Nisam zlopamtilo. Ali sam pamtilo. Postoje situacije koje se zalijepe u istančane niti naših memorija, jednostavno kao poštanska markica za neko jako bitno pismo.
Njihovih boja, mirisa i okusa teško se možemo otarasiti i iz nekog razloga uvijek su na samim krajevima naših dlanova, ali nikada dovoljno daleko da im pobjegnemo. Postoje stvari i događaji koji nas točnošću švicarskog sata vraćaju u određene trenutke, ostavljajući tako fatamorganu nedorečenosti nad našom sudbinom i beskrajnu mogućnost pitanja o drugačijem ishodu naše ljudske povijesti samo da smo se možda negdje nasmijali, zaplakali, prešutjeli ili oprostili. Postoje sekvence koje i uz najbolju volju ne pamtimo, kojih se ne sjećamo, za kojima ne čeznemo, iako smo sasvim sigurni iz raznih priča da su bile pune toplih osjećaja, koje bi bilo možda lijepo ponijeti među policama uspomena.
Zaneseni donkihotovskom mjericom za maštu i dobrom željom malog princa da pokrenemo radost, prije par godina krenuli smo u jednu akciju. Humanitarnu mi zvuči bahato. I jako marketinški. Akcija je zamišljena kao mali pothvat grupice studoša za osmijeh siromašnih. U predbožićno vrijeme. Kad džinglbels tutnje u glavi, kad je narod nabrijan na suosjećanje. Nismo očekivali ništa. A dogodio se bum. Nevjerojatan odaziv ljudi. Prilazili su nam svi. A najviše i najčešće umirovljenici. Uvijek i zauvijek svaka vam čast! Jedna marka iz naborane staračke ruke koja jedva da ima sebi za kruh, uznemiravala je i doticala sve živce pod prstima. Neviđen prizor bili su i cigani koji prose gradom, a koji su inače svima trn u oku, žulj u cipeli, a koji su dolazili svakodnevno i u naše kutije ubacivali novčiće, kao u fontanu. Neprocjenjiva slika. Plan je bio sakupiti popis najugroženijih obitelji na području Mostara, onih s najviše djece, socijalno najzakinutijih, onih koji imaju bolesne, nemoćne i nepokretne članove. Imena smo uzeli iz Caritasa, župnih ureda, socijalne službe. Misleći, oni valjda znaju tko su takve obitelji. U velikom šoping centru jedan dan okupirali smo sve blagajne, cijeli dan. Za svaku obitelj kupili smo po pun auto svega. Svih kućnih potrepština za jedan mjesec. Od higijenskih, prehrambenih, životnih. Osjećaj je bio čaroban.
Bura je zadirala pod kosti one večeri kad smo krenuli u obilaske. Niz gotovo puste ulice teturali smo s paketima, u kapama Djedova Božićnjaka, naoružani bezbrižnim osmijehom i veselom pjesmom. Kad smo pokucali na prva vrata tek tada sam shvatila koliko smo se potpuno bezazleno upustili u sve to. Jer ni u jednom trenutku nismo razmišljali o količini emocija, o snazi nagomilane tuge i teškoća, o raskomadanim nitima normalnog života koji ćemo pronaći unutar zidova tih obitelji. Duboko potreseni možda nije najsretniji izraz. Ali je jedini kojeg znam upotrijebiti u ovom času, pokušavajući vam opisati kako su na nas djelovala lica koja smo zatekli. Na onaj tupi način kad samo zanijemiš od nemoći. Kad zarineš nokte najjače u kožu, samo da se uvjeriš da sve to nije neki loš trećerazredni film. I da ti ljudi i nemoguće okolnosti pod kojima dišu uistinu postoje. A ne vidimo ih. Iako su tako blizu. Preko puta ulice. Pokraj tvog ulaza. Uz tvoj prozor. U tvom gradu. Pod istim nebom. Njihovi pogledi posramili su sve naše bezvezne, razmažene probleme koji nam inače djeluju veći od svemira.
Bio je to sedmi stan po redu. Splitska ulica. Obitelj F. Istrošenom snagom penjali smo se uskim stepenicama nove zgrade, čudeći se kako nema lift. I usput se pitali kako do četvrtog kata stigne gospodin koji je invalid, jer to nam je pisalo na zgužvanom papiru. Vrata nam je otvorila nasmijana gospođa u trenirci čudna naziva. Benetton. Provukli smo se kroz hodnik i tada shvatili da nema nikoga u stanu. A stan je mirisao najčarobnijim mirisima božićnih kolača. Na stolu ih je stajalo nekoliko vrsta. Stan je imao kožnu garnituru, klima-uređaj, zidove sa skupocjenim slikama poznatih umjetnika. Gospođa je uočila nevjericu u našim zjenicama. „Djeca nisu tu…a muž, muž je vani…“ Neka, draga ženo. Bolje da ih nema. Sa ženama smo džentlmenski nastrojeni, ali ne znam šta bismo mužu imali za reći. Ili možda Caritasu. Jer obitelj F. je bila njihov izbor. Dobar izbor, moja časna. Bolje nisi mogla. To će biti tvoj božićni dio kojeg odrađuješ za ljubav svom Gospodinu. Spustili smo one kutije na svjetlucavi parket i osjećali smo se posrano kao nikad do tad. Preveslala nas je časna. Preveslala nas je obitelj F. Za tri kila faks helizim prime i osam glavica kupusa. Jebote život.
Nikako zaboraviti tu sliku. Sliku slika na zidovima i žene s ispečenim breskvicama. U trenirci koja očito nije reprezentativni uzorak visoke mode iz Vrapčića. Zaboljela je ta scena onako stvarnosno. Kao kad ti roditelji cijeli život objašnjavaju neke osnovne lekcije o ljudima. I onda odjednom, to je to. Samo shvatiš da praksa uvijek potvrđuje teoriju. A da bi to ostala jedna od onih situacija zauvijek zalijepljenih u sjećanje pomogao je i susret sa slijedećom obitelji. Otac bez obje noge, majka s rakom pluća, sin od devet godina, gluhonijem. Zgrada na vrhu Avenije, s desne strane. Izvol’te provjeriti. Život na rubu egzistencije. Bez ikakve pomoći. Kad smo izišli na ulicu samo smo gledali jedni u druge. Tišina je bila teška, ni bura joj nije mogla ništa. Uzela sam onaj papir na kojem je pisalo još jedno prezime. Zgužvala sam ga i bacila u otvorenu kanalizacijsku rupu. Ponovo smo pozvonili i sve što smo imali ostavili smo tim ljudima.
Život bi bio savršena ružičasta bajka da ne postoje zli vitezovi i podle maćehe. Ja bih u tom životu bila zasigurno jedna cura „po mjeri“ čiji se horizont proteže od Cosmopolitana do bijele kave i svi bismo bili mirni. Ipak, svjesna sam da birajući nove štiklice ne bih bila u tolikoj mogućnosti da nekome dižem tlak. A toga se tako teško mogu odreći. Ovaj tekst je bio na zadanu temu praktičnog rada za pravdu i pravednost. Sa spektakularnim završetkom. Mnogo puta uvjerila sam se da život nije film, posebno ne američki. Ovo je tipični naški film. Voljela bih da u odjavnoj špici imamo dio o smiješnim pogreškama na snimanju. Voljela bih da se vrati vrpca i da obitelj F. bude dostojna naziva jedne od najugroženijih obitelji grada. Možda bi tada nestao taj prizor koji mi toliko vremena trepti ispred očiju svojim užasom. Možda bi tada časna imala krila anđela i možda joj nikad ne bih otišla na vrata ureda i rekla : „Nek vas je stid i sram“.
Nisam zlopamtilo. Ali sam pamtilo. Nisam zlonamjerno. Ali sam namjerno.
P.S. Dobročinitelju iz dijaspore : Ljudi se raduju kablu. Ko mala djeca. Pošaljite Poskoku. Oni će meni. Fala živili.
Martina Mlinarević l Poskok.info
wpDiscuz