugi je da dubrovački brodovi u bitki sudjeluju kao logistički, a ne ratni brodovi – pa ako Turci ipak otkriju njihovo sudjelovanje, da ne ispadne da im je Gundulić lagao kad je rekao da brodovi ne mogu biti ratni. Papa Pio Peti i kralj Filip Drugi pristaju, to je očito ono što od protivničkog vazala mogu dobiti.
Gundulić tako postiže da za dubrovačko sudjelovanje u bitki kod Lepanta Turci ne doznaju, a da pritom i Papa i španjolski i austrijski Habsburzi za njega vrlo dobro znaju. Turke će obavijestiti kako su Španjolci konfiscirali brodove prije nego su ovi uspjeli otploviti i ne puštaju ih. Podatak koji ne znaju ni neki Dubrovčani, ili o tome šute i dan-danas, da za to ne doznaju Turci: Dubrovačka republika, turski vazal, zaista je poslala 30 brodova u bitku kod Lepanta na strani Svete lige, svojih službenih neprijatelja. Napravila je to pod španjolskim zastavama, koje su ih sakrile. Ne znam je li bilo tako, ali ne bi me čudilo da je nakon bitke neka dubrovačka delegacija otišla u Istanbul da s Visokom portom odžaluje poraz. Jer evo – izgubli – smo – kod Lepanta.
To nije sve. Nakon bitke kod Lepanta razmjena zarobljenika odvijala se na nekoliko mjesta koja su bila prihvatljiva za obje suprotstavljene strane. Treba li uopće reći da je jedno od mjesta za razmjenu bio i Dubrovnik? I oni koji su bili zarobljeni i oni koji su ih zarobili i oni koji su ih željeli otkupiti natrag, tamo su stizali, odsjedali, pregovarali, boravili, jeli i pili i da proslave uspjeh i tuguju zbog neuspjeha. Naravno, svi su mogli sudjelovati u pregovorima tek nakon što su odgulili – i platili – boravak u karanteni od 40 dana, zbog zdravstvene prevencije. Zapravo ne znam zašto se završetak bitke kod Lepanta ne obilježava kao začetak poslovnog turizma u Dubrovniku.
Kratka digresija – Osmansko carstvo još će dugo ugrožavati Evropu, među ostalim doći će i do Beča, u opsadi kojeg će Turci biti razbijeni tek kad im s leđa s vojskom dođe poljski kralj Jan Sobjeski. Kuriozitet je da je jedan od tadašnjih vođa obrane Beča, koji su zadržavali napadače dok kralj Sobjeski ne stigne, bio austrijski feldmaršal – Frano Gundulić. Ipak, iza imena koje je identično imenu diplomata iz vremena bitke kod Lepanta, ovaj put je bila druga osoba – ovo je bio najstariji sin književnika Ivana Gundulića.
Ovaj Frano Gundulić u Beč je došao niotkuda i vinuo se do položaja carskog feldmaršala, nastanio se u palači u Renngasse, u susjedstvu su živjele obitelji Rothschild i Windisch-Graetz, i vjenčao Talijanku Octaviu Strozzi, caričinu najbolju prijateljicu i prvu dvorsku damu. I obranio je Beč, i sudjelovao u sklapanju mirovnog ugovora, sličnog onom protiv kojeg su Zrinski i Frankopan ustali. Kad ga je car Leopold, onaj isti koji je smaknuo Zrinskog i Frankopana, htio imenovati feldmaršalom, pojavio se proceduralni problem. Feldmaršal je bila druga po rangu vojna titula u Carstvu. Tako visoki položaj mogao je držati samo netko tko ima titulu vojvode ili princa, a Gundulići su bili samo grofovi. Da bi ga ipak imenovali, Austrija je tada zatražila od Dubrovačke republike da Frana Gundulića ‘unaprijedi’ u vojvodu. Republika je to i napravila – obiteljski posjed Gundulića u Trpnju na Pelješcu proglašen je Vojvodstvom Svetog Mihovila, a dotadašnji grof Frano – vojvodom.
Kad učimo o zlom caru Leopoldu prvom koji je smaknuo Hrvate Zrinskog i Frankopana, zašto ne učimo o dobrom caru Leopoldu prvom koji je tražio da se napravi iznimka na razini međunarodne politike, da se minijaturni Trpanj proglasi vojvodstvom, samo zato kako bi Hrvata Frana Gundulića postavio na položaj feldmaršala carske vojske? Ako već dobivamo takve pristrane i jednodimenzionalne informacije, zašto nam ih barem ne daju iz različitih kuteva? Uostalom, zašto nam se Fran Krsto Frankopan uklapa u povijest, a Frano Gundulić ne?
Usporedimo sad ovu priču o dva Frana Gundulića s pričom o Zrinskom i Frankopanu. Sva četvorica junaci su turskih ratova. Pobjede oba Gundulića, kod Lepanta i Beča, veće su i važnije od pobjeda Zrinskih i Frankopana – uključujući čak i važnu bitku kod Sigeta, no nju ionako nije vodio urotnik Petar Zrinski, nego njegov predak Nikola Šubić. Stariji Frano Gundulić djeluje sam samcat, pred očima Visoke porte sultana Selima Drugog odlučuje poslati flotu na Lepant. Mlađi Gundulić , jedan od zapovjednika obrane kod Beča, pak zadržava veliku vojsku Mehmeda Četvrtog i Kara Mustafe do dolaska pomoći i bitke od koje se Osmansko carstvo više nikad neće oporaviti.
Nasuprot ovome, Zrinski i Frankopani donijeli su otprilike tri odluke od kojih je teško reći koja je bila gora. Prvu – da procijene da će uopće pokrenuti i održavati urotu. Drugu – da idu pregovarati s Turcima u takvoj šlampavoj tajnosti da ti pregovori odmah budu otkriveni. Treću – da se u Mađarskoj povežu s magnatima, što im je isto bio krimen.
Strategija Gundulića potpuni je uspjeh. Bili urotnici, bili lojalisti, oni sudjeluju u dvije najveće pobjede kršćana nad Turcima u cijeloj povijesti turskih ratova. S druge strane, strategija Zrinskog i Frankopana potpuni je fijasko. Sudjelovanje u pobjedama nije kapitalizirano. Isti vladar koji Gundulića postavlja za feldmaršala, ovoj dvoijci skida glave. Isti vladar koji Gunduliću preko reda daje viši aristokratski rang, ovima uzima plemićke titule. Isti vladar koji lobira da se mali Trpanj proglasi vojvodstvom, ovima uzima sve obiteljske posjede. Dok je Fran Krsto Frankopan smaknut bez potomaka, Zrinskom, koji ima potomke, uzima čak i ime – nakon što su ostali bez grada Zrina, ne mogu se više ni zvati Zrinski. Žene dobivaju nova imena u samostanima, bez prezimena, dok Petrov sin nakon urote dobiva novo prezime – Gnade.
Ako već učimo urote – zašto ne učimo obje? Ili ako učimo samo jednu – zašto neuspješnu, a ne uspješnu?
Svejedno, u našem obrazovnom sustavu ima mjesta samo za Frana Frankopana, ne i za Frana Gundulića. Zrinski i Frankopani su heroji. O Gundulićima učimo u književnosti, stihove „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, ali o stoljetnoj povijesti te obitelji – političkoj, diplomatskoj, ekonomskoj – nemamo pojma. Nemamo pojma o njezinim velikanima i monstrumima, jer bilo je i takvih, poput Paladina Gundulića, mediteranskog trgovca robljem iz iste obitelji koja će nam kasnije dati pjesnika slobode. A to je samo jedna obitelj u dubrovačkoj povijesti. Da nije bilo Ivana Gundulića, što bismo u školi učili o Gundulićima? Isto što i o drugim dubrovačkim patricijskim obiteljima – više manje ništa. Obitelji Gučetić, Kabudžić, Saraka, Bunić, Bobaljević… tko je za to ikad čuo?
Kad učimo samo mit koji kaže da „navik on živi ki zgine pošteno“, a ne učimo da su Zrinski i Frankopan po zakonima njihovog vremena zapravo ipak počinili izdaju. Kad to tako učimo, to košta i – te su posljedice nekad skupe. Građenjem ispravnih heroja od njih dvojice i njihovog nemuštog pokušaja pobune, mi iz ideoloških razloga učimo da su oni isključivo cool, a presuda na koju su osuđeni – isključivo nepravedna. Kažu nam da su oni, pravednici, bili sami protiv svih, što je samo djelomično točno – oni su ostali sami jer im je plan bio tako blesav da uz njega nitko nije htio stati. Nije li neobično da u uroti koja se zove „zrinsko-frankopanska“ odgovornost imaju svi – i car i Turci i Francuzi i Talijani, i s kim oni sve nisu pregovarali – samo je nemaju sami Zrinski i Frankopani? Nisu li njih dvojica do danas postali svojevrsni hrvatski etalon, po kojem su Hrvati uvijek žrtve, čak i kad nisu. Uvijek nevini, što god napravili, neovisno o pravomoćnoj presudi? Tri i pol stoljeća nakon smrti Zrinskog i Frankopana, ne bismo li možda mogli promijeniti pogled?
I još nam kažu da su oni u svojem slavnom mučeništvu – Hrvati. Iako nisu, nego su hrvatsko-ugarska aristokracija u hrvatko-ugarskoj uniji. Kad to tako naučimo, onda iz toga slijedi da su i Hrvati sami protiv svih – i Ugara i Austrijanaca, žrtve nepravde koja je tolika da već postaje princip funkcioniranja svijeta. Je li to točno? Zrinski i Frankopan su imali – i koristili – sve poluge pravne države koje su im bile na raspolaganju. Na sudu su bili osuđeni na smrt zbog izdaje koju su počinili. Oni su se na tu presudu žalili i proglasili sud koji ih je osudio nenadležnim za svoj slučaj. U žalbi su tražili su da se cijeli proces ponovi pred drugim sudom, koji su sami predložili. Njihova žalba je prihvaćena i proces je ponovljen. I u ponovljenom procesu, pred drugim sudom, opet su osuđeni na istu kaznu – da im se odsječe prvo ruka, pa glava.
Da me ne shvatite krivo, nisam protiv toga da se u našim školama uči urota zrinsko-frankopanska, ali šteta je da se uči samo ona, a i kad se to uči, da se uči na tako uvrnut i slijep način. Ne učimo važne stvari kad se radi o organizaciji urote – kako su u urotu zrinsko-frankopansku debelo i duboko impregnirani uskogrudnost i samovolja, impulzivnost i improvizacija. I ono najgore – učimo isključivo da navijek živi tko zgine pošteno, ne učimo kako Zrinski i Frankopani u Uroti zrinsko-frankopanskoj imaju svoj komad odgovornosti.
Nije tema ovog teksta ulaziti u postupke cara Leopolda prvog, za koje je cinizam mala riječ. On im obećaje oprost, a zatim im ga tehnički i daje, pa tako valjda – kao – ne krši svoje obećanje. Osuđeni su naime na odsijecanje ruke i glave, i onda im on velevažno oprašta – ruku. Ne i glavu. No, mijenja li išta to što su se oni sami izručili? Što bi bilo da oni nisu otišli u Austriju tražiti taj famozni oprost? Bi li sve prošlo kao da se ništa nije dogodilo?
Je li Urota zrinsko-frankopanska iskorištena i da se putem osude ove dvojice pošalje poruka moćnijim i važnijim mađarskim magnatima, koji su i iz političkih i religijskih motiva ustali protiv krune? Je li ta besmislena pobuna protiv već sklopljenog mira, koji je pritom sklopio ni manje ni više nego car Svetog Rimskog Carstva, Austriji dala priliku da se obračuna ne samo s konkretnim pobunjenicima, nego i sa svim drugim pobunama na horizontu? Postoji li taj širi kontekst u hrvatskom kurikulumu? Zašto nam je urota gotovo kao nekakav proto-pokušaj osamostaljenja Hrvatske, a ne učimo o njezinom mađarskm dijelu, o uroti magnata, koja je odvela u zatvor 2000 drugih plemića, koji nisu bili Hrvati? Uči li se da su Zrinski i Frankopani, koji su za nas temelj hrvatskog identiteta, koji je anti-mađarski, išli u urotu s – Mađarima? Da su također, danas sahranjeni u zagrebačkoj katedrali, po vjeroispovjesti bili – protestanti? Kako u hrvatskom narativu napraviti junaka od nekog tko nije katolik? Vjerojatno – šutjeti o tome i čekati 350 godina i onda takva mogućnost više nikom neće ni pasti na pamet.
Leopold prvi je s Osmanskim Carstvom sklopio mir i potrebe za obranom u donedavnom smislu – obranom u kojoj su Zrinski i Frankopani igrali važnu ulogu – za njega vjerojatno više nije bilo. Zrinski i Frankopan tim mirom nisu bili zadovoljni. Ali što su oni tražili kad su se suprotstavili tom miru? Nastavak sukoba koji će anulirati stavke tog ugovora? Prijelaz na stranu Turaka, pri čemu bi se opet nastavili boriti, ovaj put protiv Austrije? Oni nisu zadovoljni veličinom teritorija koji je mirovnim ugovorom pripao Turcima, pa razmišljaju da prijeđu na tursku stranu? Pa tako bi Turci, za koje oni misle da su već dobili previše teritorija, dobili još više. Imaju li onda osobni interes? Računaju li da bi im promjenom strane na upravljanje pripali ti otuđeni teritoriji? A protiv Austrije će se lako boriti, jer Austrija sad ionako vodi ratove drugdje? Ali čekaj, kako su onda oni… kršćanski borci, za Hrvatsku? Što je zajedničko u ovoj gomili njihovih mogućih motiva?
To je – nastavak rata. Oni nisu željeli mir. Jesu li Zrinski i Frankopan ono što bismo u današnjim terminima nazvali – branitelji vječno pretplaćeni na rat? Jesu li oni zato tako napeti današnjim Hrvatima?
Predrasuda o „zlom“ bečkom dvoru tako se uklapa u hrvatski rovatorski narativ koji se proteže valjda još od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1102. pa do kraja druge Jugoslavije 1992. godine. Uvijek smo, učimo, protiv svoje volje gurnuti u zajedničku državu s nekim tko nam radi o glavi. Naravno, škola ima odgovor na to pitanje – zato jer su oni u Beču dobro znali kako su Hrvati „osvajani, ali ne i pokoreni“, kako je pisalo u mojem povijesnom udžbeniku. Iako – osim osmanskih osvajanja – koliko smo puta mi zaista bili vojno osvajani? Još te 1102. godine kralj Koloman dobio je podršku hrvatskog plemstva za preuzimanje vlasti, do koje je došao Hrvatsko-ugarskom nagodbom, koja je bila, kao što joj ime kaže – nagodba. Kolomanovo preuzimanje vlasti u dinastičkom smislu nije bilo nelegalno. On je bio rođak, nećak hrvatske kraljice Jelene lijepe, supruge hrvatskog kralja Zvonimira. Sve do 1918. godine, kad su hrvatski delegati u Skupštini Jugoslavije dragovoljno pročitali Adresu o ujedninjenju jugoslavenskom regentu, princu Aleksandru Karađorđeviću. Tko ih je na to tjerao? Bi li Srbi i Slovenci osnovali Jugoslaviju bez Hrvatske u sredini? Ipak, tu je vječno taj neki mitski ‘tuđin’, zavojevač, Habsburg, Mađar, mađaron, Mlečanin, Turčin, Srbin, netko kontra ‘nas’ – odnosno, kontra te neke nakupine koja se zove ‘mi’.
Bizarno je da su nas prije Hrvatsko-ugarske nagodbe Mađari, koje je vodio kralj Ladislav prvi, zaista pokušali vojno osvojiti. Ali to osvajanje im je propalo, iako su kod gore Gvozd već pobijedili glavnu hrvatsku vojsku, koju je vodio Petar Svačić. Put do vladavine nad Hrvatskom dodatno se iskomplicirao. Petar, čak i ako je zaista praktično vladao, nikad nije bio zaista okrunjen. Njegovi potomci stoga nemaju automatsko, dinastičko pravo na prijestolje. Princ Radovan, jedini sin kralja Zvonimira i Jelene lijepe, tada je već mrtav. I Stjepan drugi, zadnji Trpimirović, star i bolestan, umire ne proglasivši nasljednika. Hrvati nisu uspjeli izabrati kralja. I onda se pojavio Mađar Koloman, okončao rat koji je poveo njegov prethodnik Ladislav, zagarantirao lokalnom plemstvu da će zadržati svoja prava i nastala je – Hrvatsko-ugarska zajednica. No i nakon toga učimo kako smo „osvojeni“, kako su Hrvati uvijek u svaki savez ulazili bili protiv svoje volje, kako su bili prividni saveznici, ali zapravo protivnici, tiha opozicija, koja živi s nekim, ali ima svoj tajni cilj – hrvatsku samostalnost. Ako ako bi to i bilo točno, ako je to bio hrvatski stav, je li zbilja čudno što su se onda prema nama tako i ponašali?
I još nas pritom uče da je takav stav – pozitivna osobina, da je okej biti takav u odnosu s nekim, s kim si prethodno pristao osnovati zajednicu. Ali po čemu taj naš suživot s figom u džepu zapravo nije ‘mračni plan’, onakav kakav drugima učitavamo da ga imaju prema nama? Uglavnom, s ovakvim diskursom, naravno da Zrinski i Frankopan, koji su se tako zaista i ponašali, po privatnoj agendi, ne mogu završiti drugačije nego kao heroji nacije. No, ovakav opis Hrvata kao naroda koji u zajednice ulazi s idejom da ih razbije i osamostali se, može se prevesti i kao – nepouzdani i nevjerni, netko tko je zainteresiran samo za sebe i čeka priliku da kidne. Danas, kad smo ostali sami sa sobom, više nemamo od koga, ali teško da nam je bolje, i ne pomaže to što su nam Zrinski i Frankopani politički standard.
Koliko je Beč bio naš neprijatelj, može se vidjeti iz primjera jednog dijela današnje Hrvatske kojim su u različitim vremenima odvojeno upravljali Beč i Zagreb – Vojne krajine. Iz Beča se Vojnom krajinom izravno upravljalo do duboko u drugu polovicu 19. stoljeća. Taj kraj je naprosto bio austrijski, nije bio hrvatski. Tek 1881. godine – nakon što je i Bosna pripala Austriji i time je prestala opasnost od osmanskih napada, barem u ovim krajevima – Vojna krajina je, nakon neopisvih zanovijetanja hrvatske politike bečkoj vladi da se to područje pripoji Hrvatskoj, potpala pod upravu Hrvatskog sabora. Stanovnici Vojne krajne tada su još dugo prosvjedovali protiv te odluke, koja je za njih bila razočaravajuća i izdajnička. Doživjeli su to kao da ih je Beč prepustio na milost i nemilost Hrvatima.
I kako su to doživjeli, tako je to i bilo. Nakon što je potpala pod Hrvatsku, Vojna je krajina u punom intenzitetu iskusila ono u čemu Hrvatskoj nema premca – upropaštavanje. Da malo karikiramo, bio je to kraj svijeta u kojem je jedan austrijski oficir u dokolici na klaviru skladao muziku za hrvatsku himnu. Bilo je to u Glini, gradu u kojem su gradski garnizon i obrambeni bedemi na kraju grada bili spojeni podzemnim tunelom – kako pokreti vojske ne bi uznemirivali dame u šetnji. Od toga, Vojna krajina je brzo postajala ono što je danas – međuzemlje kojim kroz minska polja tumaraju izgubljene duše. Pokazalo se da nije Beč neprijatelj Hrvatske, nego je Hrvatska mnogo veći neprijatelj Hrvatske.
Kad učimo o propasti Urote zrinsko-frankopanske, a da pritom ne spominjemo vlastitu dionicu samih urotnika, nego umjesto toga bubetamo da „navik on živi ki zgine pošteno“, u to je upakirana i ideja nekakvog fatuma. Učimo da će pravednici stradati, iako su Zrinski i Frankopan daleko od pravednika. Učimo da što god napravimo, i ako trpimo i ako se pobunimo, ishod će biti isti – i za nas nepovoljan. Ako je propala tako dobra zamisao kao što je Zrinsko-frankopanska urota, ima li tog dobrog djela koje bi moglo upaliti? Učimo da se borba zapravo – ne isplati, čak ni za pravu stvar, jer učimo da je ta propala, promašena i nemoguća urota bila prava stvar. Šopamo se izmišljenim primjerima kako smo jadni jadnici i pijuni u mračnim igrama velikih sila. Primjer na kojem to učimo onaj je u kojem smo mračne igre zapravo igrali mi, i više od velikih sila. Istodobno, ne učimo obrnute primjere – poput dubrovačkog iz bitke kod Lepanta – koji nam pokazuju da te velike sile i mi možemo zavrtjeti u svoju korist i možemo ih dobiti da igraju po našim pravilima. Ako znamo kako.
Čak i kad učimo Dubrovačku republiku, od sve njezine slavne povijesti mi opet nalazimo dio koji nam poručuje da budemo pasivni. Učimo o njezinoj srednjevjekovnoj neutralnosti kao o njezinom ultimativnom postignuću. To radimo na tako jednodimenzionalan način, da ispada kako zbog neutralnosti u Dubrovniku nisu radili ništa. A bilo je očito drugačije – usprkos neutralnosti, koju su čuvali kao oko u glavi, kad bi bilo prilike i potrebe, Dubrovčani su htjeli i nalazili načina da rade što više onoga što žele. Stiješnjeni, kako su to govorili u Dubrovniku, „između lava i zmaja“, između Mletačke republike i Osmanskog carstva, naučili su stoljećima održavati ravnotežu na žici s koje su Zrinski i Frankopani naprosto – pali. I to čim su na nju kročili. Stiješnjeni između Habsburga i Turaka, oni se jednostavno nisu snašli.
Učeći na taj način kroz generacije i generacije na kraju učimo – bespomoćnost. Ta bespomoćnost koju dobivamo kroz školu postaje DNA ovog društva. To je strašno i netočno. A onda to što učimo, to i imamo, tako nam društvo funkcionira.
Zašto je to tako? Zašto učimo Frana Frankopana, a ne učimo Frana Gundulića? Ja ne znam, ali imam jednu ideju. Zbog – nacionalizma. To je također glupo, jer ni Zrinski ni Frankopan nisu bili politički Hrvati u današnjem smislu riječi. Bili su ugarsko plemstvo koliko i hrvatsko. Mađari ih ne svojataju ništa manje od nas. Njihova mađarska imena, koja su koristili, su Peter Zrinyi i Ferenc Kristof Frangepan. U Mađarskoj, u Sigetu se danas nalazi spomenik zapovjednicima suprotstavljenih strana iz slavne bitke – Nikoli Šubiću Zrinskom i sultanu Sulejmanu drugom. Taj spomenik Zrinskom danas je simbol tursko-mađarskog prijateljstva, ne tursko-hrvatskog.
Nekako, u dugotrajnom ispiranju mozga koje nam se događa, došli smo do točke na kojoj Zrinski i Frankopani mogu proći kao – borci za Hrvatsku. To je razlika između njih i Gundulića. Frano Gundulić (nijedan) ne može proći kao borac za Hrvatsku. Dubrovačka republika u njihovo vrijeme ne da nije bila Hrvatska, nego s Hrvatskom nije ni graničila. Zbog nacionalizma, o Zrinskima i Frankopanima učimo da su se borili za Hrvatsku, iako su se borili i za Austriju, Mađarsku, kršćanstvo, Evropu, u prvom redu svoje posjede, a u nekoj iteraciji valjda i za Hrvatsku, no ne samo za nju. Učimo kao o nekakvim nacionalnim herojima, na pristran i izvankontekstualan način, koji nas precjenjuje i poglupljuje. Zrinski i Frankopani svakako nisu bili hrvatski nacionalisti i kad ih kao takve slavimo, tu ih i mi sami žrtvujemo na oltaru ideologije današnje Hrvatske, njezinog ksenofobnog i izolacionističkog svjetonazora, koji je imprintan u većinu hrvatskih političkih koncepcija. No čak su i Zrinski i Frankopani superiorni hrvatskim suverenistima koji ih slave. Ako ništa, njihova urota, kakva bila da bila, bila je međunarodna, nije bila „hrvatska“. Kao hrvatsko-ugarsko plemstvo, čak su i oni bili manje opterećeni identitetskim kompleksima koje srećem danas, kad je važno da se uvjerimo kako od stoljeća sedmog do danas nismo mislili ni o čemu nego kako da se osamostalimo.
Pogledajte cijenu tog izuzimanja od odgovornosti. Pogledajte je na bilo kojem od primjera koji iskaču svaki dan – od socijalnih službi, pravosuđa i njegovih presuda, političke korupcije, lopovluka bilo koje vrste, koji prolazi lišo, u krajnjoj liniji – na primjeru ratnih zločina. I recite sami, kolika je cijena te – laži?
Teško je reći je li Urota zrinsko-frankopanska onaj prvi proto-slučaj kolektivne abolicije protagonista od odgovornosti u hrvatskoj povijesti? I prije ove dvojice bilo je i drugih hrvatskih ratnih poraza i tragedija, poput bitke ne Krbavskom polju, ili kod Petrove gore, ali kao da se ti događaji nisu toliko ‘uhvatili’ u identitet današnje nacije. Pogledajte cijenu tog izuzimanja od odgovornosti – za koju se školujemo. Pogledajte je na bilo kojem od primjera koji iskaču svaki dan – od socijalnih službi, pravosuđa i njegovih presuda, političke korupcije, lopovluka bilo koje vrste, koji prolazi lišo, u krajnjoj liniji – na primjeru ratnih zločina. I recite sami, kolika je cijena te – laži? Ne mislim ni na kakvu metafizičku cijenu, nego posve konkretnu cijenu u novcu, u vremenu, u životima. I koliko ćemo je još stoljeća plaćati?
Nakon svoje besmislene i nepotrebne pogibije, Zrinski i Frankopan, istini za volju zaista za nešto ipak nisu odgovorni – za, recimo to tako, porez na dodanu bezvrijednost naknadnih interpretacija koji se do danas po njihovom slučaju obračunava i naplaćuje. Tko zna, možda bi njih dvojica, bivši plemići Zrinyi Peter i Frangepan Ferenc Kristof, bez imena i zemlje, i sami ostali posramljeni zbog ove tako neplemenite, megalomanske, a uske, uvrnute, izmišljene i kradljive aproprijacije.
I za kraj, jedna anegdotalna kršćanska asocijacija na psihološku dinamiku hrvatskog odnosa prema Uroti zrinsko-frankopanskoj. Hrvate je ionako teško tumačiti izvan kršćanskog konteksta, ma koliko taj kontekst u njihovom doživljaju bleferski, nabožan i fejkerski bio. Da ostanemo u kršćanskoj terminologiji, poričući segment grijeha Zrinskog i Frankopana, nekritički ih posvajajući, poistovjećujući se, Hrvati i sami postaju poput njih. Od tada do danas, svojim izborom, taoci su grijeha Zrinskih i Frankopana. Držeći se bezgrešnima, sve više griješe i griješe, sve se više nadajući – tek mogućem, davno i lažno obećanom oprostu neke više sile, sve daljem i težem. I sve dok Hrvati ne postvare vlastitu ulogu u vlastitom životu, dok su im god za sve krivi svi drugi, dok ne kažu mea culpa, i to tako da pritom to zaista i misle, osjećaju i utjelovljuju, a ne onako kako to rade uobičajeno… Sve do tada umjesto tog dugo čekanog oprosta, uvijek će doći – kako je to odavno formulirano u presudi Petru Zrinskom – samo krvavi mač.
Tekst je objavljen 20. travnja 2021 na ideje.hr
-
Autor je psiholog i književnik, autor romana Glava lava
wpDiscuz
