Mladić je genocidnu akciju ubojstva 8000 ljudi nazvao onako kako je tepao svojoj kćeri – ZvijezdaKao prava Barcelonka, temperamentna mediteranska Španjolka, ili Katalonka, ako netko baš želi cijepati dlaku, tijekom četiri petine razgovora imala je ruke u zraku, podjednako brzo pričajući i gestikulirajući rukama. “Samo me, za Boga miloga, ne pitajte ništa o onome!”, zamolila je. “O čemu? Ne razumijem.” “Ma znate!” “Ne, doista ne razumijem.” “Uh, teško mi je to i prevaliti preko usana, od toga mi je već fizički zlo koliko me o tome stalno pitaju. Ma o onome… o katalonskom separatizmu, o odnosu vlade u Madridu…”, konačno je prelomila.
Naravno da nam nije padalo na kraj pameti trošiti vrijeme intervjua na takve stvari kad pred sobom imamo ženu koja je u Hrvatsku na Festival svjetske književnosti došla kao ona koja je napisala tek djelomično fikcijski roman, raskrinkavajući da je motiv samoubojstva Ane Mladić, kćeri ratnog zločinca Ratka, bilo to što si je kći, koja je bezgranično voljela svog predivnog oca, jednog dana morala priznati da je riječ o masovnom ubojici. Sve je počelo kad je Clara Usón naišla na članak u Timesu o Mladićevoj kćeri, s pričom koja ju je ostavila bez daha. Tako se rodila ideja o pisanju djela bez presedana o ratovima na prostoru bivše u Jugoslavije.
Kad ste pročitali članak o samoubojstvu Ane Mladić?
Bilo je to prije otprilike devet godina. Do tada nisam imala pojma tko je Ratko Mladić i što je radio, a u čemu je bila stvar u tome ratu, imala sam tek blijedu ideju. 1992. godine smo, znate, imali i Olimpijske igre u Barceloni. I dok je moderni svijet buktio od mržnje, mi smo u našem gradu tulumarili. Bio je prvo rat u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, pa u BiH i više ništa nismo mogli pratiti, bilo je previše komplicirano.
Ali onda sam pročitala tu nevjerojatnu priču koja kao da je ispala ravno iz neke grčke tragedije. Kći koja je bila skoro pa zaljubljena u svog oca, ne mislim pritom na ništa neprilično, bili su jako povezani. Mladić je više volio kći nego sina, nju je vidio kao svog nasljednika. Ona je ispunjavala sve čime je on bio u životu frustriran. Školovala se za liječnicu, što on nije mogao kao sin siromašne udovice, pa je morao postati vojnik. Odlazila je s njim na frontu, gledala ga je s vojnicima, bila je jako ponosna na njega.
I, odjednom, počinila je samoubojstvo… A imala je samo 24 godine! Nevjerojatno! Bila je tada riječ samo o glasinama, ali se pričalo da je 1994. sa svojim kolegama s fakulteta posjetila Rusiju i da je tamo čula nešto o ponašanju Mladića u ratu. Vratila se potpuno drugačija. Bila je depresivna, patila je od nesanice, bila je dekoncentrirana.
Iz romana proizlazi da ima smisla zaključiti da je masakr u Srebrenici makar jednim dijelom, po masovnosti ili brutalnosti, posljedica Mladićeve traume zbog smrti kćeri.
Mislim da jest bilo tako, mislim da to ima itekako smisla. Taj masakr bio je tako nepotreban čak i iz pozicije vodstva RS-a. Vojno, taj masakr je bio sasvim besmislen. Toliko su vojnika, toliko resursa angažirali na tome, a istodobno su im na drugoj strani trajale pripreme za operaciju Oluja. Jedino što je Mladić postigao u Srebrenici bilo je krvoproliće. Ništa drugo. Mislim da je na neki način imao nagonsku potrebu da nekoga okrivi za samoubojstvo kćeri. A kao nacionalist, za to je na nekoj razini okrivio Bošnjake.
Pazite ovo, samo nekoliko mjeseci poslije Anine smrti, on se vratio kući s planovima za “Operaciju Zvijezda”. Svoju kći je inače zvao Zvijezda i očito je da je operaciju posvetio njoj, da ju je nazvao po njoj. Bila je riječ o napadu na tri zaštićene bošnjačke enklave; Srebrenica, Goražde i Žepa. Vrlo je vjerojatno da je on nakon Anine smrti sišao s uma, da je zbog toga tražio nekoga tko će mu za to platiti i da je za to našao muslimane, umjesto da krivca nađe u sebi.
Jest riječ o spekulacijama, ali sve do tada je vojno postupao tako da bi se negdje probio sa svojim jedinicama, pobio nekoliko stotina, sve spalio i ostale protjerao. Nije trošio vrijeme ubijajući sve do zadnjeg čovjeka kao u Srebrenici. Ani mislim da se dogodilo to da je nacionalistički fanatično vjerovala u oca kao modernu inačicu cara Dušana, da je potom odjednom saznala da je on jeziv čovjek i raspala se.
Uzela je taj pištolj Zastava, a mogla je bilo koji drugi, jer kuća im je bila puna oružja, čak i puno boljeg od tog pištolja, ali ne, ona je uzela baš onaj za koji je Mladić rekao da će pucati iz njega samo kad ona rodi, kad se nastavi njegova obiteljska loza. I ubila se. Već i taj odabir oružja jasno upućuje na povezanost njenog oca s tim njenim činom. On je sve to sebi zanijekao i krenuo u šekspirijanski ubilački pohod.
Dio u knjizi u kojem ste opisali kako joj u Rusiji novinar CNN-a zgrožen prikazuje snimke Karadžića i Mladića na nedjelu. To je fikcija ili po stvarnim događajima?
Čista fikcija. Ali, znate li tko je Ljiljana Bulatović? Mladićeva bliska prijateljica. Mnoštvo podataka sam izvukla iz nekih njenih tekstova. Kada je išla izraziti sućut Mladiću zbog smrti kćeri, pokazali su joj fotografiju Ane Mladić iz Moskve na kojoj je bio i taj misteriozni sjedokosi Rus. I nešto se očito dogodilo u vezi njega, tako su joj rekli. Po njemu sam smislila lik Sašu iz knjige. Cijeli sam roman pisala na taj način, kombinirajući činjenice, a praznine popunjavajući fikcijom.
Navodno ste za potrebe te knjige tri godine istraživali što se sve događalo u tim ratovima.
O balkanskim ratovima nisam imala pojma. Mislila sam da me priča čeka već gotova, a onda sam shvatila da o tome ne mogu pisati a da ne istražim sve što mi je potrebno. Mislila sam da će mi biti dovoljna tri mjeseca, ali se onda pokazalo da mi je za razumjeti već i samo obiteljsku i osobnu tragediju potrebno tri godine. Kamoli za razumjeti kolektivnu, masovnu tragediju uslijed raspada Jugoslavije, a sve to kako bih razumjela tko je Mladić doista bio.
A, vidite, u razumijevanju mi je jako pomogao niz sličnosti između bivše Jugoslavije i Španjolske. Španjolska je stoljećima bila mjesto obrane kršćanstva od muslimana, Maura. Kao što je i ovdje u Hrvatskoj bilo mjesto otpora na kojem je zaustavljeno Otomansko carstvo. Pa onda, Španjolski građanski rat nasuprot Drugom svjetskom ratu, koji je na ovim prostorima imao u jednoj manjoj mjeri, ali ipak, odlike građanskog rata. Dalje, i u Španjolskoj i u Jugoslaviji nakon rata dolazi na vlast diktator.
I Franco i Tito su svaki na svoj način bili samostalni igrači u odnosu na Europu. Pa i životni standard. Za vrijeme Franca mi smo u trgovinama imali samo jednu marku čokolade, deterdženta, svega. OK, Jugoslavija je bila puno otvorenija prema svijetu, Titova diktatura je bila blaža od Francove, ali inače su si diktature često nalik. I obojica su umrla nakon 40 godina vladavine, a da nitko nije imao pojma što da se napravi nakon njih. Isto kao Tito, ni Franco nije davao da se otvore masovne grobnice, nacionalizmi su bili zabranjeni. Jedino, kod nas je bilo obratno u odnosu na vas i olakotno, situacija s vjerom. S Francovom smrću kod nas je eksplodirao ateizam, dok su ovdje eksplodirale vjere. I tako je Jugoslavija eksplodirala.
Vi sad spominjete Španjolsku, ne ja.
Evo zašto je spominjem. Priča o nacionalizmima u Španjolskoj i u vašoj zemlji, u zemljama u regiji, sve se uvijek svodi na istu priču. Danilo Kiš je nacionalizam opisao kao napadanje brata na brata zbog tipične paranoje. Osjećate se sigurni samo kao dio mase. Naravno da je to paranoja. Individualnost postaje grijeh u vjerskom smislu, jer nacija odjednom i jest postala vjera.
Koliko ste puta putovali u republike bivše Jugoslavije?
Nekoliko puta. Najviše u Sarajevo, ali i u Beograd, Dubrovnik, Split… Nisam išla u Crnu Goru ni u Sloveniju jer su mi bila ograničena sredstva. Bilo je fascinantno istraživati te ratove. Igor Marojević mi je opisivao kako se 90 posto mladih Beograđana sakrivalo od mobilizacije jer im nije padalo na kraj pameti ići ginuti u rat u BiH koji nije imao veze s njima. Pričao mi je da su mijenjali table ulica da zbune vojnu policiju. Drugi su mi opisivali paranoju Titova režima od napada Zapada ili Sovjeta i, primjerice, učenje pucanja u školi. Kad bi me obitelj pitala što želim za rođendan, tražila bih da mi plate prijevod nekog dokumenta.
Jeste li uočili sličnost Mladića i Ane s nacističkim zločincima iz Drugog svjetskog rata? I oni su redom bili divni roditelji mladim goerinzima, himmlerima i drugima.
Kako ne. Znam za slučaj Gudrun Himmler, koja je cijeli život glorificirala svog oca, koja je bila ponosna na njega, tvrdoglavo je ostavljala svoje prezime, dok su mnogi drugi svoja prezimena mijenjali jer su se osjećali užasno osramoćeni činjenicom tko im je bio otac.
Pa i time što su se u biti svog bića osjećali ukaljano zbog podrijetla.
Tako je. A to je tako nepošteno. Nije bila njihova krivnja tko su im bili roditelji, a društvo ih po tome sudi. Zanimljivo je da j s tim nacistimae često bio slučaj da su njihove kćeri, ako su s njima imali lijep odnos, jako dugo ili i do kraja života poricale zlodjela koja su činili njihovi očevi. Nisu mogle živjeti s time. Isto kao i Ana Mladić. Uzmimo Staljinovu kći, i s njom se dogodilo isto. A to stvarno nije pošteno. Kad neko mlad počini kakav pokolj, svi govore o utjecaju obrazovanja, društva, a kad je riječ o roditeljima zločincima, onda se upire prstom u djecu kao u potomke zločinaca.
Je li Ratko Mladić bio rascijepljena ličnost? U kliničkom smislu…
Sigurno da je bio psihopat. Fascinantno mi je bilo istraživati te jezive tipove; šekspirista Koljevića koji je naredio da se puca po biblioteci u kojoj je toliko radio, Karadžića, psihijatra s jezivom poezijom koji je svojim bombardiranjima ubijao svoje pacijente u Sarajevu, Mladića, Plavšićku. A Mladić… E, on je uvijek bio enigma.Vidite, inače u romanima imate pozitivne likove koji su naprosto dobri i negativne koji su naprosto loši.
Kod tako užasnog čovjeka poput Mladića, koji je bio nježan i divan otac, imate zastrašujuću pojavu da se čovjek mora pitati: ‘Bih li pod nekim okolnostima i ja mogao postati takav zločinac kao on?’ Da nije bilo rata, on bi ostao časnik, strog, ali normalan. Išao bi na izlete sa suprugom prema kojoj je uvijek bio jako pažljiv. Bio doista krasan otac. Čak nije bio niti lopov kao što su to bili Karadžić i ostali. Bio je ubojica, krvnik, mesar, ali nije krao.
Onako kako u romanu pišete da si Ana Mladić nije mogla priuštiti nikakav poseban luksuz?
Tako je. Bila je potpuna suprotnost djeci Miloševića ili Karadžića. Mladić je govorio vojnicima da idu u pokolje, da ubijaju, ali da ne kradu.
Kao, budite pristojni, ne kradite. Jedino što smijete je ubijanje svih civila redom, mučenja, silovanje, spaljivanje sela…
Točno. ‘Ubijajte, ali budite moralni!’
Anin bivši dečko, Dragan, kojemu je u romanu Mladić namjestio da ga prvo odvedu u rat u BiH, a onda i da ga tamo ubiju, koliko je to činjenično utemeljena epizoda?
U bosanskom tisku iz 1995. ili 1996. pojavila se priča da je Armija BiH pronašla tijelo tog jednog srpskog vojnika Dragana, ne sjećam se prezimena, i da su mu u džepu pronašli pismo Ane Mladić i njenu fotografiju. Tvrdilo se i to da je Mladić ponudio za tijelo tog momka mnoštvo stvari, čak i tenk, kako navodim u romanu. U tim novinama tvrdilo se da je bila riječ o Aninu dečku i da ga njen otac nije volio, što je navodno bio način na koji je završio na fronti.
A onaj dio kad se Ratko Mladić naglo probudio usred noći, uznemiren, prestravljen i s osjećajem da se sigurno ‘dogodilo nešto jezivo’?
To je istina. To je pričala Ljiljana Bulatović. Zapravo je to on pričao njoj jednom prilikom kad se nalijevao rakijom, da su on i njegove trupe te noći kad se ubila Ana Mladić, bili u Han Pijesku, kad je usred noći skočio i stao ispitivati dežurnog vojnika da provjeri što se dogodilo s položajima. A ovaj, nakon što je provjerio, rekao da je s položajima sve u redu. Nevjerojatno je bilo to između oca i kćeri. Kad su je pripremali za pogreb, Ratko Mladić je osobno uređivao njeno lice i kosu. Tražio je da mu daju zrno metka iz njene glave. A njegov sin Darko, njega Mladić nije tjerao niti u rat. Dok Ana… Eh, da.
Gdje je danas EU u odnosu na Balkan?
Balkan je u srcu Europe. Kad se Balkan trese, Europa bi morala biti zabrinuta. Kako je počeo Prvi svjetski rat? Čak se i zadnji ratovi na Balkanu mogu promatrati i kao predskazanje onoga što će se ubrzo događati po cijeloj Europi. Danas imate te političke agende o kršćanstvu nasuprot muslimanima, što je jezivo, ali to je točno to. To što je bilo u BiH, to što su govorili Karadžić, Mladić, Plavšić o čistoći krvi i teritoriju, o muslimanima koji imaju ‘previše djece, pa će nas u budućnosti preplaviti’, u biti je točno ono što sad govore desničari koji se pojavljuju, primjerice, u Njemačkoj. To je slika Srednje Europe danas.
Ima toga još i više. Izbila je kriza u Grčkoj, pa u Španjolskoj, odjednom te zemlje na neki način više nisu bile ‘dovoljno Europa’. Isto kao što u ratu to nisu bile Hrvatska, BiH, Srbija, iako je Balkan u srcu Europe. I na kraju se 2012. dogodi krajnja sramota kad EU dobije Nobelovu nagradu za mir jer 60 godina u Europi nije bilo rata… Čekaj malo! A što, zar Hrvatska, Slovenija, Srbija, Kosovo, BiH, Makedonija nisu u Europi? Ili ono u čemu su pobijeni toliki ljudi nisu bili ratovi!? Ma, to je redikulozno!
Slavenka Drakulić je napisala da je bilo hrabro napisati ovakav roman.
Ona mi je puno pomogla u razumijevanju onoga o čemu sam pisala. Znam puno njenih djela i ona je odlična spisateljica. U to vrijeme kad sam to pisala, da budem iskrena, to i jest bilo hrabro. Mladić je tada bio u bijegu, tema je bila takva i, otvoreno ću vam reći, pomišljala sam da bi me Mladić, ako bi doznao na čemu radim, što istražujem, doista mogao doći i ubiti me. U tom smislu to jest bilo hrabro. Ali onda su ga, mojom srećom, uhvatili. Hahaha! Da, tada mi je doista laknulo. Puno.
wpDiscuz