Kako je Švedska postala jedan od najvećih izvoznika džihadista u Europi

ŠVEDSKA je mirna demokratska država koja je dugo vremena bila sigurno utočište za one koji su bježali od sukoba. Usprkos tome, mnogi mladi ljudi čije su obitelji tamo potražile utočište sad toj istoj zemlji okreću leđa. Više od 300 ljudi otišlo se boriti u Siriju i Irak, što je Švedsku učinilo jednom od najvećih europskih izvoznica džihadista po glavi stanovnika.
Svakodnevica džihadske nevjeste
Nalazim se s mladom ženom u podrumu zgrade u Gothenburgu, drugom po veličini švedskom gradu. Čini se kao i svaka druga mlada zapadnjakinja: nosi pripijenu odjeću, šminku te ima tetovirane ruke i vrat. Ali nedavno se vratila iz Raqqe u Siriji, gdje je njezin muž poginuo u borbi za takozvanu Islamsku državu (ISIS).
Prisjeća se nekih od užasa kojima je tamo svjedočila. Zvukove silovanja jazidskih žena u sobi do njezine, bičevanja i smaknuća prijestupnika, konstantno bombardiranje i zračni napadi – sve je to dio svakodnevnog života džihadske nevjeste.
U početku se sve činilo primamljivijim – bilo joj je drago da je tamo. Ali nakon što joj je muž poginuo počela je primjećivati stvari koje nisu bile u skladu s religijom u kojoj je odgojena.
“Kad su spalili jordanskog pilota upitala sam ih zašto su spalili ljudsko biće. Je li to ispravno u Islamu? Ja znam da ne smijemo nikoga spaliti”.
Uz pomoć jednog ISIS-ovog borca uspjela se prokrijumčariti van iz Sirije, preko granice s Turskom i zatim se ukrcati na let za Švedsku. Pokazuje mi slike svog kalašnjikova i svoje ozlijeđene kćeri, čije je lice prekriveno ranama od gelera.
Zašto se odlučila pridružiti ISIS-u?
“Kad krenete tim putem ne razmišljate o svjetovnom životu. Kao, mogu li imati dobar krevet ili nešto slično. Nije vas briga za te stvari. Samo mislite o tome kako ćete što prije umrijeti i stići u raj.”
Nakon intervjua ostavila sam je u predgrađu grada. Dok sam odlazila primijetila sam kako se igra s uličnom mačkom – izgledala je baš kao i svaka druga sramežljiva mlada djevojka.
U Gothenburgu se odvija veliki dio regrutiranja za džihad. S nešto preko pola milijuna stanovnika, iz ovog lučkog grada i bivše industrijske sile, barem 100 muškaraca i žena otišlo je kako bi se priključilo borbi za proglašeni kalifat.
To je jedan od najraznolikijih švedskih gradova. Trećina populacije vuče imigrantske korijene, mnogi muslimanske, a u sjeveroistočnom predgrađu Angered ta brojka raste na više od 70 posto.
Ekstremisti vrebaju ranjive ljude
Nedostatak kuća u Švedskoj i duga čekanja na stanove s kontroliranim najmom u centru grada znače da mnoge pridošlice stignu i ostanu upravo u predgrađu. To uključuje neke od 160.000 ljudi koji su dobili azil u Švedskoj prošle godine.
Angered je postao zahtjevno područje za policajce. Dijelovi Angereda vode se kao “ranjivi”, što je prema terminologiji švedske policije fraza koja označava raspad zakona i reda te, između ostalog, pojavu paralelnog društva.
Kažu mi da vjerska policija pokušava kontrolirati zajednicu kako bi se poštovao šerijatski zakon.
Navodno zlostavljaju i zastrašuju ljude – uglavnom žene – zbog načina na koji se odijevaju i zato što odlaze na zabave na kojima slušaju glazbu i plešu, što je za njih haram.
U međuvremenu, dvije trećine djece ispisuje se iz škole prije petnaeste godine života, a nezaposlenost je 11 posto – što je za Švedsku visoko. Ekstremisti vrebaju te ranjive mlade ljude.
Jedan tihi mladić – kojega ću zvati Imran – rekao mi je da tvrdolinijaši zaduženi za regrutaciju manipuliraju izgubljenim mladim ljudima i ohrabruju ih da se priključe ISIS-u.
“Kao što bi ti to rekao stariji brat, kao što bi ti to rekao otac, oni govore: ‘Prestani se drogirati, prestani tući ljude. Dođi s nama. Bori se za Boga. Bori se za Alaha. Bori se za slobodu Muslimana. Muslimane ubijaju i siluju. Tratiš svoj život. Od Šveđana nećeš dobiti ništa.’ Taj je tip bio kriminalac cijeli život i napravio mnogo loših stvari. I sad meni dolazi i kaže mi da se moram promijeniti”.
Imran je na početku bio sretan oko puta na Bliski istok i pridruživanja ISIS-u. Ali nakon što je vidio fotografije i videe njihove brutalnosti, strah ga je, te umjesto toga želi izgraditi život za sebe u Švedskoj.
Predgrađa poput Angereda su prožeta velikim nezadovoljstvom.
Diskriminacija i isključenost
Ovu ozlojeđenost može se vidjeti uglavnom kod “ne-etničkih Šveđana” druge generacije, kako ih ovdje zovu.
Mnogi su njihovi roditelji pobjegli iz ratom pogođenih zemalja u potrazi za sigurnošću, i na kraju su je našli u Švedskoj. Čine se zahvalnima za ono što im je zemlja pružila. S druge strane, njihova djeca se često osjećaju diskriminiranima i izostavljenima iz sistema. Mnogi mladi ljudi s kojima sam razgovarala rekli su mi da ne osjećaju povezanost sa zemljom iz koje su stigli njihovi roditelji – ali ne osjećaju se ni kao Šveđani.
Stvari su se dodatno zakomplicirale naglim priljevom izbjeglica koje su bježale od ratova u Siriji i Iraku. Prihvat izbjeglica je dio onoga što znači biti Šveđaninom. Švedska je samo prošle godine prihvatila više izbjeglica po glavi stanovnika nego bilo koja druga europska zemlja.
Ulf Bostrom je veteran gothenburške policije i jedini švedski “integracijski časnik”. On dio krivice za probleme s kojima se grad suočava svaljuje na rezove u policiji.
“Izgubili smo više od 50% policajaca u uniformi u različitim područjima – 50 posto”, kaže. “Možete vidjeti i sami. Koliko ste policajaca vidjeli tijekom vašeg boravka ovdje u područjima koja ste posjetili? Jeste li vidjeli ikojeg?” Ne, odgovaram.
Bostrom je dobro poznata ličnost u predgrađima Gothenburga te provodi većinu svog vremena u izgradnji povjerenja i radu s migrantskom zajednicom i različitim vjerskim skupinama.
Odveo me u džamiju Bellevue u predgrađu Gothenburga za koju se priča da je povezana s raznim islamističkim i terorističkim organizacijama. Mnogi ljudi koji su otišli u Siriju i Irak su imali veze ovdje, a duhovni vođa al-Shabaaba, Hassan Hussein posjetio ju je 2009. godine.
Kasnije sam prisustvovala molitvi u najvećoj džamiji u Angeredu. Skupilo se oko 500 vjernika. Imam, koji je pristigao u Švedsku iz Sirije prije tri godine, poticao je vjernike da poštuju švedske zakone i običaje te da se asimiliraju koliko god mogu u društvo. Rečeno mi je da su ga jednom prilikom dvojica muškaraca verbalno napala tijekom službe zbog osuđivanja ekstremizma. To je još jedan dokaz u prilog tome koliko su ove zajednice zapravo podijeljene i polarizirane.
Što se dogodi kada odu u Siriju?
Što se zbilo sa Šveđanima koji su otputovali u Irak i Siriju, pitam Bostroma.
“Ukupno ih je 311, ali nijedan od povratnika nije uhićen. Mislim da naš zakon o terorizmu ne funkcionira dobro”, kaže.
Tek je u travnju zakon promijenjen te je postalo ilegalno putovati u inozemstvo s namjerom da se počine terorističke aktivnosti.
Klas Friberg, regionalni šef policije i Bostromov šef, kaže kako su vlasti svjesne problema s kojima se suočavaju te da znaju da se sigurnost treba povećati u područjima gdje je došlo do pojave paralelnih društava.
Trenutno je realnost ta da se mlade ljude s imigrantskim korijenima radikalizira.
Zašto bi netko odgojen u Gothenburgu želio napustiti jednu od najmirnijih i najnaprednijih zajednica u razvijenom svijetu kako bi se pridružio nasilnoj skupini ekstremista na Bliskom istoku?
Uzevši u obzir da veliki broj njih izjavljuje da se ne osjećaju Šveđanima, možda je važnije pitanje – jesu li integracija i švedski eksperiment s multikulturalizmom propali?