Komune za narkomane sad primaju i kockare

Marijo B., okorjeli kockar koji je uhićen zbog sumnje da je ubio svoju djevojku Silvanu Nekić krajem prošlog mjeseca, svoj je i tuđe živote uništio zbog svoje ovisnosti. Robert Torre, psihijatar na Klinici za psihijatriju KB Sestre milosrdnice, kaže da na liječenje patološki kockari dolaze tek kada dotaknu dno. Zbog velikog broja kockara od kojih je većina svoju ‘karijeru’ započela u sveprisutnim kladionicama, komune, koje su nekoć bile rezervirane samo za narkomane, danas primaju i ovisnike o kocki

Kako je recesija utjecala na broj kockara?
U recesijsko-kriznim vremenima igre na sreću se igraju manje. Koliko god da su kockari iracionalni, ponašaju se u tom aspektu racionalno. Daljnji porast oporezivanja igara na sreću dovest će do smanjenja igranja, ipak je novac koji je predviđen za zabavu se smanjuje. Smanjit će motivaciju igračima za igru…
U pripremi je novi zakon o igrama na sreću, jeste li zadovoljni njime?
U novom zakonu prvi put prepoznaje da kocka može imati adiktivni potencijal. Stari zakon bio je napisan još u socijalizmu, a u 90-ima je tek proširen. Mi kao društvo bismo morali plasirati temeljnu informaciju da kockanje ima adiktivni potencijal, to ljudi ne znaju. Misle: Moj mali se kladi, bitno je da se ne drogira. Treba definirati što je normalno, što je patološko, što je umjereno, što nije. Moraju ljude informirati o realnim vjerojatnostima za dobitak, da im bude jasno da je mogućnost za zgoditak jedan naspram nekoliko milijuna.

Znači, patološki kockari trebali bi se tretirati poput drugih ovisnika?
Država ubire golem novac od igara na sreću i kockanja, ne osigurava adekvatan sustav tretmana ovisnika o kocku. Ispada da kockari svima drugima financiraju tretmane, i alkoholičarima i narkomanima. Pa novcem kockara se financiraju klubovi liječenih alkoholičara, a za kockare nema gotovo ništa. To su prepoznali u novom zakonu i uveli prvi put, i to na prijedlog upravo priređivača igara na sreću. Jer nama su upravo oni partneri. Oni imaju koncept socijalno odgovornog priređivanja igara na sreću i svjesnost da ne smiju sudjelovati u stvaranju društvene patologije. S malim priređivačima je druga stvar, oni igraju prljavu igru. Dio novca koji država uzme od kockara trebala bi im vratiti.
Dobro, ali kod kockara nema supstance koja se unosi u organizam kao kod alkoholičara ili narkomana?
U nekim segmentima ta priča ima svoju istovjetnost s ostalim ovisnostima, iako tu nema supstance koja se unosi u organizam. Kao i kod ostalih ovisnosti postoji fenomen tolerancije: povećava se jedinična doza igranja da se poluči ista razina zadovoljstva, nemogućnost apstinencije, igra postaje regulator dana (dan kada nisam igrao – propao dan), dolazi do promjene osobnosti, laži, zanemarivanja obitelji i posla, osoba doživljava ozbiljna zatajenja na raznim životnim planovima, ulazi u kriminal da bi došla do novca, najprije prodaju obiteljsko srebro, onda dižu kredite te dolazi do pronevjera i pljački. Ono što je problem za razliku od droga, gdje je rubna supkultura koja je socijalno vidljiva, ova ovisnost nema socijalnu vidljivost.
Koji je prosječan profil ovisnika o kocki?
Mi imamo cijele valove djece muške srednjoškolske mladeži koja je u kladionicama. Svi ljudi s kojima radimo nisu se prokockali do 18, nego su počeli igrati prije 18. godine. Patološki kockari imaju fasadu pseudonormalnosti, nalikuju osobama, to su mladi muškarci uglavnom. Nama su dominantni oni od 20 do 25 godina.
A žene?
Naša iskustva su 10:1. Mi pet godina radimo, a žene nas zaobilaze u širokom luku, ne kažem da ih nema, ima ih, ali su u dimenziji kockanja na automatima. Kod nas su bile tri žene u pet godina. Inače kladionice dominiraju, to je muška igra. Ženama se i dalje ne tolerira da idu u kladionicu ili sjednu za rulet. One kockaju u poslijepodnevnim satima u automat klubovima u zakučcima. Osjećaj stida i stigme ih sprečava da pristupaju tretmanu.
Gdje se onda u Hrvatskoj najčešće kocka?
U Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama najviše se kocka u kladionicama. ‘To je specifikum regije. Kod nas je kladionica na prvom mjestu, pa slijede aparati za kockanje, rulet i na dnu poker kao živa igra. Ta ljestvica ovisi o dijelu svijeta. U SAD-u je recimo na prvome mjestu internetsko kockanje, a kod nas je to na dnu.
U kojem trenutku vam stižu pacijenti, kada se prijavljuju na liječenje?
U momentu financijskog sloma, kada im više nitko neće dati novac, dođu k nama. Oni misle da je njihov problem financijski, a nije, emotivan je. Mi nismo financijski savjetnici iako ponekad i to moramo biti jer je njima primarno da se iščupaju iz dugova. Tu postoje terapijske grupe ovisnika, program traje dvije godine, tu se radi u pravilu o 10-godišnjem kockarskom stažu. Moramo im srušiti životni stil, srušiti kockarsku osobu. Mi to moramo u okviru svakodnevnice. Naša iskustva su zadovoljavajuća. Imamo i mi recidiviste, ali u manjoj mjeri nego kod droge.
Za narkomane postoji niz komuna. Postoje li i za kockare?
Ovisnike za koje procijenimo da im je dušu obuzelo pa su psihopatizirani šaljemo u komunu. Mi surađujemo s komunom ‘Ne ovisnosti’ kod Đakova, a već su i druge komune počele primati kockare.