Published On: Sat, Dec 23rd, 2017

SELEKTIVNA PRAVDA EL BOSNE: Kako je moguće da ovaj deklarirani džihadist nikada nije optužen?

Mjesecima prije Ahmića, 26. siječnja 1993. godine, 7. muslimanska brigada iz Zenice počinila je stravičan zločin u Lašvanskoj dolini. U haaškoj sudnici svjedokinja optužila zapovjednika Armije BiH pukovnika Šerifa Patkovića za mučko ubojstvo njezina supruga Zvonka Rajića. Pokliči potpore bošnjačkome lideru na stadionu u Zenici: »Alija, sokole, Sedma je uz tebe!«

 

Sudski proces generalu Tihomiru Blaškiću na haaškom tribunalu otkrio je malo poznate okolnosti ratnih zločina postrojbi Armije BiH nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini, Kaknju, Varešu i drugdje.

Na vidjelo su tada izišle nepoznate pojedinosti i odgovornost se konkretizirala. No nikada dovoljno da Agius i jarani pokrenu optužnice protiv vodstva Armije BIH. Iako ono što je otkriveno tijekom suđenja Blaškiću jest ledilo krv u žilama.

U Sarajevu se hvale velikom ostavštinom Haaga. Naravno ostavština koja govori o zločinima ABIH nije nešto čime će se baviti Tužilaštvo.

Hrvatskom zločinu nad Muslimanima-Bošnjacima u Ahmićima 16. travnja 1993. godine prethodilo je nekoliko zločina muslimansko-bošnjačkih snaga nad lašvanskim Hrvatima. Naravno to nikako ne može opravdati hrvatski zločin u Ahmićima, no nameće se pitanje zašto nikada ti zločinci od ranije nisu procesuirani?


Video na kojem Patković veliča džihad, a borbu Armije BIH naziva islaskom borbom, borbom protiv zapadnih sila , naglašavajući kako Zapad neumitno propada.

 

Jedno od hrvatskih stratišta je selo Dusina, smješteno na ušću rijeke Lašve u rijeku Bosnu i u njemu je još 26. siječnja 1993. godine 7. muslimanska brigada iz Zenice, pod zapovjedništvom pukovnika Šerifa Patkovića počinila stravičan zločin nad Hrvatima i Srbima.

O tome zločinu govorilo se na procesu generalu Blaškiću u Den Haagu dok su svjedočili general Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, i pukovnik Šerif Patković, ali i jedna žena koja teško optužuje pukovnika Patkovića zato što je iz pištolja ubio Zvonka Rajića, hrvatskog civila, njezina muža.

Enver Hadžihasanović je u to doba tijekom suđenja Blaškiću  bio je  divizijski general na mjestu zamjenika pomoćnika ministra obrane za glavnu inspekciju u Vladi Federacije BiH. Bio je prvi zapovjednik 3. korpusa, stacioniranoga u Zenici, u čijem je sastavu bila i 7. muslimanska brigada kojoj je za ratnog sukoba Armije BiH i HVO-a bio zapovjednikom i pukovnik Šerif Patković.

Godine 2006. Enver Hadžihasanović nikada nije osuđen za Dusinu. Haag ga je osudio minimalnom kaznom od 3.5 godine. Kao da ga je htio poštediti mogućeg ponovnog suđenja. Osuđen je prvo na 5 godina zatvora pred Tribunalom u Hagu po komandnoj odgovornosti jer nije poduzeo nužne i razumne mjere da kazni podređene za kršenja zakona i običaja ratovanja protiv zarobljenika u Zenici i Bugojnu 1993. (ubojstva i okrutno postupanje). U travnju 2008. godine, kazna mu je smanjena na 3,5 godine, a osuđen je za propust da spriječi ili kazni okrutno postupanje prema zatvorenicima u Muzičkoj školi u Zenici 1993. Pušten je na slobodu već 23. travnja 2008. nakon samo dvije godine ležanja. Dakle ekspresno suđenje i minimalna kazna. Kod drugih sporo, dugo suđenje i drakonske kazne. Čini li vam se poznato?

Šerif Patković nikada nije niti optužen.

U Den Haagu za svjedočenja na poziv sudskoga vijeća u procesu generalu Blaškiću Patković i Hadžihasanović su se susreli  i s vrlo neugodnim, za njih i po Armiju BiH, pitanjem zločina nad Hrvatima i Srbima u Dusini.

General Hadžihasanović je odbio i svaku pomisao o zločinu njegovih postrojbi u Dusini. »Koliko ja znam, tamo nisu ubijani civili«, on je izjavio, a po njemu je »tu bio sukob dviju vojski, što znači da i ako je netko poginuo, to su bili vojnici ili bojovnici i to su bili vojni gubici«.

On uporno tvrdi da su zločine nad Hrvatima u Bosni počinili samo stranci, a nikako vojnici Armije BiH.

Prije svjedočenja pukovnika Šerifa Patkovića Blaškićev branitelj Anto Nobilo pustio je film na kojem se dobro vide žrtve njegovih postrojba i njega samoga u Dusini. Što je više film tekao, to je pukovnik Patković bio sve nemirniji. Potpuno je bio zbunjen kada mu je predočeno svjedočenje Željke Rajić, Zvonkove žene, koja je izjavila na Sudu da se Šerif Patković pred njom hvalio da joj je ubio muža. Bilo je to okrutno, postupno ubijanje. Najprije ga je gađao iz vatrenog oružja u jedan pa u drugi gležanj i onda mu pucao u glavu.

Kada je Nobilo upitao Patkovića je li ubio Zvonka Rajića, on je odgovorio: »To je laž, gospodine Nobilo, sve je to laž, vaša montaža i vaš scenarij.« Sudac Claude Jorda je tražio od odvjetnika Nobila da preformulira pitanje jer je Patković svjedok sudskoga vijeća, a ne optuženik. Jorda je pak Petkoviću rekao da neće odgovarati za ono što se navodi u sudnici, ali dok je zaštićeni svjedok.

A što se stvarno dogodilo u Dusini?

Prema iskazima svjedoka danim još u listopadu 1993. godine može se rekonstruirati stravični dan 26. siječnja 1993. godine. Bilo je još mračno, između 5.30 i 6 sati ujutro, vladala je jaka zima.

Tada je počela pucnjava, a u selo su upali vojnici 7. muslimanske brigade. Po običaju vikali su »Allahu ekber«. Zarobljene muškarce su tukli pa su bili u modricama i obljeveni krvlju, ženama su prijetili da će ih silovati, govorili su da će muškarce sunetiti. Civile su potom skupili i odveli da budu živi štit u borbi s postrojbom HVO-a.

Šerif Patković, zapovjednik zloglasne Sedme muslimanske brigade iz Zenice

Zašto su upali u mirno selo u kojem je bilo samo sedam hrvatskih kuća? Sami vojnici su o tome govorili i iz svega se može izvućineupitan razlog, a to je etničko čišćenje doline Lašve od Hrvata. Kada je žena svjedok upitala jednog vojnika: »Čemu sve ovo?«, on je odgovorio: »Naš zadatak je očistiti ovaj teren.

Zahvalite Bogu što vam nisu došli Krajišnici! Tek bi onda vidjeli šta bi bilo s vama!« Svjedok muškarac je pak izjavio: »Tukli su nas domaći muslimanski vojnici i psovali nam ustašku majku i govorili da će nas protjerati do Hrvatske i da neće ni jednog Hrvata biti u Bosni.«

U oružanom sukobu s vojnicima 7. muslimanske brigade poginula su dva vojnika HVO-a, Franjo Rajić (1965.) i Draženko Kegelj (1973.).

Zarobljeni su vojnici HVO-a i neki od njih su odvedeni u logor u Zenicu, a neki su u Dusini toga dana ubijeni. Među ubijenima bilo je i civila.

Svi su oni bili strpani najprije u jednu kuću i onda iz nje izvođeni pa strijeljani.

Tada su strijeljani i masakrirani: Niko Kegelj (1938.), Vinko Kegelj (1940.), Stipo Kegelj (1931.), Mladen Kegelj (1969.), Augustin Radoš (1964.), Pero Ljubičić (1924.), Zvonko Rajić (1957.), svi Hrvati i Srbin Vojo Stanišić (1924.).

U haaškoj sudnici prikazan je film žrtava iz Dusine.

Sudsko vijeće, tužitelji i svi nazočni mogli su vidjeti da su leševi sedmorice Hrvata i jednog Srbina masakrirani, a posebno je morbidno bilo to što je Zvonku Rajiću bilo izvađeno srce.

Taj film potpuno demenatira generala Envera Hadžihasanovića, koji tvrdi da u Dusini vojnici 7. muslimanske brigade, koja je bila njemu podčinjena, nisu počinili ratni zločin.

Na izjave generala Hadžihasanovića u Slobodnoj Bosni o tome kako nije bilo zločina u Dusini, u istom tjedniku pobijao ga je uvjerljivo Petar Zirdum, osnivač i borac Patriotske lige u Zenici.

On kaže da je do dolaska generala Hadžihasanovića u teritorijalnoj obrani Zenice bilo 17 posto Hrvata i 8 posto Srba, ali od tada se Armija BiH islamizira, pretvara u muslimanske oružane snage (MOS) i od tada u postrojbama Armije BiH nema više mjesta za Hrvate i Srbe u njoj.

Petar Zirdum tvrdi: »Zločin u Dusini se sigurno desio, svi znaju da je to učinio Šerif Patković, komandir Plavih sokolova pri 7. muslimanskoj brigadi. Javno je vozio automobil ubijenog Rajića, o tome se pričalo po komandama brigade po gradu, bez imalo stida.«

Tako je pri kraju sudskog procesa generalu Tihomiru Blaškiću u haaškoj sudnici nagoviješteno podizanje optužnice i protiv 7. muslimanske brigade, koja je formirana 17. studenoga 1992. godine. Do te optužnice nikada ne dolazi.

Zašto? Šerif Patković popularan je Ankari. Slavi ga se kao narodnog junaka po turskim medijima. Kako je moguće da nije optužen iako ga teško optužuje dužnosnik same Armije BIH Petar Zirdum? Osnivač Patriotske lige.

Sedma muslimanska bila je sastavljena iz postrojbi muslimanskih snaga Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa.

Glavni ideolog 7. muslimanske bio je emir Mahmut ef. Karalić, a njezini zapovjednici bili su Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković.

Bivši zapovjednik Sedme muslimanske brigade Amir Kubura, koji je pravomoćnom presudom Haaškog suda 2008. godine osuđen na dvije godine zatvorske kazne zbog odgovornosti za ratne zločine ukazom Vlade Sarajevske županije od 26. lipnja 2012-e godine  postao je član Upravnog odbora Fakulteta političkih znanosti i Upravnog odbora Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu. To je znate ono Sarajevo koje ostatku zemlje popuje o odnosu prema ratnim zločincima. Ratni zločinac Kubura, uči nas politologiji, i zbrajanju. Nadamo se ne leševa. Primjetimo komičnu kaznu i u njegovom slučaju. Kaznu od 2 godine.

Možda je pošteno od Haaga što je Patkovića izostavio. Šteta bi bila da i on dobije tek samo dvije godine.

Sedma muslimanska  bila je miljenica Alije Izetbegovića i on je nju nekoliko puta pohodio i nagrađivao.

Poklici vojnika bili su »Allahu ekber! Tekbir! — Bog je velik! Tekbir!«, ratni poklik bio je »El Džihad«. Kada je Izetbegović 14. travnja 1996. godine u Zenici na stadionu Bilino polje uručivao odličje 7. muslimanskoj, čuli su se, među ostalim, poklici »El Džihad! Za koga? Za Allaha! Protiv koga? Protiv vlaha! Mašallah! Inšallah!«. Vojnici su Aliji uzvraćali »Alija, sokole, Sedma je uz Tebe.« Među njezinim počasnim članovima je i hadžija Halid Čengić.

Ratni putovi 7. muslimanske brigade posuti su zločinima nad Hrvatima, ali i Srbima.

U crno su vojnici 7. muslimanske zavijali hrvatske domove općina Travnik, Zenica, Vitez, Busovača, Kakanj i Vareš.

Iza njih nije ništa ostajalo, sve je opljačkano, pa paljeno i minirano po načelu spržene zemlje da se Hrvati ne bi imali gdje vratiti.

Zločini u Lašvanskoj dolini i cijeloj srednjoj Bosni nisu dakle, potpuno je razvidno, počeli 16. travnja 1993. u Ahmićima, nego mjesecima ranije, 26. siječnja 1993. godine u Dusini.

U Dusini se, dakle, dogodio prvi zločin i s njim je sve počelo.

Naravno to u Haagu tako ne piše. No piše u institutu koji se zove Istina. I koji je iznad Agiusa.

Kada će Tužiteljstvo BIH privesti Šerifa Patkovića? I zašto on ne odgovara na ozbiljne optužbe koje su protiv njega izrečene u Haagu?

Ima li BH javnost znati je li on izvadio srce Rajiću ili nije? Zašto BH Tužiteljstvo ne poziva Petra Zirduma na iskaz?

Tko će od političkog i vojnog vrha Armije BIH biti optužen? I hoće li se po Sarajevu prodavati “praljkovača”?

Mi čekamo , korumpirano pravosuđe BIH da nam odgovori – Planiraju li i dalje loviti sitne ribe kako bi zaštitili krupne, planiraju li nas tjerati da poštujemo rasne zakone u pravosuđu ili će završiti ono što je selektivni Haag započeo?

Ponavljamo, ne postoji način, da država BIH opstane kao sistem u kojem se sudi na dva principa, na osnovu rasnih i etničkih zakona – bez zapovjedne odgovornosti Bošnjacima, i sa zapovjednom odgovornosti svima ostalima.

 


Počasni i formalni zapovjednik 7-e muslimanske Alija Izetbegović. Nikada optuženi.