Dodatne reakcije je izazvao gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka koji je za Žurnal kazao: “Smatram da i žrtve komunističkog režima imaju pravo da na dostojanstven način obilježavaju stratišta i čuvaju sjećanje. Takvih žrtava ima i bilo je itekako i u Bosni i Hercegovini. Ali, apsolutno sam protiv i osuđujem svaki vid isticanja bilo kakvih fašističkih simbola i poruka kakve smo gledali proteklih godina na komemoracijama u Bleiburgu. Sarajevo je grad koji je svjetski simbol otpora svakoj vrsti nasilja, totalitarizma, represije i agresije. To nije mjesto za bilo kakvu vrstu promocije fašističkih parola, već grad u kojem se žrtvama odaje počast dostojanstveno i ljudski”.
Ovakva izjava izazvala je brojne reakcije i tumačenja da li je na ovaj način data podrška revozionizmu ustaških zločina.
“Moram priznati da sam očekivao kada će na red doći da se u Sarajevu komemoriraju žrtve Bleiburga, jer je to logična posljedica svega što se dešava posljednjih godina u ovom Gradu na relativizaciji fašizma i građenju nove kulture sjećanja. Dobra stvar je što je aktuelna gradska vlast podrškom ovoj misi definitivno pokazala da se odriče veze s tradicijom antifašizma. Očito negativan odnos prema partizanima koji su 1945. oslobodili ovaj grad, prikrivan manifestacijama uz 6. april i 25. novembar, ovim je definitivno isplivao na površinu”, kaže za Klix.ba profesor Kamberović.
Naš sagovornik naglašava da se ovim činom ne radi na iskazivanju pijeteta prema pojedinačnim nevinim žrtvama, nego se radi na promociji i aboliranju onih koji su odgovorni za masovna ubistva.
“Da li Sarajevo treba komemorirati žrtve Bleiburga? Mislim da ne! Sigurno je na Bleiburgu bilo i nevinih žrtava, ali ovdje se ne radi o iskazivanju pijeteta prema tim pojedinačnim nevinim žrtvama, nego o promociji i aboliranju onih koji su odgovorni za masovna ubistva, uključujući i masovne likvidacije građana Sarajeva. Riječ je, dakle, o aboliranju onih koji su predvodili ove kolone i izazvali incidente te su oni ključni krivci za stradanja i tih nevinih ljudi na Bleiburškom polju. Zar na čelu te kolone nije bio i Vjekoslav Luburić, čija je strahovlada obilježila posljednje mjesece rata u Sarajevu? Zar u toj koloni nije bilo i četnika i ustaša koji su se nadali da će se spasiti bijegom na Zapad?”
Jedan Sarajlija Neđat Sulejmanpašić opisao je svoje putovanje do Bleiburga i povratak u Sarajevo.
“Dok se još nalazio u Zagrebu, prije povlačenja, bilježi na listiću, koji je kasnije objavljen kao dio njegovog dnevnika, kako se ‘po gradu viđaju Crnogorci i Srbijanci, valjda bivši četnici. Možda će se tražiti da se jednog dana borim rame uz rame s ljudima koje smatram jednim od najkrvavijih u povijesti našeg naroda’, a potom dok se povlačio, zapisao je: ‘Ne bih volio biti kažnjen za isto, s onim čovjekom ruku uprljanih krvlju, kao da sam i ja takav’. Nažalost, oni koji su imali ‘ruke uprljane krvlju’ odvukli su sa sobom i puno naivnog i nevinog svijeta u stradanje. Danas, pogotovo u Sarajevu gdje je tokom Drugog svjetskog rata ubijeno više od 10.000 ljudi, odavati počast krivcima za ta stradanja – uvredljivo je i posve neprihvatljivo. Mora se znati ko je bio na kojoj strani tokom Drugog svjetskog rata i njegovati antifašističke vrijednosti, a ne koketirati s fašizmom. Jer, bez obzira na pokušaje izvrtanja povijesnih činjenica, jasno je ko dan da su ustaše i četnici tokom Drugog svjetskog rata bili na strani fašističke, a partizani na strani antifašističke koalicije. Nikakve mise to ne mogu sada promijeniti”, zaključio je Kamberović u razgovoru za Klix.ba.
wpDiscuz
