Pomalo nevjerojatna vijest stiže iz Fojnice, a ona kaže kako se sprema proslava 555. obljetnice smaknuća kralja Stjepana i sramotnog poklonuća fra Anđela Zvizdovića slutanu Mehmedu El-Fatiha – osnivaču kalifata u Bosni koji će potom trajati puna 4 stoljeća.
Za to vrijeme Franjevci će osnovati svoju redodržavu, vlast koja nije podnosila račune Vatikanu. Tijekom ta 4 stoljeća bit će najvjerniji partneri Otomanima u genocidu koji će Otomani provoditi nad katolicima u Bosni.
Niz je dokumenata koji to potvrđuju. Postoje dokumentirani slučajevi u kojima Otomani daju franjevcima janjičare da s njima odlaze u pljačkaše pohode pri čemu s njima skupa i kolju. Postoje dokumenti u kojima franjevci traže da se svi dominikanski samostani , kao i benediktinski imaju porušiti. Franjevci, kao desna ruka okupatora nisu trpjeli konkurenciju. Tako jedan franjevac iz kreševa 1600 i neke piše vrhovnom Turčinu u bosanskom kalifatu da u južnim posjedima ima potjerati svećenike koji su završili škole u Mletaka i po Hercegovini propovjedaju vjeru ne pokoravajući se njemu, kreševskom fratru-begu.
Bartul Kačić piše Papi nakon svog pohoda u Bosnu, da u Bosnu svećenike ne šalje, jer su se Franjevci osilili, i toliko su dobri s turskim gospodstvom da će sve te svećenike prodati Turcima u ropstvo.
Sveta je Stolica godine 1612. i 1618. poslala zaslužnoga dubrovačkog isusovca Bartola Kašića u predjele jugoistočne Europe pod turskim gospodstvom da izvidi tamošnje stanje i podnese izvještaj. U svome izvješću godine 1613. Bartol piše papi Pavlu V. (1605-1621(sad) “Ako Vaša Svetost ne poduzme koje učinkovito sredstvo s bosanskim fratrima da ne priječe osobe koje je Vaša Svetost poslala, nitko neće moći biti siguran da ga oni ne predaju u ruke Turcima uz uobičajene i neuobičajene kletve. Oni znaju koliko mogu, u srcima Turaka, izvući novaca od siromašnih svećenika”.34 Ne treba posebno upozoravati: kad se spominju bosanski franjevci, onda se redovito misli i na one franjevce koji su živjeli na području današnje mostarsko-duvanjske biskupije, tj. u Humu ili Hercegovini.
To su sve podaci koji su lako provjerljivi. 5 stoljeća kasnije oni nas uvjeravaju da su oni uvijek bili uz nas i s nama. Lažu. Bili su i ostali uvijek uz vlast. I samo uz sebe. Kad su došle nove uprave. austrijska, ugarska, srpska, komunistička, uvijek su bili i ostali samo uz vlast. Kako drugačije pojasniti činjenicu da samo 23 godine nakon što ih je Tito pobio na Širokom oni pišu molbu Titu da se u Mostaru ne dozvoli gradnja crkve biskupu samo zato jer je biskup bio dijecezenac? Kako pojasniti izložbu 1990 na Širokom Fra Yu Kult? Država se raspada, oni u Širkom rade Fra Yu Kult s tada najvećim jugoslavenskim imenima suvremene umjetnosti koji su stajali na tragu ideje jugoslavenstva? I što bilo kakav “kult” pa bio on i “Yu Kult” ima raditi u Franjevačkoj galeriji?
Prema letku koji nam je dostavljen organizatori su Južnoslavenska konferencija OFM, Franjevačka provincija Svetog Križa Bosna Srebrena – Sarajevo i Franjevački samostan Duha Svetoga – Fojnica.
I ne bi u tome ništa sporno bilo da se ne radi o svečanom obilježavanju susreta koji je značio početak masovnih ubojstava katolika u Bosni i početak velikog progona.
Genocid koji je turski okupator izvršio u BIH bio je spor no učinkovit. Daleko gori nego onaj nad Armencima. I do danas je ostavio duboke tragove i posljedice u BiH.
Sultan el-Fatih je i 1463. godine pokorio Bosnu, gdje je pokazao vrhunac tolerancije i humanosti prema stanovnicima što je imalo presudnog utjecaja na prihvatanje islama od većine stanovništva ove zemlje – piše na portalu islambosna.ba.
Taj “vrhunac tolerancije i humanosti” je izražen tako što je sultan dekaptirao , sječom glave, zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i počeo s progonom katolika i svega što je samo asociralo na katoličanstvo.
Kralj Stjepan je u Carigrad posalo izaslanike kojima je rečeno od strane sultana da će biti uspostavljen 15.-godišnji mir između Bosne i Osmanskog carstva. Izaslanici su stigli u Bosnu vjerujući u mir.
U proljeće 1463. krenula je prema Bosni-preko Skoplja, Kosova i Sjenice velika osmanska vojska pod sultanom Mehmedom II.. Početkom svibnja Osmanlije su stigle u Bosnu, točnije na posjede kneza Tvrtka Dinjčića koji su se nalazili u porječju rijeke Drine. Knez Tvrtko se predao bez ikakvog otpora misleći da je na snazi petnaestogodišnji mir. Knez Tvrtko je pogubljen, sljedeći su bili Pavlovići. Knezovi Petar II. Pavlović i Nikola Pavlović su pokušali pružiti otpor, ali bezuspješno.
Knezovi Petar i Nikola su ubijeni. S posjeda Pavlovića sultan je odlučio krenuti na Bobovac i već 19. svibnja stigao na tu utvrdu. Mnogi su smatarali da Bobovac može izdržati tri godine opsade, ali ovaj put Bobovac ja izdržao opsadu tri dana. Osmanlije su gađale Bobovac topovima koje je dopremao Jorg iz Nürnberga. Dana 21. svibnja posada grada se predala na čelu s knezom Radakom uz obećanje da će im životi biti pošteđeni, međutim knez Radak je pogubljen zbog kukavičluka.
Stjepan Tomašević je bježao prema zapadnom dijelu zemlje ne bi li se nekako dokopao Hrvatske ili Dalmacije. Boravio je u Jajcu, ali saznavši da se turska sila kreće prema Jajcu pobjegao je dalje nastojeći prikupiti nekakvu vojsku.
Tijekom bijega je naređivao da se svi mostovi na rijekama zapale. Osmanlije su stigle pred Jajce i nakon kraće opsade Jajce se predalo odakle je Turcima rečeno od strane jednog seljaka, koji je zauzvrat tražio bogatstvo, da je kralj u Ključu.
Osmanska sila je stigla pred Ključ dana 25. svibnja. Stjepan Tomašević se predao uz obećanje da će mu život biti pošteđen.
Mahmud-paša Anđelović ih je odveo u Jajce, točnije u Carevo polje gdje je bio sultanov tabor. Dana 5. lipnja jedini “priznati” kralj u Bosni, Stjepan Tomašević je pogubljen u taboru sultana zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem i rođakom Tvrtkom.
Istog dana pogubljeno je oko 200 lokalnih plemića. Kraljica Mara, tada 16.-godišnjakinja je iz grada Ključa s velikom pratnjom otišla u Split. Kraljica majka, Katarina se za vrijeme pada Bosne bila u svom ljetnikovcu u dvoru kraj Fojnice zajedno sa svojom djecom.
Čuvši za provalu Turaka kraljica je u jednu kočiju otpremila Žigmunda i Katarinu, a u drugoj je kočiji bila ona. Na Kupresu probala okupiti vojsku, ali bezuspješno.
Nadomak Konjica Žigmund i Katarina su uhvaćeni i odvedeni u Osmansko carstvo. Katarina Kosača se privremeno sklonila u Počitelj kod svog brata Vladislava. Odatle je otišla u Dubrovnik.
Ako je susret sa sultanom koji je počinio ovakva zlodjela nešto što trebamo slaviti, onda Hrvati ne zaslužuju bolje od onoga što imaju sada u BIH.
Bošnjaci, koji su danas jedan od konstitutivnih naroda u BIH imaju iste korijene kao i drugi narodi u BIH. Stjepan Tomašević i njegova tragedija pripadaju njima koliko i nama. Mržnja prema njima zbog prelaska na Islam potpuno je neutemeljena i bespotrebno se gaji u kršćana. Radi se o potomcima pametnijih djedova nego što su naši bili. Kada su njihovi djedovi shvatili što Fratri čine, i da trguju njihovim sudbinama, svjesni da su ionako pod terororm, dvaju država, Otomanske i fratarske, odlučili su se za lakši život. I što je u tome čudno? No i oni kao i mi, ne bi smjeli dozvoliti da se u Bosni veličaju sultani i okupatori Bosne. Ako im je država na srcu, jednako im treba biti mrzak okupator, ma koje vjere on bio, kao što je Albnacu muslimanu mrzak isti taj sultan okupator. Stoga i oni Bošnjaci koji skupa s Fratrima u Fojnici slave ovaj događaj, vrijeđaju svakog pravog bošnjačkog patriotu.