Published On: Wed, Sep 30th, 2020

KOMŠIĆ I PREZASTUPLJENOST Zašto Izetbegović namjerno miješa pojmove i o čemu je izvijestio Zagreb?

Odlazak u Zagreb Dodika i Izetbegovića pokazao je dijametralno suprotne politike prema Hrvatima koje vode, ili pokušavaju voditi, lideri Srba i Bošnjaka u BiH. S jedne strane, Dodik podržava načela konstitutivnosti i legitimnog političkog predstavljanja, dok Izetbegović to isto osporava. Dok Dodik priča o kakvom-takvom zajedničkom životu, Izetbegović govori o prezastupljenosti i simplificira problem izbora legitimnih političkih predstavnika na animozitet Hrvata prema Komšiću.

Već dugo vremena se iz bošnjačkih političkih i medijskih krugova plasira teza o tomu kako su Hrvati navodno prezastupljeni u institucijama vlasti i javne uprave na razinama države, Federacije i županija u BiH u odnosu na ukupan udjel Hrvata u stanovništvu (F)BiH. Pokušava se kazati kako se Hrvati bezrazložno bune zbog svoga političkog položaja, odnosno nemogućnosti izbora vlastitih legitimnih političkih predstavnika jer ih, pojednostavljeno rečeno, ima i previše u spomenutim institucijama a k tomu još imaju i paritet u Vijeću ministara.

Posljednji koji je dao takvu izjavu je predsjednik SDA Bakir Izetbegović, koji veli kako je tu „informaciju“ prenio hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću. To je iznio u intervjuu novinskoj agenciji Fena i to kao opravdanje svoga posjeta Zagrebu. Dakle, Izetbegović kaže kako je u Zagreb otišao i kako bi hrvatskom državnom vrhu prenio da je Hrvatima u BiH jako dobro, da imaju i više nego zaslužuju i da zbog tog nemaju pravo tražiti da ih kao građane BiH hrvatske nacionalnosti u vlasti zastupaju osobe koje slobodno biraju i smjenjuju na izborima.

„Ako rukovodstvo Hrvatske prepustimo jednostranom informiranju imat ćemo problem po onoj narodnoj izreci da je ‘pola istine – cijela laž’. Uvjerio sam se da u Hrvatskoj, nažalost, malo znaju o složenim odnosima u BiH. Sve se svodi na prigovor o izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Moramo komunicirati i praviti balans u informaciji koja stiže iz BiH. Veoma je važno iznijeti činjenice o položaju Hrvata u institucijama gdje u vrhu države imaju paritete, u vrhu Federacije BiH dvostruko više od učešća u procentu stanovništva, a u ostatku državnog aparata po dubini barem 10 posto preko tog procenta“, rekao je predsjednik SDA po povratku iz Zagreba.

Ova izjava je konzistentna politici ne samo SDA, nego i gotovo cijele bošnjačke političke scene prema Hrvatima u BiH. Takva politika gleda na Hrvate kao na neprijateljski element koji zapravo ni ne treba imati pravo na izbor vlastitih političkih predstavnika.

Kad Izetbegović kaže da su se svi hrvatski prigovori sveli na izbor člana Predsjedništva BiH, on pojednostavljuje problem pri tom se obraćajući vlastitom biračkom tijelu. Poruka koju odašilje svojim biračima kazuje otprilike sljedeće: Mi znamo da smo Hrvatima izabrali člana Predsjedništva BiH i to je bio ispravan potez jer ih svakako ima previše u tijelima uprave i svakako imaju previše vlasti.

U samoj pak izjavi ima nekoliko krupnih neistina. Naime, hrvatski prigovori na Izborni zakon nisu se sveli samo na izbor članova Predsjedništva, nego je ta pozicija samo pokazni primjer obespravljenosti građani BiH hrvatske nacionalnosti jer ona zorno pokazuje u čemu se sastoji izborna prijevara i u čijoj režiji. Isto načelo, tj. fenomen koji Komšić predstavlja, odnosi se na sve razine vlasti u BiH – od Predsjedništva pa do mjesne zajednice. Posvuda bošnjačka politika pokušava podvaliti „halal-Hrvate“ i „halal-Srbe“. O tomu da su bošnjačkim glasovima izabrani gotovo svi izaslanici u Klubu Srba Doma naroda FBiH i doslovno svi u Klubu ostalih se više ni ne govori. To je postala prihvaćena anomalija koja se sada želi ozakoniti i u Klubu Hrvata. Također, nitko više ne otvara pitanje o nacionalnim manipulacijama na lokalnoj razini.

Kad se priča o fenomenu Komšić u smislu izmjena Izbornog zakona, onda se misli na sve spomenute razine jer nije problem sam izbor osobe Željka Komšića u Predsjedništvo bošnjačkim glasovima. Problem je što postoji mehanizam, odnosno rupe u Izbornom zakonu koje to omogućavaju. Pri tom se ne smije zaboraviti na jednako nelegitimne, neustavne i nezakonite uspostave federalnih vlada alijanse i platforme.

Sad kad bošnjačka politika otvoreno najavljuje spuštanje fenomena Komšić na niže razine vlasti, kad se govori o „razbijanju okova“ koji sputavaju bošnjački narod (okovi su naravno Hrvati), kad se namaštava „teror većine nad manjinom“, Izetbegović izjavljuje da se sav prigovor svodi na izbor hrvatskog člana Predsjedništva.

K tomu, da bi osporio argument iza fenomena Komšić, on potencira priču o prezastupljenosti Hrvata u tijelima uprave i vlasti. Osim što je riječ o šovinizmu, odnosno omiljenoj kategoriji bošnjačke političko-medijske scene – „brojanju krvnih zrnaca“, riječ je i o klasičnoj zamjeni teza: nema, naime, Izborni zakon nikakve veze s nacionalnošću građana BiH koji rade u javnom sektoru. Ti ljudi nisu izlazili na izbore i nisu izabrani dužnosnici. Oni su državni službenici i namještenici te ako negdje i postoji nekakav disbalans, onda se može govoriti samo o tomu da Hrvata nema dovoljno u tim strukturama, no to je tema za poseban tekst.

Ono, pak, što zabrinjava i što Izetbegović najavljuje zvuči mnogo zlokobnije. Kad govori o prezastupljenosti Hrvata, onda se postavlja opravdano pitanje: hoće li nakon političke eliminacije iz vlasti, Hrvati uposleni u javnoj upravi biti eliminirani sa svojih radnih mjesta kako bi se postigla „normalna zastupljenost“?

Odlazak u Zagreb Dodika i Izetbegovića pokazao je dijametralno suprotne politike prema Hrvatima koje vode, ili pokušavaju voditi, lideri Srba i Bošnjaka u BiH. S jedne strane, Dodik podržava načela konstitutivnosti i legitimnog političkog predstavljanja, dok Izetbegović to isto osporava. Dok Dodik priča o kakvom-takvom zajedničkom životu, Izetbegović govori o prezastupljenosti i simplificira problem izbora legitimnih političkih predstavnika na animozitet Hrvata prema Komšiću. Ovdje stoga valja napomenuti kako Hrvati nemaju ništa protiv osobe Željka Komšića, nego samo protiv onoga što on predstavlja – sredstva političke eliminacije Hrvata iz političkog života u BiH.

U takvim okolnostima dogovor o bilo čemu u BiH bit će gotovo nemoguće postići, kao što je to jako rijetko i bilo u zadnjih 30 godina. Ako se nešto i dogovori, vrlo je vjerojatno da se neće provesti.

Razlog tomu je što Sarajevu nije cilj harmonizirati međunacionalne odnose, niti uspostaviti partnerstvo s drugima narodima uz dužno međusobno poštovanje i uvažavanje.

Sarajevo želi pokoravanje, želi dominaciju i želi unitarizam.

Zbog tog hrvatska politička i intelektualna scena sve više počinje razmišljati o alternativama. Ako ovo s državom BiH više ne ide, onda je vrijeme za otvaranje drugih opcija.

Ipak, za BiH sve još nije izgubljeno i moguće je da ova država profunkcionira. Izmjene  Izbornoga zakona na način da jedan narod drugom ne bira predstavnike su prvi korak.

Bošnjačka politika jednostavno se mora odreći fenomena Komšić ako želi spasiti BiH.

Jurica Gudelj l Dnevnik.ba