Kardinal Puljić: U reformi Federacije se nude nebulozna rješenja, a mi moramo biti složniji da bi nas ozbiljno shvatili

Na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1991. godine po osobnoj želji Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Rimu je za biskupa zaređen Vinko Puljić, a ustoličen je u sarajevskoj katedrali 19. siječnja. Nadbiskup Puljić postao je pastir Crkve bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u najdramatičnijim trenutcima za Crkvu i katolike u ovoj zemlji. Posljednje 22 godine brinuo je ne samo za očuvanje biološkog opstanka i neposustajanja nego i za snaženja vjere i nade. Za Večernji list, nadbiskup Puljić govori o katolicima u zemlji, političarima i mnogim drugim temama.
 • Protekle su 22 godine otkako ste zaređeni za vrhbosanskog nadbiskupa. Možete li ukratko opisati to vrijeme koje je s tek malim intervalima bilo ispunjeno turbulentnim zbivanjima, kako u državi, zajednici, tako i unutar Crkve?
Kada sam postao biskup ove mjesne Crkve u Sarajevu, bili su mnogi snovi u mojem srcu za ovu Crkvu. Posebno sam zamišljao da u vrijeme demokracije bit će za Crkvu prostor razvijanja njezinih djelatnosti što nije mogla ostvariti za vrijeme komunizma. Nažalost, okrutni rat je srušio, ne samo moje snove, nego pola nadbiskupije. Nakon rata, nastalo je vrijeme liječenja ratnih rana, borba za jednaka prava te borba za opstanak i povratak. Nije moguće svesti u nekoliko rečenica to burno razdoblje vođenja ove mjesne Crkve. Jednostavno sam živio i proživljavao s narodom svagdanju muku, svjedočeći nadu i pouzdanje u Gospodina u nošenju križa.
 • U jednome nedavnome intervju izrazili ste kritike oko izjava hrvatskih političara vezanih uz Hrvate katolike Sarajeva, a predsjednik HDZ-a Dragan Čović je pak u drugome razgovoru poručio da iznimno cijeni i razumije vaše poruke. Kako na to gledate, jesu li političari spremni priznati pogreške?
Poznato vam je da svaki put kada počinjemo sv. misu počinjemo priznanjem svojih grijeha. Jedino prihvaćajući istinu o sebi možemo stupiti pred Istinu Života. Nisam siguran da u drugim razinama i strukturama postoji “moj grijeh”, kod njih je uvijek drugi kriv. Moja kritika je i te kako bila utemeljena jer nas ne smiju žive pokopati. Kao da im je krivo što nas još ima jedan od sto u Sarajevu, a u biti nas ima više. Nitko nema pravo nas žive zakopavati, bez obzira tko on bio! Samo se jednom Bogu klanjam, a ljudima upućujem poruku s poštovanjem, ali i odgovornošću. (Dnevnik.ba/ Večernji list)