Zlokoban slučaj američkog akademika pokazuje da će se svatko, tko se usuđuje propitkivati nova pravila o rasama, suočiti s inkvizicijom. Aristokratizaciji crnačkog identiteta i ponižavanje bjelačkog ne smije se nastaviti.
Akademska sloboda u anglo-američkom svijetu nalazi se u velikoj nevolji. Kao što je prikazao slučaj profesora-suradnika psihologije na Sveučilištu u središnjoj Floridi Charlesa Negyja, prevladavajući konsenzus da ”sistematski rasizam” i ”bjelačka privilegiranost” dominiraju društvom, izvan su svake rasprave.
Iste sekunde kada je Negy počeo propitkivati narativ sistematskog rasizma, postao je meta ljute gomile studenata i administrativnih službenika. Gotovo instantno je bio pokrenut hashtag #UFCOtpustiteGa, pokrenuta je peticija i studentski Senat donio je odluku o suspenziji Negyja. Lokalna ”kultura otkazivanja” postala je zauzeta i organizirala je ubrzo prosvjede na kampusu i ispred Negyjevog doma.
U ovome, kao i kod mnogih drugih napada na akademske slobode, primamljujuće je uperiti prst krivnje u studente koji su prosvjedovali. No, najzlokobniji sloj koji je sudjelovao u ovom inkvizitorskom bijesu prema Negyju zajednica je sveučilišnih, administratorskih djelatnika. Sveučilište je izdalo službenu obavijest na svom Twitter korisničkom računu u kojoj piše da su predsjednik Sveučilišta Alexander Cartwright, privremeni upravitelj Michael Johnson kao i privremeni glavni zastupnik manjina na fakultetu, Kent Butler razgovarali sa studentima o Negyju za vrijeme prosvjeda na kampusu. To je bio način kako je sveučilište izjavilo da u potpunosti podržava prosvjed, a da za Negyja smatraju da je heretik kojeg treba ukloniti.
Predsjednik sveučilišta Cartwright nije se čak niti pretvarao da uzima u obzir Negyjeva prava na akademske slobode. Upozorio je Orlando Sentinel da, zbog zaštite koju jamči zakon, on ne može otpustiti Negyja zbog njegovih objava na Twitteru. Izjavio je: „Ustav ograničava naše sposobnosti da otpustimo njega ili bilo kojeg drugog zaposlenika sveučilišta zbog izražavanja osobnog stava u vezi s pitanjima od javnog interesa. To je zakon“!
Cartwight je zaobišao prepreku koju je “zakon” postavio pokretanjem retrospektivne istrage Negyevog ponašanja u prethodnim vremenima. Na web stranici sveučilišta objavio je poruku: “Ako bilo koji student, sadašnji ili bivši, vjeruje da su iskusili nasilno ili diskriminatorno ponašanje od bilo koga od profesora ili osoblja fakulteta, želimo to znati. UCF svaki izvještaj shvaća ozbiljno. Zabrinutosti se mogu prijaviti na IntegrityLine UCF-a, koji također prima anonimne pritužbe”.
Ovaj potez poticanja studenata na anonimne žalbe na Negyevo ponašanje u vezi s prethodnih 15 godina njegovog rada postigao je predvidiv rezultat. Pritužbe su preplavile ured, a sveučilišna uprava podvrgla je Negyja “istražnom razgovoru”. Bez sumnje će optužbe protiv Negyja eskalirati i da nam predstoji još puno Kafkijanskih scenarija.
Bez obzira na ishod lova na vještice protiv Negyja, poruka koja se šalje je da su brojna složena pitanja vezana uz rase izvan svake rasprave. Kritika narativa sistemskog rasizma i bijele nadmoći predstavlja herezu 21. stoljeća. Sveučilišni administratori de facto su izjavili da ova tema ne može ići u raspravu.
Kako se ovo događa, Negyevi pogledi na naraciju sistemskog rasizma su i vrlo u pravu i također vrlo pogrešni. U jednoj od objava Negy je ustvrdio da je crnačka privilegija vrlo stvarna pojava. U stvarnosti, termin crnačka privilegija u najboljem je slučaju polemički pojam. Jednako je polemičan još jedan, prazan koncept, a to je privilegija bijele boje.
Projekt dodjele privilegiranog statusa boji nečije kože, bilo bijeloj ili crnoj, svodi sve na homogenu masu. To lišava ljude njihove individualnosti i previđa njihove specifične okolnosti i sudbine. Suprotstavljanje fikciji privilegija bijele s jednako izmišljenim pojmom, crnačke privilegije jednostavna je igra u rukama identitetskih poduzetnika.
Tamo gdje Negy ima pravo je skretanje pažnje na činjenicu da narativa oko sistemske viktimizacije crnaca ne može biti dovedena u pitanje. Njegova grozna teškoća ilustrira tu činjenicu. Ono što institucionalizacija ove pripovijesti ukazuje jest da crnačko stanovništvo uživa status zaštićenog identiteta. Ako je išta privilegirano, nije crnački identitet, već identitet koji se spominje u ime crnačkog identiteta.
U angloameričkoj kulturi crni identitet uživa dominantan status u hijerarhiji identiteta žrtava. Ovaj razvoj, koji je najbolje zahvaćen pojmom “Aristokratizacija crnog identiteta”, dobio je zamah u posljednjem desetljeću. Brzina koja je jezikom koji podržava ovaj razvoj dobila kulturni utjecaj doista je nevjerojatna. Još važnije, moralna superiornost vezana za crni identitet uživa široku kulturnu vrijednost. Prizori blago razdraženih crnaca koji kolutaju očima kad naiđu na bijele ljude koji ih “ne shvaćaju”, ponavljaju se kao značajka Netflixa i srodnih medijskih produkcija.
Aristokratizacija crnog identiteta najvidljivija je u odnosu na devalvaciju bijelog. Medijske reprezentacije “bijelih ljudi” nisu udaljene milijun milja od tradicionalnih prikaza “bijelog smeća”. Izum fenomena Karen prikazuje bijele žene kao moralno i intelektualno plitke, sebične i toksične. U Britaniji je bijela muška verzija Karen varalica. Ti odbojni bijelci u jednakoj mjeri isijavaju glupost i ksenofobiju. Oni ne posjeduju nikakve otkupiteljske osobine i nije čudo što oni koji su im ”moralno nadređeni” (crnci) nemaju drugog izbora, nego da zakolutaju očima kad naiđu na ove zle i plitke ljude.
Bez sumnje, Negyju je dosadilo to što se mora pridržavati rasne etikete koju su mu nametnuli sveučilišni administratori. Njegovo hrabro stajalište protiv podmukle klime, koja vlada na sveučilištima, treba pohvaliti. Međutim, način suprotstavljanja mitovima o privilegiranosti bijelih nije zrcaljenje s retorikom crnačkih povlastica.
U nekom ćemo trenutku svi mi, crni i bijeli, trebati pobijediti našu opsesiju rasnim identitetom i početi se gledati po onome što smo svi mi: zasebni pojedinci i ljudska bića.
wpDiscuz
