Kao i sve drugo u povijesti i predsjednički mandat Željka Komšića prvi put se dogodio kao tragedija, a drugi put kao farsa.
Godine 2013, gledajući unatrag, možemo sjediti i plakati nad propuštenim desetljećem u kojem se BiH nasukala u političkom i svakom drugom pogledu. Simbol tog vremena postat će Željko Komšić jednako kao što je Sejdo Bajramović ostao simbol promašene Miloševićeve politike pokoravanja slabijih, koja će tupavog zastavnika JNA gurnuti u tadašnje predsjedništvo Jugoslavije da tobože predstavlja kosovske Albance. Bajramović u Predsjedništvu SFRJ bio je uvreda ne samo za one koje je, tuđom voljom trebao “predstavljati”, već i za sve druge. Taj prljavi potez bio je najbolji pokazatelj sljepila i destruktivnog voluntarizma jedne politike za koju je već tada bilo jasno da je, i zbog korištenja takvim sredstvima, osuđena na propast. Što se na koncu i dogodilo. Samo dva desetljeća nakon bahaćenja politike koja je određivala da će Sejdo predstavljati Albance, danas preostali Srbi na Kosovu moljakaju mrvice lokalne političke autonomije. Žalosno je da povijest nije učiteljica i da neki očito nisu shvatili kako model “Sejdo Bajramović” ne prolazi i nikome ne donosi dobra.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Prvi izborni inženjering i izbor Komšića kao drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu bio je tragedija. Ne zato što bi se radilo o uzvišenom liku, već što se država dovela u bezizlaznu situaciju s lošim ishodom. Tada je bilo jasno da bošnjačka politička dinamika ide pogrešnim smjerom instrumentaliziranja postjugoslavenskog politički nedefiniranog “bosanstva” i “građanske opcije” za političko poklapanja Hrvata. Lagumdžijin SDP bio je tada savršeno svjestan da je njegovo biračko tijelo golemom većinom bošnjačko i da odlukom da istaknu samo kandidata za hrvatskog člana predsjedništva, usmjeravaju to biračko tijelo prema kolektivnom grijehu, u kojem će se praviti naivni i odrediti tko će predstavljati malobrojniji narod. Svatko razuman i dobronamjeran je tada vidio da slijede godine političkog mrcvarenja, trovanja međunacionalnih odnosa Hrvata i Bošnjaka, homogeniziranja Hrvata oko HDZ-a kako bi se izbjeglo daljnje preglasavanje, na koncu i guranje Hrvata u političko naručje Milorada Dodika. Bilo je očekivano i da će izborni inženjering kojim su izigrana pravila igre u kojoj je Federacija mogla funkcionirati kao jedna izborna jedinica, ako poklapanje Hrvata ne uspije, u konačnici voditi ka dijeljenju Federacije u dvije izborne jedinice, prema čemu se ide danas.
Komšić je tijekom prvog mandata jasno pokazao da, osim što ga nisu izabrali Hrvati, nema nikakvu namjeru predstavljati njihove interese onako kako bošnjački i srpski član Predsjedništva zastupaju interese svojih naroda. Pokazivao se kao politički primitivac, zatucani titoist, građanski Bosanac u službi bošnjačke politike. Iste godine kad je izabran izjavljivao je kako svoj jezik ne naziva hrvatski nego bosanski, za razliku od srpskog i bošnjačkog člana Predsjedništva koji u kabinetima zapošljavaju svoje, on je gotivio pripadnike brojnije nacije. O ideološkoj šizofreniji svjedoči i činjenica da u kabinetu drži sliku Josipa Broza i Blaža Kraljevića. Nije jasno što zajedničko imaju ta dva lika, osim toga da simbolički zajedno stoje u bošnjačkim glasovima otetom kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva i da predstavljaju dvije za Hrvate, posebno u BiH, pogubne ideologije.
Tijekom mandata naš Sejdo nije nikada zvanično obišao većinske hrvatske krajeve u BiH. Ništa nije učinio za povratak Hrvata prognanih iz RS, šuplje je prijetio kao onda predsjedniku Srbije da će dobiti po prstima i nosu, na što je raja, tj. njegova biračka baza, doživljavala ekstazu, ne uviđajući da je RS iz godine u godinu sve stabilnija, a Federacija sve raskoljenija, upravo radi takve politike. Rezultat prvog Komšićevog mandata je urušavanje institucija, uništavanje krhkog povjerenja između Hrvata i Bošnjaka koje se počelo stvarati u godinama neposredno nakon rata te unižavanje institucije Predsjedništva.
Ako je prvi put i bio naivan, pa pomislio da će privući i hrvatske glasove, nakon što tijekom mandata nije pokazao nikakvu volju da ih predstavlja, a potom i drugi put pristao biti akter iste prevare, Komšić se pokazuje kao monstruozno neodgovoran. On dakle nije samo intelektualno ograničen, već i pokvaren. Nakon što je Platforma, čedo bivšeg američkog ambasadora Patricka Moona, potpuno razvalila Federaciju, politika međunarodne zajednice se očito mijenja, i isti oni koji su poticali Komšića i izmišljali Lijanoviće i halal-pravaše danas traže izlaz iz situacije koju su sami izazvali.
Povod za nove procese bila je presuda “Sejdić-Finci”, kojom se od BiH traži da ostvari demokratske standarde po protokolu kojeg nije potpisalo 20 od 28 članova EU. To što se Sejdić i Finci ne bi mogli kao ostali kandidirati npr. u Belgiji, ne priječi Bruxelles da nametne BiH krajnje visoku ljestvicu za koju je očito da je ne može preskočiti, čime se BiH zakucalo u čekaonici pristupnog puta EU. Jakob Finci, koji je toliko ugrožen da je završio kao ambasador BiH u Švicarskoj, i Dervo Sejdić vodili su u stvari, svjesno ili ne, politički boj za još pokojeg bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu i Parlamentu. No tjerajući lisicu istjerali su vuka. Pitanje ostalih automatski je otvorilo i “hrvatskoj pitanje” pa se u Bruxellesu de facto raspravljalo o hrvatskom pitanju kao o ključnom.
Komšićev drugi mandat u tom trenutku prelazi u fazu farse. Teško mu je palo što se raspravlja o hrvatskom pitanju, nije išao u Bruxelles navodno zato što mu je besmisleno raspravljati o problemu koji je on sam, točnije oni koji su ga iskoristili kao Sejdu. O politički perverznoj situaciji u koju je dovedena BiH svjedoči i činjenica da je Komšić kao formalno predsjedavajući Predsjedništva, dakle šef države, potpuno izvan svih bitnih političkih procesa u BiH. U pregovorima je nepotreban jer ne predstavlja nikoga, stoga cmolji u medijima kao političko siroče, zaostalo nakon bošnjačkog napuštanja nasukane Platforme.
Zadnji biser kojim pokazuje sve svoje karakteristike – ograničenost, pokvarenost i farsičnost bacio je prošlog tjedna u izjavi za Fenu, u kojoj ističe kako “Prijedlog za implementaciju presude ‘Sejdić-Finci’ o kojem se trenutno raspravlja nije prijedlog Evropske unije već je, u suštini, prijedlog Stranke demokratske akcije. Taj prijedlog se, pojasnio je, kreće u pravcu izmjene Ustava BiH na način da jedan član Predsjedništva BiH bude iz Hrvatske demokratske zajednice, a ostala dva se biraju.” Gluplju izjavu nije dao u sedam godina, koliko je u funkciji Sejde. Nadmašio je samoga sebe. Stvaranje većinske hrvatske izborne jedinice ili drugog modela koji bi omogućio da Hrvati sami izaberu svog predstavnika naziva poklanjanjem tog mjesta HDZ-u, pa dakle Hrvatima kao maloumnoj djeci ne bi trebalo dati tu opasnu igračku mogućnosti izbora u ruke, nego je bolje da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva, što se genijalnim pokazalo izborom upravo njega. Ne pomišlja jadan kako jedino institucionalna garancija Hrvatima da im drugi neće birati predstavnike može dovesti do pravog političkog pluralizma među njima, dakle i do toga da ih ubuduće ne predstavlja samo HDZ.
Politički pluralizam kod Hrvata je bio započet, no brutalno je prekinut upravo nametanjem Komšića i kasnije Platforme. Pisao sam tada kako je Lagumdžija platformaškom politikom osigurao Čoviću pobjedu na dvama sljedećim izborima jer se pritiskom preglasavanja proizvodi učinak homogeniziranja malobrojnijeg naroda oko najjače opcije, a to je trenutno kod Hrvata HDZ. Hadezeovci bi stoga nakon svega trebali podići spomenik Komšiću i Lagumdžiji.
Ražalovani Komšić nastavlja: “Mi se ovdje igramo demokratije i ljudskih prava. Sve ono o čemu se priča ovih mjeseci o presudi ‘Sejdić-Finci’ je u stvari rješavanje hrvatskog pitanja. Nema priče o presudi ‘Sejdić-Finci’ u njihovim razgovorima, a Evropljani, nažalost, učestvuju u takvoj politici.” Eto Europljani nažalost sudjeluju u “rješavanju hrvatskog pitanja” umjesto da pristanu na igru političkog eliminiranja Hrvata u kojoj je on kao politički “Bosanac” koji govori bosanskim jezikom svjesno sudjelovao, a u čemu je presuda “Sejdić-Finci” tako zgodno mogla pripomoći. Kao što je Komšić nedavno ugurao sedamdesetogodišnjeg Nerkeza Arifhodžića, “penzioniranog Bošnjaka”, u hrvatsku kvotu pa ga posjeo za veleposlanika u Rimu, tako je, da je bilo sreće, i sam Komšić mogao preko noći opet postati “ostali” pa na poziciji četvrtog ili petog člana Predsjedništva zasjesti dva mandata kao njihov predstavnik.
Ostaje nada da će, kada mu završi drugi oteti mandat i kada se podvuče crta pod njegovo predsjednikovanje, dobar dio Bošnjaka koji su ga birali Hrvatima reći – što nam je ovo trebalo. Pitanje opstanka BiH je nerazdvojivo vezano i uz to da Hrvati kao konstitutivan narod mogu sami birati svoje predstavnike, bilo da se radi o članu Predsjedništva, potpredsjedniku RS ili Vladi Federacije. Ako BiH uspije preživjeti takve patriote kao što su Lagumdžija i Komšić i posljedice njihove politike, možda doista i ima budućnost.
wpDiscuz