Suradnja s Vojskom Srbije ojačava kineski utjecaj u jugoistočnoj Europi, pišu mediji na njemačkom. Novine se bave i sporom Bugarske i Sjeverne Makedonije o jeziku i identitetu
“Pokazujemo sve što puca i grmi.” Švicarske novine Neue Zürcher Zeitung citiraju izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s vojne vježbe koja je održana proteklog vikenda na Pešteru – uz ocjenu da najveću pozornost nije izazvalo ono što “grmi i puca” – već “tiho oružje”, piše Deutsche Welle.
“Peking je u srpnju isporučio šest dronova tipa CH-92 A”, podsjeća list uz objašnjenja da se radi o kombiniranim bespilotnim letjelicama – izviđačkim i borbenim, koji “mogu ispaljivati laserski navođene rakete”.
Prema pisanju kineskog Global Timesa, naručene su ukupno 24 bespilotne letjelice. Svaka od njih može nositi po dvije rakete dometa 250 kilometara. Dronovi lete na visini do 5000 metara i kreću se brzinom od 200 kilometara na sat.
Bespilotna letjelica ‘Pegaz’
“Srbija je prva zemlja u Europi koja ima kineske dronove. Nabavke su izraz približavanja Kini posljednjih 10 godina. S druge strane, Srbija je za Peking mostobran njegova projekta ‘Pojas i put’, inicijative u jugoistočnoj Europi uz pomoć kojeg Kina proširuje svoje prometne i trgovinske rute.”
“Ali, s vojnom suradnjom i investicijama u ‘unutrašnju sigurnost’ događa se zapravo važna diverzifikacija kineskog utjecaja”, napominje se u tekstu uz ocjenu da Kina, “pored suradnje u naoružavanju, pomaže Srbiji da uspostavi nadzornu infrastrukturu uz pomoć koje bi Novi Sad, Beograd i Niš postali sigurni gradovi (safe citys)”.
Kupnjom bespilotnih letjelica – “čija se cijena ne spominje” – vojska profitira od razmjene tehnologija. “Srpski inženjeri u Kini dobivaju uvid u sisteme upravljanja raketama i mehanizme dronova koji ih štite od neprijateljskog djelovanja”“ Od toga, kako se navodi u tekstu, profitira i srpski izviđački dron Pegaz-011, koji bi trebalo biti naoružan.
‘Nepouzdane tehnologije’
Suradnja Srbije i Kine probudila je sumnje u SAD-u – ali tu se ne radi o bespilotnim letjelicama, procjenjuje Andreas Ernst, autor teksta u švicarskom listu. “Početkom rujna Vučić je u Trumpovoj nazočnosti potpisao deklaraciju da Srbija neće nabavljati 5G-mrežu ‘iz nepouzdanih izvora’. Mislilo se na ‘Huawei’, iako nije konkretno spomenut. Ta kompanija ima ugovor sa srpskim Telekomom za digitalizaciju zemlje vrijedan 150 milijuna eura. Planirana je također i izgradnja centra za čuvanje podataka u Nišu.”
Zato bi, ocjenjuje se u tekstu Neue Zürcher Zeitunga, odvajanje od Kine Srbiju već sada skupo koštalo – jer kineske investicije u srpskom gospodarstvu igraju važnu ulogu. Švicarski list citira i njemačkog stručnjaka za Kinu Jensa Bastiana koji podsjeća na ulaganja kineske rudarske kompanije u eksploataciju bakra, na to da je jedna željezara (Smederevo) već u kineskim rukama, kao i na izgradnju mnogih cesta i željezničkih pruga što se financira kineskim kreditima.
“Pa što je onda Vučić potpisao u Washingtonu?” – pita se autor teksta uz napomenu da se u javnosti nagađalo da se dogodio zaokret i da se Vučić sada okreće SAD-u. Ali, samo što se vratio iz Amerike, predsjednik Srbije se sastao s kineskom veleposlanicom u Beogradu. (…) Tri dana kasnije premijerka Ana Brnabić u Beogradu otvara Inovativni i razvojni centar Huaweija. “Srbija nije zainteresirana za nepouzdane tehnologije”, maliciozno je izjavila šefica vlade u smjeru Washingtona.
Bruxelles može samo biti zabrinut
“Europska unija sa zabrinutošću prati rastući kineski utjecaj u Srbiji”, kaže švicarski list i citira i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, koja je rekla da je i Zapadni Balkan “dio Europe, a ne stanica na novom Putu svile”.
“Ali, zabrinutost Bruxellesa teško da može utjecati na odnos Srbije prema Kini, i to bez obzira što su Europljani daleko najvažniji gospodarski partneri, a Bruxelles najveći donator, pa čak i sada u pandemiji koronavirusa. Kao prvo, pristupanje Srbije EU-u je na dugačkom štapu, (…) Drugo, kineske investicije i krediti su atraktivni za zemlju, jer se odobravaju bez političkih uvjetovanja. I treće, politika balansiranja između različitih ‘strateških partnera’ je izvor Vučićevog prestiža u zemlji. ‘Vidite, ja mogu sa svima’ – tako bi to značilo u podtekstu. I bez obzira što je analogija potpuno pogrešna, to mnoge Srbe podsjeća na veliko vrijeme Tita”, zaključuje novinar Andreas Ernst u Neue Zürcher Zeitungu.
Makedonci – ‘vi niste ono što mislite da jeste’
Pod naslovom “Vi niste ono što mislite da jeste”, list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše o tome zašto Bugarska želi zaustaviti početak pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije s Europskom unijom.
“Države članice EU-a u ožujku ove godine dogovorile su se da otpočnu pristupne pregovore s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Ali, za Makedonce bi pregovori mogli završiti i prije nego što su počeli – zbog blokade susjedne Bugarske koja je članica EU-a od 2007.”, piše novinar Michael Martens i podsjeća na dokument koji je Vlada Bojka Borisova predala svojim partnerima u EU-u s uvjetima koje Sjeverna Makedonija mora ispuniti da bi Bugarska odustala od veta protiv početka pristupnih pregovora.
“Tako nešto u Sjevernoj Makedoniji je već poznato”, piše list i podsjeća da je Skopje na zahtjev Grčke moralo 2018. promijeniti ime države u Sjeverna Makedonija. “Navodno je ‘Makedonija’ pojam koji se dovodi u vezu s Aleksandrom Makedonskim, zbog čega Makedonci, koji su Slaveni, nemaju pravo na to – takav je bio stav Grčke.”
“Široko rasprostranjeni stav u Bugarskoj je da makedonski jezik ne postoji i da se radi o jednom zapadno-bugarskom dijalektu. Tako Bugari zahtijevaju da tijekom pristupnih pregovora u svim dokumentima se smije samo navoditi službeni jezik Republike Sjeverne Makedonije.”
‘Okupacija’ ili ‘oslobođenje’ pod Hitlerom
Autor teksta dalje piše o “makedonskom identitetu”, koji, prema Bugarima, postoji tek od 1944. i koji je “stvoren diktatorskim sredstvima” u Titovoj Jugoslaviji “kako bi Makedonci zaboravili da su Bugari”.
“Na to i još na mnogo više Skopje mora pristati ako želi u EU – takav je stav Bugarske. Pritom Sjeverna Makedonija ne smije više tvrditi da u Bugarskoj postoji makedonska manjina. Također, mora odustati i od tvrdnje da je od 1941. do 1944. bila pod fašističkom okupacijom Bugarske. Onda se postavlja pitanje što je bilo to vrijeme – jer, Bugarska je kao Hitlerov partner sudjelovala u napadima na Grčku i Jugoslaviju, zbog čega je kao nagradu dobila mogućnost da zaposjedne velike dijelove današnje Sjeverne Makedonije. Današnji stav u Bugarskoj je i dalje da ti teritoriji nisu zaposjednuti već oslobođeni.”
Skopje do sada reagira suzdržano.”Nekadašnji ministar vanjskih poslova, a danas zamjenik predsjednika Vlade, Nikola Dimitrov, naglasio je da u 21. stoljeću u Europi jednom narodu ne može biti zabranjeno samoodređenje. Ali to Sofiju ne impresionira. Onaj tko je vjerovao da u Europi ne može doći do apsurdnijeg konflikta od spora oko imena države koji je pokrenula Atena, a koji je u međuvremenu riješen, mogao bi uskoro biti bolje poučen. Cijenu u svakom slučaju plaćaju Makedonci”, zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.