Mada to nerado sluša, Rusija je po definiciji zapravo zemlja u razvoju: golemi dio njenih prihoda potječe od izvoza sirovina. A tu je na prvom mjestu izvoz nafte i plina – to čini čitavih 45% državnih prihoda Rusije.
A kod trgovine, pogotovo ako je unosna, se zaboravljaju ideološke razlike: i u doba komunizma je SSSR prodavao svoja fosilna goriva imućnoj zapadnoj Europi, a prodaja se kasnije još uvelike povećala, piše Deutsche Welle. Prema američkom uredu za statistiku trgovine energentima EIA, Rusija je od svog ukupnog plasmana u europske države OECD-a 2021. izvezla 49% svoje nafte i derivata, plina čak skoro tri četvrtine.
No invazija Ukrajine i zločini koji su počinjeni su Europljane podsjetile kako se Moskvi teško može vjerovati – i u trgovini. Europa je postala bolno svjesna svoje ovisnosti o ruskim energentima i čini sve što može da što prije nađe alternativu. Europska komisija planira da “znatno prije 2030.” bude potpuno neovisna o uvozu iz Rusije.
Ništa nije “bez problema”
U strahu od hladnih radijatora, mnogi Europljani su uvjereni kako će Rusi “bez problema svoju naftu i plin prodati Kinezima”. No energetski stručnjaci nipošto ne misle kako tu “nema problema”. Ima ih zapravo čitav niz.
Točno je kako Rusija već sad 38% svoje izvezene nafte prodaje mušterijama Azije i najveći dio odlazi u Kinu. No i tako je Rusija za Kineze tek na drugom mjestu, na prvom je Saudijska Arabija. A neće proći bez (tržišne) borbe pokušaj Rusije da istisne Saudijce s kineskog tržišta: “Najzanimljivija dinamika koju ćemo promatrati na tržištu energentima će biti ruski pokušaj ugurati se u dugogodišnje trgovačke odnose Bliskog istoka i Istočne Azije”, smatra Fernando Ferreira, geopolitički analitičar u savjetničkoj tvrtki Rapidan specijaliziranoj za energente.
Drugi važan cilj Moskve će svakako biti drastično povećanje količine nafte koju prodaje Indiji. To je zemlja sa 1,38 milijardi stanovnika i treći je potrošač nafte na svijetu. Ona ima nešto vlastite nafte, ali većinu mora uvoziti. To čini najvećim dijelom iz Iraka, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, nafta iz Rusije čini tek 2% indijskog uvoza.
Hoće, ali po kojoj cijeni?
Indija je veoma svjesna svoje pozicije – to dobrim dijelom objašnjava kako ni ta zemlja nije osudila rusku invaziju Ukrajine, nego jednostavno čeka da dobije rusku naftu. Ali što jeftinije. To se nedavno i dogodilo: kako nam ukazuje Margarita Balmaceda iz Davisovog centra za istraživanje Rusije i Euroazije na sveučilištu Harvard, na tržištu su se pojavila velika pošiljka ruske nafte s otoka Sahalin koju je odbilo više kupaca – da bi na kraju završile u dvije rafinerije u Indiji. Možemo samo pretpostavljati koja je bila konačna cijena, ali čak i s nižom cijenom stručnjaci sumnjaju kako bi Kina i Indija mogle potpuno nadomjestiti Europu kao kupca.
Ferreira nas podsjeća kako se trgovački odnosi stvaraju desetljećima, a ni Kina ni Indija neće počiniti grešku i postati previše ovisne o nafti iz Rusije: “Mislim da obje zemlje nemaju nikakvog interesa zatvoriti svoje tržište za naftu s Bliskog istoka samo da bi kupovale kod Rusa.”
Onda je tu za Ruse još jedan problem: zapadna tehnologija. Nafta je izuzetno agresivna tekućina, tako da i za njen transport, a pogotovo za vađenje trebaju materijali i tehnologija koju je do sad dobivala sa Zapada. “Rusiji će biti veoma teško ostati na ovoj razini eksploatacije bez pristupa zapadnoj tehnici”, smatra energetski stručnjak.
Kod nafte već teško, a kod plina…
A dok velikih problema ima i kod nafte, potraga kamo će prodati svoj plin umjesto Europljanima je još kud i kamo teža. Jer nafta se u pravilu tovari na brod i odvozi kamo treba, plin se mora odvesti plinovodima – tehnologija ukapljivanja je u Rusiji još u začecima.
To Putin svakako namjerava promijeniti: ponosno objavljuje kako se Rusija “okreće istoku” i potpisao je s Kinom 30-godišnji trgovinski ugovor. Tu je planirana gradnja novog plinovoda za kinesko tržište, a dogovoreno je i da će se naplata vršiti – u eurima. Tu je onda i Pakistan kog zanima ruski plin: Rusija se obavezala izgraditi Pakistan Stream, a u konačnici bi se ruski plin ukapljivao u Karačiju odakle bi mogao biti transportiran u sve zemlje Jugoistoka Azije. Uzgred: treba li uopće reći i da Pakistan šuti o ovom Putinovom ratu?
Balamceda isto tako vjeruje i kako bi Indija bila zainteresirana za ruski plin, a tržište Kine bi lako moglo prihvatiti i još jedan plinovod s nalazišta u Sibiru. No tu su stručnjaci jednoglasni: to će koštati ogromne novce. Već i ovaj plinovod prema Pakistanu na kojeg se obavezala Rusija bi trebao koštati oko 2 milijarde dolara, a onda je tu i njegova gradnja: “To će potrajati. Kratkoročnog rješenja za ruski plin jednostavno nema. On će morati ostati u Rusiji.”
Izgubljeno vrijeme i novac
Lako za to što će ostati plin, nego je problem što neće stizati novac – a još će se morati trošiti za izgradnju plinovoda. A plinovod je specifična investicija: “Takvi projekti traže golema sredstva, a ako njih nema, ne događa se ništa.” Tek kad na plinovodu bude postavljen i posljednji vijak – i plaćen posljednji cent, tek onda može početi i trgovina. A tu se onda otvara drugo pitanje: ima li Kremlj tolike goleme novce za takva ulaganja – i istovremeno novac za vođenje rata u Ukrajini?
Stručnjaci za tržište energentima se ne upuštaju u takva nagađanja, nego tek konstatiraju: “(Rusija)više neće biti takva energetska sila kakva je danas. Ne zato jer neće imati resursa, nego zato jer neće imati tržište ili tehnologiju za vađenje nafte i plina zemlje”, uvjeren je Ferreira, piše Deutsche Welle.
Ima li snage – i interesa za alternativu?
Balmaceda je nedavno objavila i knjigu o plasmanu ruskih fosilnih goriva na europsko tržište i tu je oprezna: plin i naftu ne kupuju države, kupuju ih tamošnje industrije. One su uložile goleme novce ne samo za dotok ruskog plina, nego i za čitavu tehnologiju pod pretpostavkom njegovog korištenja.
Može li se u dogledno doba naći alternativa? Ili će ruski energenti ipak u dogledno doba postati prihvatljivi kupcima Europe? “Da ta konstelacija interesnih skupina odoli napasti ruskog plina, alternativni izvori i oblici energije moraju biti tako utemeljeni u infrastrukturu da različiti čimbenici u gospodarstvu imaju i interesa za takve investicije i tamo ostati što duže”.
A onda su tu i države koje ne vjeruju kako imaju tu snagu okrenuti se alternativi, upozorava suradnica instituta sveučilišta Harvard: tu je na primjer Srbija, ali i Mađarska koja i dalje uporno računa na plin iz Rusije. Prije samo nekoliko dana je mađarski premijer Orban objavio kako prihvaća sve zahtjeve Putina i kako će već obračun za plin ovog svibnja platiti u rubljama. “To su razmjerno malene države, ali uznemirava činjenica da se tako nešto događa.”