Još u “Nadrealistima” dr Nele Karajlić je sa svojom sarajevskom rajom predvidio raspad Jugoslavije, rat u Bosni i Hercegovini, krah Europske unije, strance koji nas prvo posvađaju, pa mire, da bi nas, na kraju, okupirali.
Karajlić je dao intervju za srbijanske Novosti:
Nele, hoće li biti rata?
– Ne vjerujem. Oni koji podmeću plamenove rata sada imaju preča posla.
Što se to onda događa sada među “Složna braća”? Otkud ponovo toliki izljevi mržnje?
– Kažu da su emocije najjače između onih koji su bliski. To pravilo vrijedi i među narodima. I oni se nekad vole, a nekad mrze. Osjećanja je teško objasniti, zato i jesu nepredvidiva. U ovom momentu među balkanskim narodima vlada mržnja. Ali, koliko vidim, ta mržnja se kreće samo u jednom smjeru. Prema Srbima. Nisam osjetio da u Srbiji neko pridaje toliku važnost Hrvatima ili Bošnjacima. Tek poneki zalutali akter iz devedesetih.Jednostavno, Srbima Hrvati i Bošnjaci nisu više zanimljivi. Otuda, za razliku od Hrvatske i Bosne, ovdje se izbori ne dobivaju mržnjom prema bivšoj braći.
Zašto onda, slično kao i početkom devedesetih, međunarodna zajednica apelira na sve strane zapadnog Balkana da smire strasti? Ponovo glume plave šljemove?
– To mi je zaista komično jer jedna strana ni riječ nije progovorila, a ona druga je upotrijebila sav raspoloživi arsenal uvreda, uključujući prijetnju ratom. Opet, ako čovjek hoće nepristrano shvatiti usud balkanskih naroda, zaključit da oni teško mogu živjeti u istoj državnoj zajednici, ali kad su odvojeni, oni su bespomoćni, siromašni, opljačkani i bez ikakvog autoriteta.
Rekli ste da je referendum u Republici Srpskoj – borba za slobodu. Da li je u ovom trenutku bilo mudro ulaziti u tu borbu? Kakve će biti posljedice? Može li opstati RS?
– Republika Srpska je jedina politička forma koja Srbima u Bosni i Hercegovini jamči opstanak na tlu na kome žive vjekovima. Toga su svjesni svi, i oni Srbi koji gaje naklonost prema Bošnjacima i Hrvatima, ali i oni koji misle da ih bez RS čeka samo Jasenovac. Otuda je referendum prošao uspješno.
Kakve će biti posljedice tog novog izjašnjavanja građana? Prijeti li napad na sami osptanak RS?
– Uspjeh referenduma jamči opstanak RS. Ali, povijest krije nova iznenađenja već na sljedećoj krivini. Kao i na svim neuralgičnim dijelovima na planeti, tako ni ovdje nema “konačnog rješenja”. I bolje da je tako! Znamo kako su prolazili oni kojima je “konačno rješenje” bio krajnji cilj.
Je li vam žao što kao Srbin, a sada Beograđanin iz BiH, niste imali pravo glasati na referendumu?
– Naravno da mi je žao, ali, računam, oni to mogu završiti i bez mene. Osim toga, ne osjećam ja potrebu za Srpsku zato što sam Srbin, a, pravo da ti kažem, i nisam neki Srbin, već zbog silne nepravde koja je učinjena ovom narodu, a koju sam osjetio na vlastitoj koži. Ispravkom te nepravde dobiće svi. I mi, ali i oni koji su nam je učinili. Put ka međusobnom povjerenju i jeste put ispravljanja nepravdi … To, međutim, ne može učiniti ni “međunarodna zajednica”, ni Haški tribunal, niti itko izvan ovoga tla. To možemo učiniti samo mi kojima je ova zemlja kuća u kojoj živimo.
Ako ne vjerujete da smo velikim silama opet interesantni za neki novi rat, što im je onda krajnji cilj? Zar nismo svi u regiji dovoljno osiromašeni, rasprodati, okupirani, prevareni?
– Kao što rekoh, ne vjerujem da smo im mi više na tapetu. Imaju preča posla. Ali, hajmo, korak dalje. Sve sam bliže mišljenju da je Jugoslaviju razorio mister Profit, kao nadbiće i glavni pokretač ratnih procesa u vremenu u kojem živimo. Zamislimo da je Jugoslavija bila zastarjela ruinirana tvornica puna gubitaka i krezubih radnika.Mister Profit problemu prilazi krajnje pragmatično. Izračunava što mu je najjeftinije uraditi s tom tvornicom. A svaki poduzetnik će vam reći isto. Rasturiti je, razvaliti, sravniti sa zemljom, pa na njenom mjestu napraviti šest malih fabričice pod svojom kontrolom. To razmišljanje je bilo osnovni motiv svima koji su sudjelovali u razaranju Jugoslavije, od Europe do Amerike. Naravno, tvornicu je bilo lako razoriti jer su radnici koji su je napravili bili bijesni jedni na druge i puni jeda. Ali i da nisu, našao bi se netko tko bi to uradio umjesto njih.
Jeste li knjigom “Fajront u Sarajevu” definitivno raskrstili s tim gradom?
– Raskrstio sam i prije “fajront”. Sa “fajront” sam samo želio da negdje ostane zabilježeno kakvo je čudo bio taj grad. I danas će Sarajevo imati pisce kao što je imalo i nekada, samo se bojim da neće imati o čemu pisati.
avaz.ba
wpDiscuz