Bio jednom jedan čovjek i imao pet kćeri. Otac strog, kćerke pokorne. Obitelj naoko izgledaše skladna, kao i sve obitelji koje se prave da su bolje od ostalih i pred narodom kriju stvarnu istinu.
Sigurni i bolni kaos nagrizao ih je iznutra. Dok jednom nije puklo kao pod silovitim naletom žutih munja iz mračnih oblaka. Svih pet otišlo je na svoju stranu.
Sigurne da mogu same. Relativitet njihova uspjeha je čudesan.
Jedna je danas ušminkana pripadnica visokog društva Europe, high-class inačica nekadašnje rumene seljančice, voli se praviti da boluje od amnezije i da s drugim sestrama nikad ništa nije imala.
Druga posjeduje nezamislivo prelijepe posjede na moru, koji su joj pripali u diobi obiteljske imovine, pa joj na suncu i kristalno bisernim plažama zavide sve sestre. Druga je tašta, puna nemorala, ali se prikazuje finom i uglađenom.
Najviše animoziteta vlada među njom i prvom sestrom, jer se obje natječu za naklonost i blještavilo grandioznih jet-set frajera. U svojim prljavim igricama koriste se svakakvim smicalicama, podvalama i trikovima. Njihovo nadmetanje ponekad je toliko zamorno i tako daleko od apetita ostalih sestara koje gledajući njih dvije, djeluju potpuno zapušteno i neprivlačno. Iako se mora priznati da i ostale imaju dišpeta.
Treća sestra je inat sam po sebi. Ratoborno i posesivno biće koje je u stanju učiniti sve za dobrobit svog života, pa čak i raskomadati svoju obitelj, u svrhu samo njoj poznatih ciljeva. Njene zločine pokrivaju čvrste veze koje je stekla uz očevu pomoć, pa svi ispadi prolaze u tajnosti, zataškani sigurnom izolacijom mračnog podzemlja.
Četvrta sestra je najneupadljivija. Neugledna i nesigurna, u vlasništvu posjeduje siromašnu zemlju u kojoj kao da je i vrijeme stalo. No i njena sudbina djeluje kao prizor iz sapunjastih sapunica kad pogledamo petu sestru. Za nju obitelj najčešće voli reći da je malo mentalno zaostala, pravdajući tako njenu nesposobnost da se trgne iz rupe u koju je upala.
Za njenu psihičku stabilnost unajmljeni su najbolji psiholozi iz cijenjenog svjetskog vrha koji svakodnevno promatraju njen rast i razvoj za basnoslovnu svotu, dajući uvijek pogrešne dijagnoze i sasvim pogrešne pilule pa se njeno stanje s vremenom sve više pogoršava. A nitko zapravo ne mari. Peta sestra je ostavljena na milost i nemilost. Svijetu i vremenu. Peta sestra smo mi. Jadni i pretužni.
Vjerujemo u tri Boga, Gospu Međugorsku, ciganke i vračare, piramide, Troju, mercedese, a ne vjerujemo jedni drugima. Lako je biti crnac u Splitu, aj’ ti budi bilo tko u BIH! Nema šanse. U sranju smo „dozavrat“ i još nam nije dosta. Svaki dan gledam kako ljudi odlaze.
Ostaju samo najluđi. Svjesni da ostankom ovdje pristaješ na život zbog života, nikako ne na život iz strasti, ideala, snova. Uzmeš ono što ti se nudi, bilo kakav posao i šutiš. Balansiraš kao glina u ruci bijesnog tajkuna koji odlučuje o tvojim koracima, prehrani tvoje obitelji i tvojoj budućnosti. Sve buntovničke djeliće tebe ubila je svakodnevica. Kad je netko nešto veliko napravio ovdje, u malenim okvirima ove naše rasturene zemlje?
Na bilo kojem segmentu vrijednosti? U kulturi, medicini, znanosti, umjetnosti, tehnologiji? Geniji prilagođavaju svoje otkucaje srca ritmu koji zadaje sadašnjica. Mirno podnoseći najgore scenarije. Jer oni koji pokušaju padaju brzinom ranjenih glinenih golubova po prljavom tlu. Ako se slučajno primijeti da imaš snage i želju da poletiš i preletiš ove granice, za trenutak će se pojaviti netko tko će savršenom preciznošću prerezati tvoja krila.
U hrabre se puca s leđa. Iskreni se ušutkavaju. Cenzura u rukama ima selotejp veći od ljudi. Idealisti se zauzdavaju s lancima po golim gležnjevima. Entuzijasti ne postoje. Srce se skupo plaća.
Vidjeti svari s normalne distance od ludila znači biti izdajica svoga naroda. Ako kažem da mi je bolesna mržnja koja tinja kao nesagorivi fitilj svih ovih godina, u vašim očima bit ću prekrižena kao čovjek? Neka, riskirat ću čak i to . Ali neću odstupiti od onog što jesam. Neću skinuti očenaše s retrovizora kad idem na lijevu obalu, a idem jer mi je Stari most čaroban u pustim, zimskim noćima kad se obgrle narančasta svjetla, modra voda i bijeli kamen.
Ne mogu nazvati ljudima osobe koji su ovih dana palili i bacali knjige velikih ljudi književnosti, zbog ćirilice na kojima su pisane. Neshvatljivo mi je da se u našim knjižnicama mogu pronaći knjige šangajskih pisaca i bangladeških pjesnika, ali ne i stihovi Šantića. Ne čudim se nacionalizmu, ne zanosim se idejama da će biti bolje, jer vidim kako se klinci odgajaju danas.
On zna da mora mrziti Muslimane i Srbe, to mu je kao glavna životna lekcija, a ne zna da ne smije konzumirati drogu. On zna da se mora baš kao i ćaća potpisati za treći entitet, a još nema pojma nabrojati ni sva sela koja spadaju u njegovu općinu. Treći entitet. Suzdržat ću se od te teme. Nek’ misli tko šta želi, ja ne planiram pokazivati putovnicu kad idem kod tetke u Sarajevo na prvu pričest male rodice.
Jer za mene tu ne postoje nikakve granice. Sad bi jablanička janjetina ili lepinje s kajmakom u Ostrošcu trebale biti druga država? Neka hvala, ne dam ja svoju zemlju idiotima koji se žele kroz ljudsku mržnju okoristiti i domoći love. Tko zagovara bilo kakvu državu unutar i ovako sjebane države želi samo biti u njenoj vlasti, uzimati njene novce i privilegije.
A ti jadni moj obični čovječe, uvijek ćeš ostati jadan i bez prava, zgažen i ošamućen lopovlukom, mafijom i korupcijom, pa makar se tvoja država zvala Najhrvatskija Hrvatska Divizija Hrvatskog Naroda Hrvatske Hercegovine.
U ovakvom raspašoju najviše profitiraju oni najgori. Kriminalci. Političari. Europska unija koja je dobila još jedan mandat da nas pazi, čuva i smiruje. Nad našom nevoljom trljaju ruke.
A ne treba nam to. Irak ima naftu pa Ameri imaju razloga za bdijenjem i insceniranjem rata kojeg nema. A što imamo mi? Konstantno se sukobljavajući samo dajemo pare ŠvarcŠilinzima, kojekakvim udrugama i međunarodnim bejbisiterima koji za masnu cifru paze na naše usijane glave.
Bokte pa do kad ćemo biti cijepljeni za istinu…?! Nitko nas neće spasiti ako se ne spasimo sami. Samo ako uključimo onaj organ koji se i u Sarajevu i u Banja luci i u Ljubuškom zove isto.
Možda vam nije najkarakterističniji organ, ali sam sasvim sigurna da ga imate. Nakon što ga upalite, potreban je još jedan mali zahvat na vašem tijelu. Ne treba vam za njega doktor Glumičić, bez brige. Dovoljno je samo da nam svima dođe iz guzice u glavu. Fala, bog.
Martina Mlinarević l poskok.info