Slavo Kukić izgleda smatra da su Hrvati tuljani, i da zaboravljaju preko noći.
Prema njemu Hrvati bi trebali zaboraviti da je upravo Kukić bio jedan od zagovornika Platforme koja je vladala od 2010 do 2014. Bio je i Lagumdžijin kandidat za Premijera BIH. Pa ga je u toj namjeri ispalio Dodik.
Kukić smatra da Hrvati, kao nacija tuljana, ne bi trebali znati da je Aluminij u razdoblju dok su Kukić-Zlatkisti upravljali istim poduzećem, po prvi puta u svojoj povijesti upao u značajniji dug od preko 200 milijuna maraka. Nije tada tamo bio niti jedan Čovićev kadar koji je mogao utjecati na povećanje tih minusa. Bili su sve redom ljudi koje je Zlatko amenovao preko savjetnika iz Hercegovine. Što mislite tko je bio glavni Zlatkov savjetnik iz Hercegovine preko kojeg su se odobravala imenovanja?
Sam Lagumdžija nedavno je progovorio o nevjerojatnoj Kukićevoj gramzivosti, i želji da upravlja svim i svačim.
Kukić smatra da menadžerski ugovori, izvlačenje love tog vremena, na račune platformaških jarana iz restorana, onih koje je postavila Lagumdžijina i Kukićeva klika, nije nešto što bi Hrvati trebali pamtiti. On nas uči sljedeće: Za nevrijeme na nebu, il bol u stomaku , zubobolju, psorijazu il ranojutarnji stres, kriv je isključivo Dragan Čović. Kukić kao da već dva desetljeća ustaje i lijega s Čovićem. Od ukupnog broja riječi koje ispali na Čovića mu otpane preko 80% njih. OKP poremećaj il ozbiljna sociološka studija?
Tetka sociologije, koja je ozbiljnu znanost pretvorila u trač sapunicu, želi nas uvjeriti kako je za sve kriv onaj za kojeg on kaže da je kriv. Jebeš argumente, onako je kako kaže dotična narcisoidnost.
I iskače tako i godinu i drugu, Slavo, sapunica , sa svojim mahalskim konstrukcijama.
Zaboravljajući da internet sve pamti.
Skočit će on tako na HBTV nazivajući ga jednopartijskim projektom. Partijske halal TV kuće Sarajeva će hvaliti i na njima redovno gostovati. Makar njegovo gostovanje bilo tek minutu nakon live streaminga klanjanja dženaze Rasimu Deliću na FTV-u tetki to neće biti moralni problem.
Napast će HercegBosnu i šutjet će o Sveučilištu HercegBosne na kojem je redovno bio plaćen za svoja predavanja na kojima ga nitko nikad nije vidio. Plaćen dakako mrskim mu UZP novcem. Iako bi čovjek po njegovim nastupima prije zaključio da je bio utamničen u jednom od logora UZP-a. Kao slobodan intelektualac. A ne mjestom na sveučilištu zločinačke tvorevine.
I za Aluminij će Slavo reći, to je Čović jamio, to je rodbina njegova otela. Baš kao da smo fakat tuljani.
No upravo je portal Depo.ba, kojeg će možda već sutra Slavo nazvati UZP-ovim, objavio priču o tome kako su Platformaški kumovi opelješili Aluminij. Upravo ljudi za koje je i Slavo, kao bošnjački gubernator majorizacije za Hercegovinu, Lagumdžiji morao dati zeleno svjetlo.
Sad kada bi mi bili tetke poput Slave Kukića, postavili bi pitanje nekretnina i rodbine u Slave. I povećanja njegove imovinske kartice u doba Alijanse kad je pucao na tri nadzorna odbora, i Platforme kad je pucao na samo dva.
No dovoljan je samo ovaj tekst.
Portal Depo.ba 2015. godine objavio je naime tekst o tome kako direktori Zlatka Lagumdžije, Zvonke Jurišića, Vjekoslava Čambera i Jerke Lijanovića troše novac u Aluminiju. Tekst je objavljen 15. travnja 2015. godine.
Vlada Platfrome osim uništavanja Aluminija u razdbolju 2010-2014 masovno je srezala prava braniteljskoj populaciji HVO-a. Doba je to početka iseljavanja koje kulminira 2014. U jeku platformaškog režima.
Digresija: HDZ BIH još uvijek nije smjenio Vjekoslava Čambera, jednog od ministara Platforme koji je već petu godinu na čelu Federalnog ureda za europske integracije. Zašto to pitajte Jelku Miličević, Čovića i ostale ministre u Vladi FBIH.
Lijanović, čija je sponzorska kola Slavo godinama vozio, u međuvremenu je osuđen za višemilijunsku pljačku države. Jeste li ikada čuli napad Slave Kukića na Lijanovića?
Za svo to vrijeme Slavo njihov mentor, čovjek s tek par nekretnina, čovjek koji nije bio onog kobnog dana na benzinskoj crpki u Sloveniji kad su se kumskim ručicama razmjenjivale Eronetove torbe, čovjek koji je jedan od začetnika Platforme, popuje o moralu i poštenju, pravu na TV kanal koje je narodu svog oca desetljećima, preko otimačine FTV-a, osobno gazio, danas popuje kako vidimo i o Aluminiju. Bez bradvice odgovornosti i samokritike. S puninom svoja dva rumena obraščića.
Sve je moguće u bosanskoj bašti. Pogotovo ako ti je samokritika apstraktan, nedostižan pojam.
Platformaški grobari Aluminija: Evo kolike su sebi plaće isplaćivali bivši platformaški direktor Bradvica i kompanija
Nekada prosperitetna i snažna hercegovačka kompanija i neupitni gigant bh. gospodarstva, Aluminij d.d. Mostar, danas je doslovno na koljenima i nalazi se pred stečajem, s dugom od preko 210 milijuna KM.
Konkretno, u 2013. i 2014. godini Aluminij d.d. poslovao je s negativnom bruto maržom, što znači da iz prodajnih cijena aluminija nije uspijevao pokriti čak ni proizvodne troškove, a kamoli druge tekuće troškove koje je kompanija imala… Takvo poslovanje dovelo je do kumulativnih 124 milijuna maraka gubitaka, dok ukupan dug kompanije na dan 31. prosinca prošle godine iznosi 213,8 milijuna KM, što uključuje oko 120,8 milijuna KM duga prema EPHZHB i 67,3 milijuna KM prema kreditnim institucijama. U 2015. godini dospijeva na naplatu oko 111 milijuna KM.
Ovo je ukratko sažetak šokantnog revizorskog izvještaja koji je za ovu firmu uradila revizorska kuća KPMG, a odnosi se na poslovanje u 2014. godini.
Prema podacima do kojih je došao DEPO Portal, a koji su dio navedene revizije, navodi se i da postojeća novčana pozicija Društva (oko KM 0,4 milijuna na dan 31. marta 2015. godine) te trenutni potencijal generiranja novca iz poslovanja od oko jedan do dva milijuna maraka mjesečno nedovoljni su za plaćanje kratkoročnih financijskih obaveza prema financijskim institucijama (preko 60 milijuna maraka) i obaveza prema sporazumu s EPHZHB (oko 2,5 milijuna maraka mjesečno od 15. travnja 2015.).
Sve to dovelo je ovu, nekada uglednu kompaniju u krajnje nezavidno i teško financijsko stanje, iz kojeg se, prema preporukama naznačenim i u revizorskom izvještaju, ne može iščupati bez osiguravanja novih izvora financiranja, a ako u tome ne uspije, firma “uskoro neće biti u mogućnosti financirati obrtni kapital i plaćati preuzete obaveze” te je njen stečaj gotovo neizbježan.
Zašto drugi posluju s dobitkom – dok Aluminij propada?!
No stanje na tržištu nije ni blizu tako katastrofalno za konkurentske kompanije i proizvođače aluminija, pa tako, primjera radi, firma “Slovalcoi Talum” ostvaruje pozitivnu EBITDA maržu u rasponu od 10% do 20%, što nedvojbeno ukazuje da u poslovanju Aluminija postoje velike neefikasnosti koje su ovu kompaniju, umjesto u dobit, odvele u ogromna zaduženja i na rub kolapsa.
U revizorskom izvještaju se pojašnjava da je tome “kumovala” i proizvodna cijena po toni aluminija, koja je u posrnulom mostarskom gigantu značajno viša od konkurencije, “što je rezultat loše produktivnosti, ali djelomično i izloženosti riziku visokih i volatilnih cijena električne energije čiji rizik Društvo ne umanjuje kroz dugoročne ugovore o distribuciji električne energije i dostupnim strukturiranim financijskim instrumentima”.
Neke od svih ovih neefikasnosti i uzroka lošeg poslovanje Aluminij je počeo otklanjati krajem 2014. godine, što je rezultiralo pozitivnim razdobljem u siječnju i veljači 2015. Međutim, to je tek kap u moru i nije dovoljno da bi se kompanija spasila.
“Planirana razina EBITDA od oko 20-25 milijuna maraka za 2015. godinu (što predstavlja EBITDA maržu od oko 5%) nedovoljna je za saniranje posljedica nagomilanih gubitaka”, precizira se u revizorskom izvještaju, uz konstataciju da je kompanija, uslijed manjka raspoloživih novčanih sredstava za održavanje proizvodnih pogona i kapitalnih ulaganja, suočena s kontinuiranim smanjenjem proizvodnih kapaciteta.
“To se posebno reflektira na broju aktivnih elektrolitskih ćelija (ključnih u procesu proizvodnje aluminija), jer je tijekom zadnje tri godine isključeno ukupno 55 ćelija ili 20% ukupnog kapaciteta, što je utjecalo na ekvivalentno smanjenje proizvodnog kapaciteta”, zaključuje se također u izvještaju.
Pojašnjenja radi, za održavanje postojećeg kapaciteta proizvodnje putem 194 aktivne ćelije, koliko ih je u bilo funkciji na kraju ožujka 2015. godine, potrebno je uložiti od šest do osam milijuna KM, čime bi se obnavljale oko tri do četiri ćelije mjesečno, odnosno 27 – 36 ćelija do kraja ove godine. No to nije sve, da bi se kapaciteti doveli na razinu 2011. godine, potrebno je uložiti dodatnih 15 milijuna maraka.
Direktori isplaćivali ogromne plaće, a tek otpremnine…
Bez navedenih ulaganja, ostvarenje plana proizvodnje za 2015. godinu u Aluminiju potpuno je nemoguće, konstatacija je stručnog financijskog tima nakon načinjene revizije.
Istovremeno, u ovoj godini na naplatu stiže i dug od 111 milijuna KM, a kompanija je trenutno prezadužena i nije u mogućnosti financirati navedene obaveze prema vjerovnicima, kao ni osigurati neophodna ulaganja u održavanje proizvodnih kapaciteta od oko 22 milijuna maraka.
Sve to dodatno upotpunjuje katastrofalnu sliku o poslovanju kompanije čiji su direktori svojevremeno sebi isplaćivali enormno visoke plate, dok je firma nezaustavljivo odlazila u propast.
Podsjećamo na podatke koji su u javnost procurili prošle godine, a među njima i vrtoglava plaća nekadašnjeg direktora Aluminija Ive Bradvice, koja je u travnju 2013. iznosila nevjerojatnih 20.036 KM. Da ne bude zabune, riječ je o neto iznosu!
Mjesec prije Bradvica je primio nešto manje – 13.418 KM, a u mjesec kasnije 13.419 KM.
I ostali direktori Aluminija odlično su nagrađivani za svoj (ne)rad, pa je u ožujku 2013. Mladen Galić imao plaću od 9.423 KM, Željko Boras od 9.091 KM, Marinko Ivanović 6.534 KM, Ante Rezić 6.022, Bruno Čale 5.927 i Josip Đogić 5.741 KM.
Istovremeno, dok su direktori sebi dijelili “i šakom i kapom”, Aluminij je u tom razdoblju na mjesečnoj razini bilježio gubitke od oko 10 milijuna maraka, a već je u 2013. godinu ušao s gubitkom od oko 60 milijuna KM.
No, tu nije kraj priče… Nalazom financijske policije, početkom 2014. godine, otkriveno je da je bivši direktor Ivo Bradvica u 2013. godini samo na ime plaće uzeo 137.196 KM, dok mu je na ruke u vidu otpremnine isplaćeno čak 161.024 KM!!!
I zar nakon svega toga treba da čude šokantni podaci revizorskog izvještaja s početka teksta?!
Napomena: Ovaj tekst nema namjeru braniti HDZ menadžment od 2015 do danas, vrlo rado ćemo objaviti svaki krimogen ugovor HDZ menadžmenta koji nam dostavite. Također ovaj tekst nema namjeru braniti niti štetan ugovor s Buškim jezerom preko kojeg RH odvlači novac iz ionako osiromašenog Livna i HBŽ-a, kao što ga odvlači i političko Sarajevo putem PDV-a. Ovaj tekst samo hoće reći da je Mahaluša socioloških znanosti zadnja osoba koja može pričati o demokraciji na TV kućama i korupciji u Aluminiju. Bošnjački nacionalizam, stoga, morao bi pronaći nekog novog halal Hrvata, manje umočenog u TV cenzure i upravljačke strukture javnih tvrtki, ako nam želi moralizirati s visoka. Ovo jednostavno smrdi. Neizdrživo smrdi.