Published On: Sri, pro 12th, 2018

“Koji si ti ku***? Ukrao si ženu najboljem prijatelju!”

Rođen sam 1960. na Cetinju. U Podgorici sam 1993. ubio dvoje ljudi i trećeg ranio. Osuđen sam na petnaest godina kazne, moj brat na dvije. Prekoračenje nužne obrane. Kaznu sa mnom dobrovoljno služe i Fjodor Mihailovič Dostojevski, rano oćelavjeli rusku poručnik, i Savo Stanišić, Hitlerov miljenik i Titov suborac, suradnik svih svjetskih tajnih službi, bit će bez godina i istine…

Zašto ovo pišem?

“Rođen 1960., umro 1993.” samo tako da stavim?

Tako počinje odabir tekstova iz knjige Žarka Lauševića “Sve prođe pa i doživotna” objavljen u tiskanom izdanju srpskog dnevnog lista Blic. Slavni glumac poznat i hrvatskoj publici po filmu Oficir s ružom, a za ulogu Petra Horvata je Laušević dobio i Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli za najboljeg glumca 1987. godine. Tekstovi objavljeni u knjizi nastali su tijekom trideset mjeseci zatvora u Zabeli kod Požarevca. U nastavku pročitajte samo dio tekstova nastalih iza rešetaka.

Nisam lopov, ubojica sam

Poštovani državni tužioče, mi svakako znamo da nam je život ograničen, ali ga pogano tjeramo i živimo, kao da nam se nikad neće završiti. Toliko smo pohlepni i neskromni. A doći će djeca, smijat će nam se, a i oni će ostariti i bit ćemo isti. Svi ćemo biti isti jednog dana. I naši roditelji i naši potomci. I iste ćemo suze liti i jednako se smijati. I sve ćemo tada znati.

Toliko sad ništa ne znamo.

Zabetoniraj me, ako ti je to važno, oslobodi, ako misliš drukčije, za ostalo ne pitaj. Trudimo se iz ovoga svijeta što više izvučemo, znanja, iskustva, ljepote, uživanja… Kao da će nam to nešto pomoći tamo. I svaki dan, kao posljednji da je. A nekad i bude. A sve je to samo veliko polje između ljubavi i straha… Netko je to polje nazvao životom.

Tek je svanulo. Krećem na posao. 

“Stani!” Okrećem se i vidim nadzornika koji me primio onog prvog dana u Zabeli. Čeda. Čeda Šiptar. Bio je samo tjedan dana službeno na Kosovu prije desetak godina, ali dovoljno da zaradi nadimak za cijeli život. S njim u društvu je i jedan zapovjednik, Albanac Kastrati, koji šuti cijelo vrijeme.

Izvol’te, gospodine nadzorniče!
Kamo si krenuo?
Na posao, gospodine nadzorniče.
Gdje radiš, lopove?
U Domu kulture i… nisam lopov, gospodine nadzorniče.
Nego koji si kurac?
Ubojica, gospodine nadzorniče.
Tebi je draže što si ubojica nego lopov?
To sam što sam, gospodine nadzorniče, ali nisam lopov, rekoh pomirljivo.
Jesi uzeo dva života?
Jesam.
Pa, to ti pričam – lopov!
Šutim.
Svi su ovdje… lopovi. Eto, onaj narkoman, ukr’o ženu najboljeg prijatelja. I što je on? Narkoman? Ubojica? Ma, kurac! Lopov!

Anđele moj predobri, Anito moja!

Ja sam i dalje tu i voljet ću te kao pas, odano, ne uzimajući hrane iz tuđih ruku. Kroz maglu trećeg jutra mjeseca studenog, kroz neku nepojamnu crtu zemljine kore, kroz veliki mozak njen, jebitačno kao onaj “Jebiter” Milića od Mačve, stižem do tvog podnožja. I ležat ću tu, kao pas, dok me ne otjeraš kao psa, ili ne udijeliš oholo kao psu, malo nježnosti.

Ako uhvate ovo pismo, ne iznenadi se ako iduće dobiješ iz štenare.

Da, dodirnuh se jučer. Tobom. Morao sam. Znaš kako je… ne znaš. To me budi, vodi negdje tebi, čini muškarcem. I čini da jesam, a tako nisam. To me budi i vodi, no opet me vraća, ali ruka me grešna na tebe podsjeća. Ruka što ubi, što piše i čeka. Nema rime… Samo usamljen orgazam… i posramljen.

Nije robija ono što običan, neuhićen svijet, ima predodžbu o njoj – neke godine provedene iza lokota, bez prava na viđanje svojih, bez prava na bilo kakvu vrstu radosti, bez prava na ikakvu udobnost i privatnost. Nije. To i jest najveći šok svakog ovdje dospjelog. Robija je – pretres usred noći, prekinut mlaz tople vode na tvoje nasapunano tijelo, oteto pismo, zaplijenjen ručni rad, bahatost i nemar polupismene tajnice, koja je negdje zagubila tvoju molbu, jer je sinoć ponovno imala onaj isti očajan seks sa svojim kasnim povratnikom u njen krevet, brak i alkohol. Robija je kad ti prekinu, iz čista mira, posjet jer se oglasio neki alarm, robija je kad ti drže neki telegram o kojem već pišu novine, a ti ga nisi dobio, robija je kad si slavan, pa ti tako slavnom toliko spominju majku…

Pismo sestri Branki

Kaži mi, Kaka moja, ti si profesor ovog našeg teškog jezika, ima li jezivijeg glagola od ubiti, teže spoznaje od perfekta u prvom licu jednine – ja sam ubio? Ima li strašnije imenice od ubojice? Ili ubijanje? Tko tu trajnu, mislenu, glagolsku imenicu može prekinuti, obesmisliti, odglagoliti iz mojih snova? Koja sila, koja gramatika, koji ljudi, koja pravda, čiji sud?

Znam, Kaka moja, kako se zove dijete, djeca bez oca, kako ih zovu – siročad, znamo i kako tebe oslovljavaju kao ženu umrlog muža – udovicom. Ali, kako njih obesinovljene nazvati, koje ime imaju u ovom jeziku?

Bih li se spasio kad bih im našao ime, imenicu. I, kako se i tada spasiti, od sebe?

Da se dam konjima na repove, da se objesim o remen vlastite puške ispred njihovog praga, da se oderane kože, iskopanih očiju, uvaljam u sol… ne bi ni to pomoglo. Ni njima, ni svim paziteljima pravde, zakrvavljenim čuvarima nacionalnog morala, ni bezgrešnim iscjeliteljima moje bolesti, nepogrješivim sucima, razočaranim vjernicima, iznevjerenim gledateljima, ni političkim sveznalicama, ni dobro obaviještenim novinarima…

Sam sam ja tu. I bit ću do posljednjeg daška.

18. veljače. 933. dan

Danas si došla, sama, po prvi put u Zabelu. Gledamo se u dvorani za posjete. Nitko nas ne pita, niti nam to piše na čelu, ali oboje smo službeno razvedeni i slobodni. Jest, sloboda je ponekad širok pojam. Ne znamo što bismo sada jedno drugom rekli.
– Sad smo slobodni – prozborih napokon.
– Jesmo – promuca.
Do kraja posjeta smo šutali i držali se za ruke.
Namjerno nismo plakali.

Malo kasnije sjedim sam u Domu kulture. Gledam Dostojevskog. Gleda i on mene.
Nije ti lako – kao da čuh. Vidim tamo u uglu Dračin “Playboy“.
Fjodor okrenu glavu.

(BLIC)

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare