Koja je razlika između Živka Budimira i Vasilija Kačavende? Kad te pomiluje Budimir, plaćaš ti…

Istog dana kad je uhapšen nelegitimni i upitno legalni predsjednik Federacije BiH Živko Budimir Mostarom je počeo kružiti sljedeći vic:
“Koja je razlika između Živka Budimira i Vasilija Kačavende? Kad te pomiluje Budimir, plaćaš ti.”
Uhićenje predsjednika Federacije pod teškom optužbom da je za novac dijelio pomilovanja osuđenicima za raznovrsne zločine u Federaciji je izazvao oprečne reakcije. S jedne, hrvatske strane, većinom oduševljenje i zadovoljni zaključak kako je Budimir završio onako kako izrodi i kvislinzi uvijek završavaju i kako od nekoga tko je prodao obraz i narod iz kojeg potječe ni najmanje ne čudi da može prodavati i pomilovanja.
U tom većinskom stavu po hrvatskim medijima i forumima u BiH nalazimo kod nas uobičajeni nedostatak osjećaja za presumpciju nevinosti, tj. činjenicu da to što je netko osumnjičen ne znači automatski i da je osuđen i da mu je dokazana krivnja, tj. da ga do pravomoćne presude moramo formalno smatrati nevinim. No teško je očekivati pravnu suptilnost kod javnosti čija se tradicija pravne kulture kreće u rasponu od one “Kadija te tuži, kadija te sudi” do još gore “Priznajem samo sud svoje partije”.
_______piše: Nino Raspudić l Nezavisne novine
Poštivanje načela presumpcije nevinosti ipak ne znači da se do presude trebamo praviti kao da se ništa nije dogodilo. Razumno je pretpostaviti da se SIPA ne bi odlučila na akciju ovih razmjera da nije imala čvrste indicije o počinjenju krivičnog djela, no ishod procesa to tek treba potvrditi. S druge strane, iz bošnjačkih medija, osim onih pod izravnom kontrolom SDP-a i Fahrudina Radončića, širio se žal i sumnje u političku motiviranost ove akcije. Žao im je Budimira i pitaju se zašto baš on. Ali pravo pitanje nije zašto Budimir, već zašto ne i drugi. Zašto su npr. zataškane afere vezane za Lagumdžiju i SDP, poput famozne afere “Reket”? Partikularno, tj. selektivno primijenjena pravda na koncu i sama postaje nepravda. Nepravda zbog onih koji njome nisu obuhvaćeni, a trebalo bi da budu, ali ne i nepravda prema krivcu kojeg je zakačila (naravno, ako se dokaže da je takav). To što su i drugi krali i što ih se ne procesuira je pokazatelj problematičnog pravosuđa, ali to ničim ne opravdava one koji su danas pod istragom. Bošnjačko-građanski žal za Budimirom je očito politički motiviran.
To je žal za “poštenim Hrvatom” na daljinski upravljač, koji će spremno prihvatiti ulogu privjeska i zasjesti na poziciju predsjednika Federacije, premda mu ona po izbornom rezultatu apsolutno ne pripada. Uzurpirao ju je zahvaljujući skandaloznoj odluci Valentina Inzka, koji je uz američkog veleposlanika Moona kao političkog oca platforme, kumovao ustoličenju Budimira i Lijanovića kao prihvatljivih hrvatskih predstavnika. Znači li to da su hadezeovci pošteni? Ne znači, niti je to u ovom kontekstu važno. Riječ je samo o tome da su dobili golemu izbornu podršku i da su legitimni predstavnici jednog od tri konstitutivna naroda, bez obzira na to jesu li ili nisu cvjećke. Da je Budimir u svemu drugom čist kao Majka Tereza, prije dvije i pol godine sudjelovao je u političkom zločinu čijim posljedicama svjedočimo u institucionalno razvaljenoj Federaciji danas. A sve je počelo s već bivšom platformom. Vizionarska Moonova politika pretvaranja bošnjačko-hrvatske Federacije u bošnjačko-građansku, protežiranje tipova kao što su Lijanovići, Budimir, Komšić (ovom slavnom nizu nelegitimnih “hrvatskih” predstavnika možemo dodati i Vlajkija iz RS), sramotno poništavanje odluke Centralne izborne komisije i uvođenje novih zakona matematike. Zašto bi u zemlji u kojoj je, odlukom visokog predstavnika, pet trećina od 17, bilo čudno da onaj tko obavlja najvišu funkciju, u sklopu koje ima i pravo na pomilovanje, kokošarski prodaje ta ista pomilovanja?
Predsjednik Federacije je u zatvoru, ne zna se tko je na vlasti, svi politički procesi su blokirani, Ustavni sud se ne može formirati, nije ispoštovana odluka Europskog suda za ljudska prava o pitanju “Sejdić i Finci” čime je definitivno zatvoren pristupni put EU, u najvažnijem gradu Federacije, Mostaru, nisu uopće održani lokalni izbori, ne zna se jesu li stari gradonačelnik i Gradsko vijeće još legalni ili ne… a kao šlag na kraju dolaze naznake da je Bruxelles sklon izgradnji Pelješkog mosta, čime se jasno daje na znanje da se dugoročno ne računa da će BiH ući u Europsku uniju pa je se zaobilazi kao crnu rupu. Paradigmatska figura cijele te političke i institucionalne katastrofe koja rezultira pogubnim ekonomskim i socijalnim posljedicama je upravo Živko Budimir. Lažni predsjednik koji je na izborima dobio dvije tisuće glasova, ali je zasjeo u fotelju, na koju su ga digli Lagumžija i Tihić, i počeo se ponašati kao da je pravi. Kako je došao, tako sada i odlazi – otužno i nemoralno, osim ako se kojim čudom ne pokaže da mu je sve bilo namontirano. U tom slučaju bismo mogli zaključiti da smo u još većoj “banani” ako se došlo dotle da SIPA bez osnove koristi ovlasti i hapsi nedužne ljude kako bi prekrajala politički horizont.
Ako se pak dokaže da je Budimir kriv za rasprodaju pomilovanja, dio bošnjačke političke javnosti će se morati pomiriti da je izgubio hrvatsku marionetu kojoj je tako lijepo trasiran dalji put osnivanjem Stranke pravde i pomirenja (čije ime znakovito podsjeća na Erdoganovu Stranku pravde i razvoja), a ime te stranke posebno cinično zvuči u situaciji u kojoj je njen predsjednik Budimir trenutno u zatvoru pod optužbom da je činio vrhunsku nepravdu, a bio je važan kotačić u razaranju povjerenja između Hrvata i Bošnjaka. Budimirova stranka očito je trebalo da bude novi trojanski konj za punjenje hrvatskih kvota u Domu naroda putem bošnjačkih glasova. Među silnim šupljacima oko Budimirova uhićenja našla se i teza o njemu kao federalnom Sanaderu. Usporedba njih dvojice je neprimjerna, kako kad bismo uspoređivali King-Konga i jazavca. Sanader je riba neusporedivo krupnijeg formata, golemih političkih sposobnosti, obrnuto razmjernih njegovom moralu. On je dva puta čisto dobio izbore u Hrvatskoj, i to u izrazito personaliziranoj kampanji.
Svojom zaslugom je zasjeo na vlast, kao veliki politički igrač, da bi onda činio sve ono zbog čega je već presuđen u jednom procesu, a u tijeku ih još nekoliko. Za razliku od njega Budimir je marginalna politička figura, koja je pristala biti Lagumdžijin i Tihićev hrvatski potrčko, i kao takav je instaliran na poziciju koja mu ni po čemu ne pripada. Tereti ga se za stvari iz kojih bi se moglo zaključiti kako je pogubio sve kriterije i osjećaj za stvarnost, a koje su u materijalnom smislu sitnica prema novcu koji je vrtio Sanader. Kod Budimira je, ako to suđenje potvrdi, stvar prilično jasna i samo naivni mogu pokazivati iznenađenje – kad je politički trgovao vlastitim obrazom i narodom, zašto ne bi i pomilovanjima? No sve su to hipoteze, treba sačekati ishod suđenja, čiji će ishod biti važan za budućnost bh. pravosuđa, ali i društva u cjelini.