Razmatranja iznesena u ovom tekstu motivirana su medijskim informacijama vezanim uz prijedloge promjene načina izbora članova predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Ako one ne odgovaraju istini, tekst treba shvatiti samo kao vid umne gimnastike.
Podsjetimo, pregovore o promjeni načina izbora inicirala je presuda poznata kao „Sejdić-Finci“ koja nalaže BiH da treba omogućiti izbor za člana predsjedništva i svojim građanima koji nisu ni bošnjačke, ni hrvatske niti srpske nacionalnosti. Da bi se to postiglo, Europska Unija inzistira na promjeni izbornih pravila. Cilj hrvatskih pregovarača je dogovoriti takvo rješenje koje će omogućiti i hrvatskom narodu, inače konstitutivnom u BiH, da može izabrati svog predstavnika. Naime, trenutna pravila omogućavaju Bošnjacima da osim svog izaberu i predstavnika izvorno predviđenog kao hrvatskog. I oni to čine. Stoga ne čudi kako su baš na tom pitanju pregovori zapeli. U nastavku analiziramo moguće varijante rješenja koje su isplivale u javnost.
Varijanta 1 (5 plutajućih kantona)
Ova varijanta je prijedlog bošnjačke strane u pregovorima. Prema njemu bi jedan član predsjedništva bio kandidat s najvećim brojem glasova na cijelom području Federacije (ovo je zajedničko svim prijedlozima koji slijede, baš kao što su se svi usuglasili da kandidati ubuduće više nemaju nacionalni predznak što ujedno i rješava presudu Sejdić-Finci). Drugim članom predsjedništva postao bi sljedeći kandidat s najvećim brojem glasova uz uvjet da je dobio više glasova u onih 5 kantona u kojima je prvi izabrani član dobio najmanje glasova, nego u onih 5 kantona u kojima je prvoizabrani dobio najviše glasova. Ovim se uvjetom ide na ruku hrvatskom narodu tj. povećavaju se šanse da i on dobije svog predstavnika u predsjedništvu. S obzirom na razlike u nacionalnom sastavu i broju birača po kantonima realno je očekivati da će prvi izabrani član s najviše glasova u Federaciji kao jednoj cjelini biti predstavnik bošnjačkog naroda, te da će tri kantona u kojima će on dobiti najviše glasova (misli se na najviše njegovih glasova, ne mora nužno biti prvi po broju glasova niti u jednom od tih kantona, bitno je tek da je dobio najviše glasova na razini cijele Federacije) biti: Sarajevski (SK), Tuzlanski (TK) i Zeničko-dobojski (ZDK). Ostala dva kantona treba tražiti između: Unsko-sanskog (USK), Srednjobosanskog (SBK) i Hercegovačko-neretvanskog (HNK). Očekivano bi bilo da to budu prva dva, jer u njima živi znatno više Bošnjaka nego u HNK-u i ostalim kantonima. U tom slučaju postojala bi vrlo mala vjerojatnost da neki bošnjački kandidat dobije ukupno više glasova od najboljeg hrvatskog kandidata uz ispunjenje uvjeta da u preostalih 5 kantona (4 s hrvatskom većinom i jedan mali bošnjački kanton, Bosansko-podrinjski (BPK)) dobije više glasova nego u 5 ranije navedenih s bošnjačkom većinom. Upravo ovaj drugi uvjet bošnjačkim je kandidatima iznimno teško postići. Ipak, realnu opasnost za Hrvate predstavlja mogućnost da se npr. u USK pojavi jaki regionalni kandidat koji će dobiti glasove uglavnom u tom kantonu i tamo uvjerljivo pobijediti. Uzme li se u obzir povijest tog kantona kao i teritorijalna odvojenost od ostalih bošnjačkih kantona, ali i dodatni poticaj u vidu ovakvog izbornog pravila, to baš i nije tako nerealno. Naime, u tom bi slučaju prvi izabrani član, uz tri ranije navedena nesporna kantona, najviše glasova dobio u SBK i HNK. U takvoj razdiobi većina hrvatskih glasova našla bi se u onih prvih 5 kantona gdje je prvoizabrani dobio najviše glasova. Tako oni koji bi dobili glavninu hrvatskih glasova uopće ne bi ispunjavali nužan uvjet za izbor drugog člana pa bi kao drugi član bio izabran upravo uvjerljivi pobjednik u USK.
Varijanta 2 (5 fiksnih kantona)
Prema ovom prijedlogu bi fiksno određeni, poimence navedeni kantoni igrali istu ulogu kao plutajući u prethodnom. Navedimo kako se takvom konceptu najsnažnije protivi SDP. Posve iracionalno vidi u tome razne utvare, spominje se čak i nekakvo „okolčavanje“, iako se radi tek o utvrđivanju izbornih pravila koja bi najbolje odražavala duh i bit Federacije BiH u izboru člana predsjedništva. A njena dvojna priroda očituje se u tome da je jedan narod više nego tri puta brojniji od drugog. Da bi se malobrojnijem osigurala mogućnost svog izbora nužan je osigurač u vidu povlaštenog uvjeta na području u kojem čini većinu. Pitanje je samo optimalnog izbora tog područja uvažavajući realnost federalnih jedinica. Hrvatima na prvu dobro zvuči kad bi ovih 5 fiksnih kantona bili: HNK, SBK, Zapadnohercegovački kanton (ZHK), Herceg-bosanski kanton (HBK) i Posavski kanton (PK). Ipak, vrag je kao i obično u detaljima. Iako Hrvati u ovih 5 kantona čine većinu biračkog tijela, ona je prilično tanka. Izaberu li Bošnjaci iz Distrikta Brčko (DB) Posavski a ne Tuzlanski kanton (razumna je pretpostavka da će stanovnici DB-a imati tu opciju, baš kao što danas biraju između Federacije BiH i Republike Srpske), bila bi još i tanja. U ovom slučaju opasnost se krije u eventualnoj pojavi radikalnog bošnjačkog kandidata koji bi dobio više glasova na bošnjačko-hrvatskim ratom zahvaćenim područjima nego u ostatku Federacije BiH. Takvog protivnika Hrvati bi mogli pobijediti samo homogenizacijom oko jednog kandidata tj. izgubili bi mogućnost izbornog nadmetanja između više opcija, temeljni smisao demokratskih izbora. No primijetimo kako bi dobrom organizacijom Bošnjaci mogli nadoknaditi manjak glasova svog kandidata u 5 fiksnih kantona, viškom kojim raspolažu u ostalim kantonima tako da on ne prijeđe broj glasova u prvih 5 kantona. Protiv toga Hrvati više ne bi imali nikakve obrane.
Varijanta 3 (4 fiksna kantona)
Prema novinskim izvješćima ova je varijanta ponuđena od hrvatskih pregovarača. Prema njoj bi drugim članom predsjedništva postao kandidat koji je dobio najviše glasova uz uvjet da je dobio više glasova u 4 fiksna kantona (HNK,ZHK,HBK i PK), nego u ostatku Federacije BiH. Navedimo kako u 4 navedena kantona Hrvati čine oko 70% birača, a čak i u slučaju kad bi Bošnjaci iz Distrikta Brčko masovno izabrali opciju Posavskog kantona, taj udjel ne bi pao ispod dvije trećine. Također, u ta 4 kantona živi skoro 70% svih Hrvata u Federaciji. U ovoj razdiobi mogućnost izbora drugog člana predsjedništva od strane Bošnjaka nije velika. S druge strane, eventualni osjećaj napuštenosti Hrvata izvan ova 4 kantona racionalno gledano posve je neutemeljen, jer ne radi se o stvaranju federalne jedinice, već o izbornim pravilima čiji je smisao smanjiti mogućnost onoga što se u prethodna dva slučaja realno može dogoditi i što se uostalom i danas događa. A to je izbor drugog člana predsjedništva od strane bošnjačkog naroda. Očita je činjenica da bi već uključivanje SBK u fiksne kantone (kao što smo vidjeli na prethodnom primjeru), uslijed značajne brojčane prevage Bošnjaka tamo, prilično povećalo tu mogućnost. Kao što smo vidjeli, u slučaju dobre organizacije sve bi bilo u rukama Bošnjaka. Bitno je naglasiti kako je i u ovom prijedlogu očuvano načelo da oba kandidata budu izabrana glasovima iz obje skupine kantona (nije svaka skupina kantona zasebna izborna jedinica iz koje se bira po jedan član što bi Hrvate izvan većinske hrvatske jedinice s pravom zabrinulo jer ne bi mogli birati hrvatskog kandidata), Također, primijetimo i kako svaki glas, ma gdje bio, jednako vrijedi. Tako će glas Hrvata u Zenici, Žepču i Travniku vrijediti jednako kao glas Hrvata u Grudama, Mostaru i Orašju. Baš kao što će s druge strane, glas Bošnjaka u Stocu vrijediti kao i glas sunarodnjaka mu u Sarajevu. Osim toga, ključna je prednost ovog prijedloga što bi omogućio izbornu utakmicu između dva i više hrvatskih kandidata bez veće bojazni da ne bude izabran predstavnik hrvatskog naroda. Ipak, treba priznati kako postoji teoretska mogućnost da u ovoj varijanti ne bude izabran predstavnik s većinom svih hrvatskih glasova. Zamislimo da postoje točno dva hrvatska kandidata, označimo ih s A i B. Neka kandidat A dobije skoro sve glasove Hrvata izvan 4 gore navedena fiksna kantona, dakle 30% glasova svih Hrvata u Federaciji. Uz to, neka kandidat A u ta 4 kantona dobije 25% glasova svih Hrvata u Federaciji. Posljedično, kandidat B dobiva preostalih 45% glasova svih Hrvata u Federaciji ali sve u 4 fiksna kantona. Konačno, izabran je kandidat B s 45% glasova Hrvata, jer je kandidat A, koji je ukupno dobio više hrvatskih glasova, dobio manje glasova u 4 fiksna kantona nego izvan njih tj. nije ispunio nužan uvjet za izbor. Dosadašnji izbori pokazuju da je ovakva krajnja mogućnost tek maštovita matematička kreacija, nerealna u stvarnom životu. Čak i kad bi Hrvati bili među sobom doista tako podijeljeni kako bi mnogi htjeli da jesu. Nije zgoreg primijetiti i kako bi se u opisanom slučaju neizborom kandidata s većinskom potporom Hrvata okoristio kandidat sa značajnom, iako manjinskom, potporom hrvatskog naroda, a ne predstavnik bošnjačkog naroda kao u prethodnim varijantama.
Konačno, naivno bi bilo izbjeći pitanje na koji bi način i u ovoj varijanti Bošnjaci mogli, naravno ako bi to htjeli, napakostiti Hrvatima tako da opet izaberu za njih predviđenog predstavnika. Po već prokušanom načelu: svog i tako imamo, izaberimo i njihovog! U tom slučaju prijetila bi opasnost od kandidata koji može dobiti i hrvatske glasove. Ne puno njih, ali kao što ćemo vidjeti na primjeru puno ih niti ne treba biti. Recimo da se vodi mrtva trka između dva hrvatska kandidata A i B, i oni dobiju u 4 fiksna kantona svaki po trećinu glasova. Preostalu trećinu, uglavnom bošnjačkih glasova dobije kandidat C. Po mogućnosti Hrvat, a po zvanju mesar. Neka i izvan područja 4 kantona hrvatski glasovi među kandidatima A i B budu otprilike ravnomjerno raspoređeni tako da kandidat A ukupno pridobije ukupno 49% a kandidat B 48% hrvatskih birača. U ovom slučaju na području izvan 4 kantona mesaru je dovoljno skupiti broj glasova nehrvata koji odgovara 20% glasova svih Hrvata u Federaciji. Jedino što treba paziti da ne bude preaktivan kako ne bi premašio broj svojih glasova dobivenih u 4 kantona. A to pravilo mu ionako ide u prilog jer bi usput i značajno uštedio. Jedini odgovor na ovakav, doista malo vjerojatan scenarij izbora drugog člana sa svega 3% hrvatskih glasova, a kakav se može još i lakše odigrati u prethodne dvije varijante, predstavlja okupljanje oko jednog kandidata. Ali ne reagira li se na vrijeme, tek za 4 godine.
Zaključak
Prethodno izneseni primjeri prikazani su više kao ilustracija radi boljeg razumijevanja. U stvarnosti veća je mogućnost pojave njihovih ublaženih inačica sličnog učinka. Neke stvarno pakosne mogućnosti poput eliminacije najnepoželjnijeg hrvatskog kandidata masovnim glasovanjem Bošnjaka za njega u područjima izvan većinskih hrvatskih kantona nismo ni dotakli. Što ne znači da takve kombinacije nisu moguće, i to baš u svakoj navedenoj varijanti.
Unatoč tome, možemo zaključiti kako svaki od prijedloga bitno povećava mogućnost izbora stvarnog hrvatskog predstavnika u predsjedništvo u odnosu na trenutno stanje, iako nijedan to ne jamči. Također, sigurna obrana od nadglasavanja okupljanjem oko jednog kandidata moguća je samo u trećoj varijanti. U ostale dvije, čak i u slučaju jednog hrvatskog kandidata, treba se uzdati i u džentlmensko ponašanje Bošnjaka.
Kako bilo, osim varijante 3, u ovim okolnostima zacijelo optimalnog rješenja za Hrvate, hrvatski bi pregovarači kao znak dobre volje mogli popustiti prihvaćanjem blago modificirane varijante 2, tako da se umjesto SBK u 5 fiksnih kantona uključi mali bošnjački kanton BPK. To bi možda primirilo one prestravljene „okolčavanjem“, dijeljenjem ili nečim Trećim s jedne strane i „dodrinaše“ s iste strane.
Grgur S. l poskok.info
wpDiscuz