Sve umire osim videa Fujitsu. U njemu je sačuvan život. U kućnim video-zbirkama sav svijet jedne obitelji. Povijesti naših gradova. Istine o nama.
Prije osamnaest godina dobili smo ga drito iz Njemačke i gledajući ga kao svojevrsno čudo nismo se usudili ni taknuti ga. Možda bi tata i probao nešto „šupnuti“da nismo imali Faruka. U Ljubuškom je Faruk sa svojim plavim stojadinom tada slovio za najboljeg majstora svih tehničkih stvarčica. Za prvi, povijesni pogon našeg videa donio je kasetu Hajde da se volimo 2. Mama ga je smjestila usred smeđeg regala koji je zauzimao pola dnevnog boravka širinom i čitav zid dužinom.
Nije mogla odoljeti, a da ga odmah ne okiti jednim malim heklanim vezom. Nakon svih procedura konačno se zarotirala vrpca i ugledali smo Brenu kako skače s hotela i Čakija kako se kupa u moru na gumi od traktora. Moram li napomenuti da se kaseta puštala sve do onog trenutka kad ju je sam video vjerojatno od užasa počeo povraćati. Uz Brenine lopudske dogodovštine, najčešće smo gledali Barbie u svemiru i U zmajevom gnijezdu. Sve dok nisu počele pristizati pričesti, krizme i razni obredi ovjekovječeni na toj pokretnoj traci koje bi baba redovno pratila uz mile uzdahe odobravanja :“…nu moje male, je lipa…“
Svatko tko ima snimljen prvi ljubuški dječji festival nazvan „Na jedrima glazbe“, danas posjeduje gotovo nevjerojatno VHS bogatstvo : neponovljiva blamiranja trenutnih glavnih gradskih faca. Potpuno nespojivih s pjesmom i plesom. Kao. To je definitivno bila priredba za pamćenje. Danima smo se spremali. Sve je bilo ful profi. Audicije u kinu. Stroge of kors. Pomno biranje najboljih izvođača. Mater i sve tetke upregnute za rad na stylingu. Kakav Ciganović. Di je on bio kad smo mi furali Mozart košulje? Eh…uvijek ispred svog vremena.
Vatreno krštenje ove popularne zabave bilo je u dvorištu osnovne škole Marka Marulića. Danas je taj festival doživio tko zna koju svoju praizvedbu u nešto fensijem izdanju, ali ništa nije bilo ravno prvom spektaklu na igralištu škole. Trans i padanje na koljena, ovacije i zvižduci, rađanje novih zvijezda estradnog neba uz gromoglasnu podršku jednog sintisajzera. Veličanstvena pobjeda Jelene i lets džast kisssss end sej gudbaaaajj….
Ali tu nije bio kraj. Jer bi zatim nastupao DJ Grgo. Jedan i jedini. Preteča svih dj-jaca u Hercegovini i šire. Genijalni lik sa sata tehničke kulture, s jedinstvenom žicom za fenomenalan štimung, Grgo je znao pravu dozu plesnjaka i stisnjaka kad bi primijetio zaljubljene poglede curica s Gračina i frajera iz Marulića. Tako je bilo u to doba. Netrepeljivost dviju škola redovno je dobivala svoj sapunjavi epilog na festivalima i raznim koncertima, gdje bi sasvim „romeojuliovski“ padali poljupci baš sa zaraćenim trupama.
Nakon ratnog razdoblja djeca Ljubuškog imala su mogućnost otputovati u Italiju kod talijanskih obitelji. Da se oporave od trauma stradanja. Moš mislit trauma. Da me ubiješ ne znam po kojoj logici smo se birali ili prijavljivali ili šta već, ali sad kad razmislim, nema tko nije bio te godine u Barletti, malom mjestašcu na jugu Italije. Sve nam je bilo prvi put. I strana zemlja i žig u putovnici i najveći Jadrolinijn brod i čitavo more pod nogama i jezik kojeg nismo pojma imali.
Ogromna dvorana i masa nekih malih, vrckastih ljudi koji nam se smiješe. Neki čiko sa stavom šefa i popis imena. S jedne strane talijanske obitelji, s druge strane uplašeni klinci ponikli pod Kulom. Peti, šesti i sedmi razredi. Puka dječurlija. Otpočeli su transferi. Čiko je čitao po jednu obitelj i jednog od nas, onda bi se pojavili ti ljudi koji nisu spuštali osmijeh s lica, koji su pomalo nalikovali ludim likovima iz crtića i vodili su nas u svoje stanove, kuće, vile. Tog ljeta u Italiji razlikovali smo se samo po staležu obitelji koje su nas primile. Sve ostalo bilo je isto. Nepoznati grad s milijun čarobnih mogućnosti i jedno razdoblje ispred nas puno svojih zanimljivosti. Lapsusi u govoru jezika učenog onako u hodu živeći s peteročlanim mafijaškim klanom redali su se danima. Jedan mali je sav bio u plaču kad su mu rekli da su kupili „regalo“ za ponijeti u Ljubuški. Nije jadan shvaćao kako će regal utovariti na trajekt. Jer za njega je regalo imalo jedno, jedino logičko značenje – regal za mater.
Onda su čelni ljudi izabrali nas par koji su donekle uspjeli ovladati tim milozvučnim jezikom i obavijestili nas da ćemo nastupiti u nekoj „maloj“ emisiji na lokalnoj tv postaji. I da se ništa ne brinemo jer nećemo ići uživo, pa će se sve naše baljezgarije smontirati kasnije u suvislu cjelinu. „Mala“ emisija imala je studio s tribinama za gledatelje taman koliko ih ima naš Sportski. „Lokalna“ tv postaja bila je Rai Uno. I da, išli smo uživo, naravno. Najskrivenija videokaseta u mom ormaru jedini je svjedok tog čuvenog medijskog istupa, zamuckivanja i crvenjenja pred kamerama najveće nacionalne kuće, dječjih hvalospjeva na lošem talijanskom o našem dobrom gradu i njegovim divnim stanovnicima. Čovječe, pa mi smo promovirali Ljubuški prije ikakvih turističkih zajednica…I to za džabe.
U kući se sve mijenja osim Fujitsu videa. Godinama već u sebi pohranjuje život zrcaleći ono što jesmo, pokazujući nam kakvi smo bili i u što smo izrasli. U poplavi visokobudžetnih holivudskih trilera biram uvijek kasete s poznatim likovima koji sve više iščezavaju s polica svakodnevice, jureći svatko svoje snove i ciljeve. Svi su ovih dana poludjeli za dvd-om iz pedeset i neke godine i snimcima izvjesnog gospodina Lončara koji je zabilježio Hercegovinu tih godina svojom kamerom. Nema razloga da ni naša prošlost sačuvana u tim prozirnim trakicama nekad ne bude plaćana suhim zlatom.
A definitivno moj best of malih kućnih videa: tatin fićo i mi svi u njemu na putu do bake, velika blatnjava lokva ispred nas i svi u panici dižemo noge u autu. Bokte, moglo bi se ulit unutra!!
Martina Mlinarević l poskok.info
wpDiscuz