Published On: Mon, Dec 23rd, 2013

Koliko mrtvih je vijest? Ovisi o nacionalnosti

Bez javljanja uživo, bez cjelodnevnih specijalnih emisija, ekskluzivnih gostiju, obitelji žrtava u studiju, raskošnih grafičkih analiza, komentara političara, međunarodnih službenika i dežurnih svjetskih narikača proteklo je izricanje presude za zločine u logoru NK Iskra u Bugojnu.

Mediji su, da ne navodimo čiji, solidarno prešutjeli vijest o izricanju pravomoćne presude za zločine u ovom logoru. Na javnom servisu, jedva i štura informacija. Imena počinitelja su pročitana kroz zube, bez broja i nacionalnosti žrtava, bez ikakvih dodatnih informacija koje bi mogle poremetiti idiličnu sliku jednejedinežrtve u BiH.

Priča o zločinima u Bugojnu tako je dobila skroman sudski epilog. Zločinci su kažnjeni, dobili su svi ukupno 15 godina zatvora za ubojstvo 26 zarobljenika i civila Hrvata Bugojna. U sudsku se odluku ne treba miješati ali najveća pojedinačna kazna od sedam godina dovoljno govori. Osuđeni znaju gdje se nalaze ostaci 19 osoba koje obitelji još uvijek traže! Ali ostavimo sudski proces po strani. Medijski tretman ovog logora u Bugojnu prava je tema.

________piše: Tvrtko Milović l poskok.info

Otkud šutnja medija? Srpske medije u BiH ova tema zanima koliko i sve ostalo vezano za Federaciju – nimalo. Hrvatskih medija skoro i da nema. Ostali mediji, da ne navodimo čiji, presudu uglavnom nisu ni prokomentirali. Radi li se o nekom principijelnom stavu? Naravno da ne. Pogledajmo medijski tretman hercegbosanske šestorke, koji su optuženi za gotovo isti zločin, pa ćemo primjetiti nesrazmjer.

Prlić i petorka, zajedno sa cjelokupnim HVO, političkim establišmentom i svima ostalima koji su bili stanovnici Herceg Bosne već godinama imaju tretman notornih fašističkih zločinaca. Gdje je isti tretman za zločince iz Bugojna? Prliću i petorci se posvećuju emisije, gosti, analize, prosvjedi, međunarodne konvencije, seminari, knjige… Izricanja presuda dočekuju se masovnim okupljanjima a mediji posvećuju ukupne, pa i dodatne informativne emisije slučajevima Dretelj i Heliodrom. A slučaj NK Iskra, Jablanica muzej, Osnovna Škola Potoci…? Nezabilježeni, nespomenuti, zaboravljeni, nebitni. Zašto presuda za NK Iskra nije dobila promil pažnje koju dobiva Prlić za „logore“ Herceg Bosne?

Odgovor je opširan, ali srž odgovora je dnevnopolitički – cilj je pokazati i dokazati da je svaki autentični iskaz hrvatske politike u BiH potencijalno zločinački.

U skladu s tim, dokazuje se da bi Hrvati u BiH, kada bi danas dobili političku jednakopravnost, krenuli u rušenje države a onda i u zločine. Kao i 1993. To je poruka koja se šalje medijskim iživljavanjem nad slučajem Prlić i ostali. A šutnja oko NK Iskra pokazuje samo jedno – odobravanje zločina.

Žalosno je da se na dan izricanja presude nije našao nitko da komentira presudu, ni sam zločin. Naravno, medije nije zanimao komentar. Mogli su recimo dajidže, kada vide u Dretelju i Heliodromu dokaz zločinačkog karaktera Herceg Bosne, vidjeti u NK Iskri dokaz zločinačkog karaktera Armije BiH cijele RBiH. Mogli su, ali nisu. Ipak su oni najhrabriji kada za zločine i progone optužuju hercegovačke franjevce. Sa Bošnjacima valja graditi suživot.

Priče, pa ni presude oko logora u NK Iskra vjerovatno ne bi ni bilo da nije požrtvovanosti novinarke Ane Drmač. Novinarka je, protivno ukupnom medijskom raspoloženju, počela istraživati zločine koje su pokušali zataškati skoro svi. Godine izvještavanja o logoru rezultirale su podizanjem optužnice. Ana je presudom razočarana: „Presuda je šokantna. Odveli su 26 ljudi, od kojih 19 nikad nije nađeno. Crveni križ je registrirao odvođenje 11 lica, kojima se do danas gubi trag. Počinitelji se znaju, sve se zna, i onda presuda ovakva kakva je.“

Ana Drmač je riskirala svoju osobnu sigurnost istraživajući zločine po Bugojnu. Prijetili su joj i napadali je. Od hrvatske politike nije imala ni najmanju podršku, a najgora je bila spoznaja da se hrvatska javnost u BiH boji snažnije boriti za svoje žrtve. Danas, kada je čula presudu, pita se, je li išta imalo smisla: „Govore o pomirenju. Kakvo je pomirenje moguće kada se očito svi zločini ne tretiraju jednako! Za zločine nad Hrvatima dobije čovjek sedam godina kazne. Hrvati za iste, i manje zločine dobivaju po 25, 30 godine robije… Tko ima obraza govoriti o pomirenju!? Da se želi iskreno pomirenje onda bi se sve žrtve tretiralo jednako!“

Naravno, žrtve se razlikuju. Najveća je razlika je u medijskom praćenju. Vijesti o uhićenjima za zločine nad Hrvatima su štura, sterilna; počinitelji su imenovani inicijalima, a žrtve su označene tek riječima „civili“. Kada se uhićuju počinitelji Hrvati, onda nema dileme: Stavljaju se puna imena, vojna formacija kojoj su pripadali, opisuju se počinjeni zločini, opisuju se potresna svjedočenja preživjelih, žrtve odjednom imaju nacionalnost a tu su i udruženja koja traže maksimalne kazne, jer „sve ispod doživotne robije je ruganje žrtvama“.

Hrvati u BiH nemaju medija kojim bi odgovorili na ovu kampanju dugu 20 godina. Možda je i bolje tako, jer bi vjerovatno upali u zamku da odgovore jednakom mjerom. A onda bi daidže bile u pravu. Onda bi postali suučesnici u zločinu.