Julian Tumasewisch Baranyan, politolog i lingvist, na svom se blogu osvrnuo na dinastiju Izetbegović, turski utjecaj, islam…
Njegov članak donosimo u cijelosti.
U brošuri „Perspektive integracije islama europskog kova“ izdate od austrijskog Integracijskog fonda nalazi se od stranice broj 143 tekst autora Saida Keller-Mesahli – „Islam na Balkanu -jedan povijesni uvid sve do danas“. Krajem siječnja i početkom veljače ove godine autorica Adelheid Wölfl napisala je u jednoj od vodećih austrijskih novina dnevnih novina „Der Standard“ kako su tekst i njegov autor uvelike bili kritizirani od strane bošnjačkih političara i njihovih predstavnika u inozemstvu. Isto to su u jednom otvorenom pismu i u okviru jednog intervjua na portalu „IslamiQ“ učinili i Andreas Ernst – novinar Neue Zürcher Zeitunga i Dr. Florian Bieber s univerziteta Graz koji su u tom kontekstu predstavljeni kao čelni ljudi jedne skupine balkanskih eksperata. Jednom prosječnom čitatelju, koji se po prvi put suočava s takvom materijom, kritika imenovanih stručnjaka se čini se kao opravdavajuća.
Pri pomnijoj analizi ona je zapravo u potpunosti neosnovana. Autoru Keller-Mesahli uvijek se u pravilu zamjeraju skraćivanja, lažna kategoriziranja, neodgovornost, pretjerivanje o arapskom utjecaju u Bosni i Hercegovini, subjektivnost i krivo prikazivanje činjenica na osnovu jedne svjetonazorske agende. Sve što je navedeno protiv Keller-Mesahli pokazuje se kao zbrka tvrdnji koje jednostavno nemaju uporište. Uzgred, upravo je prigovor lažnog povijesnog iznošenja činjenica na bazi jedne svjetonazorske agende postaje bumerang za kritičare sve kritičare.
Dobri turski nacionalizam i zločesti srpski nacionalizam ?
Floriana Biebera, jednog od navedenih kritičara, intervjuirala je urednica portala IslamiQ Esra Ayari. IslamiQ je internetski portal koji sam sebe označava kao debatni magazin. Ayari na tom portalu objavljuje tekstove o džamijama – pod „ustavnom“ zaštitom nadgledanog – pokreta Millî Görüş. Tekstovi na portalu se više mogu iščitati kao dio jedne reklamne kampanje nego kao objektivni doprinosi jednoga debatnog magazina. Millî Görüş prevedeno znači „Nacionalni Pogled“ i riječ je o jednom pokretu koji potječe iz Turske. U njemu se spajaju islamizam i turski nacionalizam. Njegov osnivač Necmettin Erbakan je bio mentor današnjeg turskog predsjednika Erdogana.
Trenutni bošnjački član predsjedništva Bosne i Hercegovine pridružio se primjetno u posljednjih nekoliko godina mnogim polaganjima kamena temeljaca i drugim različitim prigodama tog pokreta diljem Europe (kao primjerice u listopadu prošle godine u Strasburgu). Prva indicija kako i na koji način ocijeniti prigovore od doktora Floriana Biebera je činjenica da on žestoko odbija izravno sučeljavanje sa autoricom Saida Keller-Messahli. Dok njoj zamjera neznanstveni pristup i pristranost, Floirian Biber nema nikakav problem dati intervju jednoj redateljici koja ima neskrivene simpatije za Millî Görüş. To je utoliko primjetljivije kad se uzme obzir da on okrivljava romanistkinju Keller-Messahli da se služi srpsko-nacionalističkim klišejima. Kad on osuđuje srpski nacionalizam i kada to nema nikakve dodirne strahove s turskim nacionalizmom, to ostavlja za sobom poslovične ukuse.
Osmanlije, Turci, multireligioznost i drugo bugarsko carstvo
Ernst i Bieber su uznemireni samo onda kad Messahli Osmanlije označi kao Turke. Ako ćemo se voditi tom logikom, onda Windorsi ne bili Britanci, Štauferi „Švabe“ ili recimo iu odnosu na zločine Leopolda II. u Kongu morali bi pričati o Wettinerima, a ne o Belgijancima itd. Baš kao što Bieber ispravno utvrđuje, Osmansko carstvo je bilo uistinu višereligijska i multietnička država. Multireligioznost koju Bieber u svom intervju stavlja u prvi plan je u stvarnosti igrala zanemarivu ulogu. Ona je imala mnogo manje veze u odnosu na ono što danas u Europi podrazumijevamo pod tim pojmom.
Spoznaja o podrazumijevanju Osmanskog carstva kao hegemonističke sile islamskog svijeta od 16. stoljeća je esencijalno važan za razumijevanje njegove ekspanzionističke politike. Ortodoksni sunitski Islam je već tada bio glavno obilježje razgraničenja u sukobu sa šiitskim safavidijskim carstvom Perzije na istoku i sa kršćanskom Europom na zapadu. U odnosu na predstavnike drugih religija i konfesija, isključivo sunitski klerikalci hanafijske pravne škole su mogli imati utjecaj na sultana.
Favoriziranje sunitskog islama pred svim ostalim religijama i konfesijama bilo je najkasnije od današnjeg razdoblja isto tako izraženo kao i turska dominacija u kulturi i jeziku u kontekstu širenja jezika izvan granica zemlje u kojoj se priča. Također, u Osmanskom pravnom sustavu nemuslimani nisu bili ravnopravni. Institucionalna nejednakost odražavala se uvijek onda kada su muslimani bili počinitelji kaznenog djela ili žrtve. Tako primjerice nemuslimani nisu smjeli svjedočiti u procesima protiv muslimana. Isto tako, za procese u kojem je musliman bio žrtva samo je muslimanski sud bio nadležan.
S obzirom da je za razumijevanje promjenjivih djelovanja između prošlosti i sadašnjosti itekako neproduktivno praviti takvu razliku kakvu potiču Bieber i Ernst najbolje pokazuje prilog NDR-a iz 18. Siječnja “Bosnien : Staat unter Erdogans Einfluss“. Osim toga, Bieber predbacuje Mesahli sljedeću formulaciju : „Nakon što su Osmanlije prije svega svladale Makedoniju i Bugarsku“. Prema njegovom viđenju ona bi projicirala sadašnjost u prošlost jer tada Bugarska i Makedonija nisu bile države nego samo okupirane teritorije.
Profesor iz Graza jednostavno nije u pravu
Činjenica jest da Makedonija nakon okupacije od strane Rimljana nije bila država, ali na njenom današnjem teritoriju postojale su rimske (Macedonia Prima i Macedonia Salutaris) i kasnije bizantske i bugarske provincije. Njezine granice ne odgovaraju u potpunosti granicama današnje Makedonije. Bieber sugerira da Makedonija nije bila institucionalno definiran teritorij. Još više se Bieber kompromitira po pitanju Bugarske. Kratko prije osmanske okupacije car Ivan Aleksandar je takozvano Drugo bugarsko carstvo podijelio između svojih sinova. Njegov sin Ivan Schischman koji je 1371. bio poražen od strane Turaka kod bitke na Marici, važi kao posljednji car Bugarske. Postojanost jedne odnosno kasnije dviju bugarskih država ne može se dovesti u pitanje. Bieberov prigovor Keller-Mesahli, koji se odnosi na to da ona u prvi plan stavlja irelevantno i da relevantno prešućuje ispostavlja se u mnogočemu kao suprotnost.
Aija Izetbegović i Osama Bin Laden
Jedna povijesno velika greška dotičnih kritičara leži u tvrdnji da su mudžahedini odnosno uvezeni džihadisti koji su se u zadnjem ratu borili na strani tzv. Armije BiH uglavnom sami došli i da nisu bili od nikoga pozvani. Interesantno je da je Alija Izetbegović na visokoj razini održavao kontakte s Al-Kaidom. Čak se susreo s Osamom Bin Ladenom.
Novinarka Renate Flottau (Der Spiegel 1993/94) posvjedočila je osobnim susretima između najvećeg terorista Al-Kaide i političkog i vojnog vođe bosanskih muslimana te njegovih stranačkih dužnosnika i tajne policije za vrijeme rata u Jugoslaviji.
U krugovima međunarodnih džihadista ovo je bilo uvelike poznato. Jedan od onih kome je to bilo poznato je čečenski ratnik Salman-Raduyew koji se u razdoblju od 1994. do 1996. borio protiv Rusije. Međunarodno muslimansko bratstvo isporučilo je 1992. Izetbegoviću i njegovoj stranci 150 milijuna američkih dolara preko Saudijske Arabije i preko jedne nevladine organizacije registrirane u Austriji. Godine 2011. oe24.at (austrijski magazin) se pozabavio s ovim temama. U jednom članku zaključeno je: „Bin Laden i njegov prijatelj Zawahiri isporučili su Izetbegoviću u znanju Amerike blizu pola milijarde dolara preko u Beču nastanjene pomoćne organizacije „Third World Relief“.“ Time je uspostavljena jedna fundamentalistička brigada. Treći korpus Armije BiH s imenom „Mudžahid“ sastojao se od pet tisuća arapskih božjih ratnika obučenih u Sudanu.
Eve-Ann Prentice bila je 1994. novinarka London Timesa. Ona potvrđuje sve ono što je Flottau svjedočila pred Haškim sudom 2006. u procesu protiv Slobodana Miloševića. Prema jednom članku Wall Streets Journala iz 2001. trebao je Bin Laden do 1996. redovito biti na Balkanu radi koordinacije i nadziranja izgradnje džihadističkih kampova. Novinski portal hrvatskog telekoma piše 2001. mnogo detaljnije o aktivnostima Bin Ladena u Bosni i Albaniji. Nema govora od tome da su mudžahedini uglavnom samoinicijativno dolazili. Tvrdnja da oni nisu bili od nikoga pozvani je neodrživa na osnovu uskih kontakata i organizirane suradnje Bin Ladena i Izetbegovića. Nije se radilo o stotinjak muslimanskih božjih ratnika kako Ernst u NZZ-u opisuje nego o pet tisuća ljudi integriranih u korpus tzv. Armije BiH. Po tom pitanju je Keller-Messahli u pravu, a nikako Bieber i Ernst.
Religijski fundamentalizam – sporedna pojava u Bosni ?
Ernst navodi u NZZ-u : „Prema izjavi ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića samo tri bivša mudžahedina borave u zemlji. Religijskim zakladama iz Saudijske Arabije nije uspjelo ozbiljno izazvati domaću islamsku zajednicu i njen umjereni Islam. Religijski fundamentalizam ostaje jedna sporedna pojava. I što se tiče terorizma: „U usporedbi s nekim francuskim i engleskim predgrađima mali gradovi na Balkanu su jedan loš teren za religijski potaknuto nasilje.“
Georg Bogdanich ,režiser filma „Jugoslavija : Neizbježni rat“ je drugog mišljenja. U jednom članku američkog izdanja Huffington Posta 2011 napisao je: „Dejtonski sporazum kojim je okončan rat u Bosni, zahtijevao je od bosanske Vlade protjerivanje Bin Ladenovih mudžahedinskih ratnika, ali puno ih je ostalo. Baš kao što je nadstranačko komisijsko izvješće ustvrdilo u vezi 9/11 da dva otimača aviona koji su napali World Trade Center su se u Bosni borili za Bin Ladenove snage, vanjska ministrica Madeleine Albright se jako požalila da Izetbegović nije ispunio njegovo obećanje o protjerivanju terorista iz zemlje čak i nakon napada na američku ambasadu u Keniju i Tanzaniju kroz Bin Ladenovu mrežu 1998.“
Također i NBC-ov stručnjak za teritorizam Evan Kohlmann cjelokupno stanje i odnose gleda drugačije nego Ernst. Prema njemu uzroci za izobrazbu i daljnje postojanje džihadističkih terorističkih ćelija u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Velikoj Britaniju mogu se jedino razumjeti analizom pozadine svake bosansko-afganske mreže koja početkom povezuje Stranku demokratske akcije i Al Kaidu.
Reportaža Darka Jakovljevića iz Weltspiegela „Bosnien-Herzegowina : Brückenknopf der Islamisten ?“ govori o 28 salafističkih naselja u ruralnim predjelima Bosne. Slike iz sela Gornja Maoča dokumentiraju labav pristup mjesne policije prema fundamentalistima.
Jedan oblik dimenzije islamske prijetnje koja dolazi od takvih bosanskih salafista pokazuje primjerice slučaj džihadista Mirsada Omerovića iz Graza osuđenog u lipnju 2016. na 20 godina zatvora. U uskoj suradnji se Bilal Bosnićem regrutirao je on kako Profil (austrijski magazin) izvještava – izdanak sirijske Al-Kaide u austrijske i njemačke džamije za IS i Al-Nusra-Front. Bosnić se u zadnjem ratu borio kao mudžahedin, a danas je prema Nusretu Imamoviću broj 2 u salafističkoj hijerarhiji Gornje Maoče. Ako je i to jedan sporedni fenomen,onda je on u znatnoj mjeri osjetan preko granica Bosne i Hercegovine.
„Bijeli kralj“
Suprotno od IslamiQ Florian Bieber utvrđuje : „Alija Izetbegović se zasigurno angažirao za jaču ulogu islama u Jugoslaviji. Ali ja njega ne bih označio kao islamistu. Iz jednostavnog razloga što se on uvijek ponajprije angažirao za sekularnu Bosnu i Hercegovinu,a ne za teokratsko organiziranje države“. S obzirom na to Adelheid Wölfl – pod utjecajem bečkog savjetnika za komunikacije Nedžada Memića – smatra da on kao potpisnik Dejtonskog sporazuma nije mogao imati namjeru pretvaranja Bosne u islamsku teokraciju.
Kao što je Bogdanich to ustvrdio po pitanju protjerivanja Mudžahedina, jedan potpis ne garantira provedbu (vidi dio 4). U intervju za IslamiQ Bieber zamjera Keller-Mesahli da se ona pri opisivanju osmanske vladavine na Balkanu poziva na hrvatskog pisca Matiju Mažuranića i ističe njegovo osobno mišljenje. Ništa drugačije međutim ni on sam ne postupa, ali to nije samo ovdje slučaj. Kroz samu formulaciju „ali i ja ne bi njega“ to postaje više nego očito. Također Adelheid Wölfl navodi samo osobno mišljenje Nedžada Memića. Ono što ona navodi kao dokaz za kategorizaciju Alije Izetbegovića je upravo za stručnjake u njemačkom govornom području uobičajen način viđenja koji bi morao pod hitno biti ispravljen. Kao što je već spomenuto, Bieber zamjera romanstkinji poistovjećivanje pojmova „Turci“ i „Osmanlije“ (vidi dio 2.)
To bi bio jedan „genijalan način gledanja Zapada na Balkan, koji često može ispasti nediferenciran.“ Jednu opasku na to donosi prihvaćanje Izetbegovićevih zapisa kod pristalica AKP-režima. Tako su u ljeto 2017. režimske dnevne novine „Gap Gündemi“ iz grada Şanlıurfa na jugu Turske posvetile sastavku Alije Izetbegovića „Muslimani i Izrael“ jedan članak iz kojeg se izvodi rješenje za bliskoistočni sukob između Izraela i Palestinaca , i koji može biti protumačen kao egzemplar.
Alija Izetbegović prikazuje Izrael – prilično patetično i iz povijesnog aspekta vrlo upitno – kao netolerantnu i ekspanzionističku suprotnost prema srednjovjekovnom emiratu Cordobi. Ništa manje patetičan je pristup novinara i autora članka Osmana Gülebaka. U tom članku se puno govori o potrebi mirnog višereligijskog suživota, ali se istovremeno stavlja naglasak na to da je takav suživot samo moguć pod islamskom vlašću.
Već u naslovu autor idealizira Izetbegovića dajući mu nadimak „Bijeli kralj“. Istim nadimkom tepaju mu i pristalice Erdoganovog režima . Autor pohvaljuje viđenje prema kojemu bi Izrael sebe kroz svoju politiku učinio getom u središtu islamskog svijeta te da bi takvo nešto bila masivna, rastuća i strana materija koja bi izazvala otpor domorodačkog stanovništva.
Sljedeći citat prepisuje Gülebak od Izetbegovića. On govori o podložnoj poziciji drugih religija u Izetbegovićevoj državnoj teoriji sličnoj osmanskom pravnom sustavu. Protivno njezinom samom postojanju pridodaje joj se prihvatljivost uz istodobno negiranje tolerancije. „ Pri stavljanju islama u odnosu na kršćanstvo i hebrejstvo ne radi se o toleranciji nego o priznavanju. Islam ne tolerira židovstvo i kršćanstvo, on ih priznaje.“
Sve u nedogled mogu se pronaći daljnji suvremeni primjeri patetički isceniranog neoosmanskog nacional-islamizma. Na televiziji Ülke TV turski gledatelji su 2010. mogli iskusiti kako je jedan komandant bošnjačke vojske briznuo u plač za vrijeme gledanja starih snimaka koje pokazuju kako Alija Izetbegović pozdravlja svoje vojnike sa „Salam alaikum“ i priseže na pozdrav Tekbir- / Takbir- prilikom posjećivanja trupa.
Povodom njegove četrnaeste godišnjice smrti državna televizija TRT je posvetila njemu od 30.01 jednu TV seriju od šest epizoda pri čemu je zadnja epizoda emitirana 06.03.2018. Tko bi propustio jednu epizodu, sljedeći dan bi bio informiran u novinama o sadržaju propuštene epizode. Jedne od većih i širom zemlje rasprostranjenih novina koje su dale takav doprinos bila su Hürriyet. U skladu sa doktrinom vladajućeg režima prikazane su prijetnje koje se svladavaju borbom za božji odabranu religijsku zajednicu i naciju. Jedan službeni plakat produkcije Sancak Medya ukrašava sljedeći citat : „ Svemoguća snaga leži kod Allaha, tako da mi nikad nećemo postati robovi“. Pri podnošenju izvješća sa sirijskih ratišta i s tim povezane legitimacije i uveličavanja međunarodno protupravnog napada na kurdsku enklavu Afrin više se turskih medija poziva na službenog glasnogovornika sirijskog muslimanskog bratstva Zuehyra Salima. Kako izvještava Timeturk on iznova opravdava svoje zahtjeve za širenjem turske vojne ofenzive u kurdskim područjima u Siriji jednim Izetbegovićevim citatom.
Uzimajući u obzir djelovanje i suvremeno shvaćanje Izetbegovića, neshvatljivo je ne govoriti o islamizmu i fundamentalizmu u Turskoj. Keller-Messahlijini kritičari, ali ne samo i oni rade pravu zapadnjačku grešku. Greška je u tome što se u vezi Alije Izetbegovića i njegove stranke uvijek naglašava multikulturalnost i multireligioznost . Pri tome je ispušteno iz vida da ove forme suživota postaju samo onda prihvatljive ali ne i tolerantne kada islam i njegove pristalice dobiju privilegiranu ulogu. Nastaje sustav utemeljen na kastama koji određuje pravnu i društvenu poziciju prema religijskoj pripadnici što je u suprotnosti s jednakošću svih građana pred zakonom.
Budući da je Alija Izetbegović proslavljen za svoje životno djelo kao heroj odnosno „Bijeli kralj“ od strane zagovaratelja nacional-islamističke države , smije ga se sa sigurnošću svrstati u islamista. Štoviše , nediferencirani i uopćeni zapadni način gledanja nema ništa s tim.
Ponovno uspostavljena SS-Divizija i SDA-ova teorija o državi
Rastući utjecaj islamizma i fundamentalizma na Balkanu je usko povezan s imenom Izetbegović . Prije toga treba vrijedi napomenuti da Keller-Messahli u svom tekstu upućuje na Handžar diviziju. Bieber drugačije gleda na nju .
*Posjet Himmlera Handžar diviziji SS-a bio je njegov jedini susret s nekom slavenskom postrojbom
U intervju on je kazao sljedeće :
„ Srpsko-nacionalistički pogled postaje primjetan u smanjivanju uloge muslimana u drugom svjetskom ratu kroz kolaboraciju s Handžar divizijom . To nije najvažniji aspekt islama za vrijeme Drugog svjetskog rata i kao takvog ga i autorica spominje. Messahli predstavlja tu suradnju kao savršenu vezu između islama i nacionalsocijalizma, ali zaboravlja spomenuti da su se muslimani borili na strani Partizana.“
Zadnje je načelno točno. Tada kao i danas velika većina bosanskih muslimana nije bila fundamentalna i radikalna u vjerskom smislu. Unutar muslimanskog autonomaškog pokreta pod vodstvom Uzeir-age Hadžihasanovića smjer je bio jasno utvrđen od muslimanskog memoranduma Hitleru iz 1942. unatoč unutarnjim kontroverzama.
Bosna (misli se na BiH) je tada bila dio marionetske NDH-a. Suradnju s Hrvatima odnosno s ustaškim režimom Ante Pavelića bosanski muslimani su prihvatili, ali istovremeno su uspostavljali uske i izravne veze i kontakte s Berlinom. Na taj način nadali su se nadali autonomiji pa čak i nezavisnosti.
Glavni razlog zbog kojeg Messahli tematizira Handžar diviziju je taj što taj povijesni aspekt i dan danas ima značanje. Upravo je Alija Izetbegović bio član Mladih Muslimana u Sarajevu u svojim tinejdžerskim danima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postajala je unutar ove organizacije dvojba o priključenju partizanima ili SS-u. Izetbegović se odlučio kao jedan od 20.000 bosanskih muslimana za Handžar diviziju, iako je to negirao do svoje smrti. Svi svjedoci tog vremena koji njegovu verziju potvrđuju ili predstavljaju se kao ili bivši borci ili pozivaju se na njih. Koju je ulogu on tada igrao ili je li sudjelovao u zločinima nad Židovima, Srbima i Romima ostaje nejasno.
Međutim jasno je da je veliki jeruzalemski muftija bio prisegnuo muslimanskoj SS-Diviziji na džihad protiv navedenih narodnih skupina i da prije toga fundamentalni muslimani su spalili 1941-e sefardsku sarajevsku sinagogu. Ne može biti slučajnost da je tjelesna straža koju je Izetbegović 1993. sastavio i koja je brojila do 6000 ljudi nosila ime Handžar.
Pojedini članovi straže su u godini njenog nastanka naveli Robertu Foxu u intervju za Daily Telegraph da se vide kao nasljednici istoimene kolaboracijske divizije i da gledaju na Mohammed Amin al-Husseinija kao duhovnog vođu.
Shaul Shay je izraelski vojni povjesničar i oštri kritičar ratnih zločina srpske i hrvatske strane. Uspon „islamiziranja“ bosanskih muslimana vidi u kombinaciji sljedeća dri razloga : 1. Alija Izetbegović kao karizmatični vođa , 2. Povijest islama na Balkanu i šansa da u jugoslavenskom ratu on postane ponovno većinska religija nakon osmanskog razdoblja i 3. Širenje radikalnog Islama širom svijeta nakon pobjede Mudžahedina nad Sovjetskim savezom u Afganistanu.
Vezano za Židove Izetbegović ih je hvalio sve dok bi se doveli u poziciju pokorene, a ne ravnopravne manjine (takozvani Dhimmis). Umru li ravnopravni i nezavisni, oni bi bili označeni kao „Cionisti“ ili kao ekstremisti i na taj način bi bili kriminalizirani i diskriminirani.
Prema Aliji Izetbegoviću Jeruzalem nije niti židovski niti palestinski nego muslimanski grad. On citira sljedećim riječima : „Mi moramo prvo biti propovjednici ,i kasnije postati vojnici.“ . Prema Izetbegoviću Islam bi smio onda primijeniti silu kada je „moralno i brojčano dovoljno jak za to.“
Pri svrstavanju Jeruzalema kao izrijekom nepalestinskog nego kao muslimanskog grada leži pravo važna finoća, kada se promišlja da propalestinski glasovi u Europi govore o „kršćanskim Palestincima“ u vezi sa sirijsko-ortodoksnim,armenskim i grčkim kršćanima Jeruzalema i Zapadnog Jordana. Baš kao i Židovi oni imaju prema Izetbegoviću podčinjeno pravo življenja u Jeruzalemu.
Ovdje se potvrđuje ono što u svakom slučaju u članku GAP Gündem postaje jasno (vidi peti dio). Osim toga nedvosmisleno su prepoznatljive paralele prema osmanskom pravnom sustavu(vidi dio drugi). Jedan članak Washington Posta iz kasnog ljeta 1996-e o oporbenim strankama i njihovim stranačkim potrebama na Balkana potkopavaju fundamentalističku agendu Alije Izetbegovića i njegove stranke.
Baš kao što se hrvatska i srpska opozicija pozicionira protiv nacionalističkih stranka tako se i muslimanska opozicija ujedinjuje u ideji multietničke Bosne i Hercegovine i odbija „snažnu dozu islamske propagande širene od strane Stranke demokratske akcije“.
Time iznova oprečnost Izetbegovićeve agende u odnosu na zapadno shvaćanje multietničke i multireligijske države postaje očita. Izreći ovakve činjenice ne smije bit tabu upravo imajući u vidu sadašnju situaciju u Europu. To se mora smjeti prepoznati bez konfrontacije sa zamjerkama poput one o zastupanju srpskog nacionalističkog viđenja, ili bi čak relativizirali zločin bosanskih Srba primjerice u ljeto 1992-e u Prijedoru.
To može biti oportunistički i uvjetovano konsenzusom, posebice u njemačkom govornom području, manje silovito se kompenzirati uvijek i uvijek ponovno na nacionalizme Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. U vidu sadašnjih posebno jako osjetljivih promjena djelovanja između prošlosti i sadašnjosti kritičnije vrednovanje bošnjačke vojske, Izetbegovića i stranke SDA nalaže međutim sat konstruktivne rasprave.
Ovo bi trebalo hitno dovesti do rezultata, sve dok postoji opozicija u Bosni.
Bakir Izetbegović u tradicji Sultana Abduelhamida II. ?
Američki politolog Brian R. Farmer piše o Izetbegovićevoj viziji države :
„ 1990-e došlo je do sloma komunizma u cijeloj istočnoj Europi. Jedan islamist pod imenom Alija Izetbegović osnovao je islamističku političku stranku poznata kao Stranka demokratske akcije (SDA) . Na demokratskim izborima u studenom 1990-e SDA je osvojila veliku većinu muslimanskih glasova. Izetbegović je trebao postati prvi demokratski izabran muslimanski predsjednik jedne sekularizirane zemlje u Europi. Izetbegović je islamist koji je 1970-e pod komunističkim vlastima sjedio u pritvoru zbog svoje knjige „Islamska deklaracija“ , u kojoj je argumentirao da Islam i neislamski sustavi nisu kompatibilni jedni s drugima. Izetbegovićeve riječi su sljedeće : „Mir i suživot između islamske religije i neislamskih političkih institucija ne može postojati.“ Izetbegović zastupa viđenje da Islam mora u danom slučaju dovesti do stvaranja islamske Republike. Isto tako je i mišljenja da obrazovni sustav i mediji u islamskoj državi trebaju biti „u rukama ljudi s neospornim islamskim moralom i intelektualnim autoritetom.“
Puno zapadnih analitičara pod tim također spadaju supotpisnici Bieberovog prosvjednog pisma austrijskom integracijskom fondu naglašavaju iskreno u svojim radovima da ova viđenja stoje u skladu sa nenasiljem i tvrde preko toga da je on promijenio svoja viđenja kasnije tijekom svog života.
To je pod jedan već jedna oprečnost sama po sebi i pod dva govori jasno protiv zadnjeg da je novo izdanje islamske deklaracije ,tiskane 1990-e u Sarajevu, bila temeljni dio njegove tadašnje izborne kampanje.
Kakvo djelovanje ova doktrina ima danas budući da je Bakir Izetbegović najmoćniji čovjek bošnjačkog naroda, o tome je nedavno izvještavao katolički Internet portal kath.net pozvavši se na agenturu KAP iz Beča : „ Katolički svećenici u zemlji žale se opet ponovno o rastućoj promjeni islama iz europske u arapsko-fundamentalističku verziju.“
Dalje o tome je već upozoravao Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine u studenom 2017-e : „ S otvorenim prijetnjama i jednom vrstom paneuropskog islamizma Bakir Izetbegović se svjesno odlučio za ulogu Hamasa , i vodi vlastiti narod u dugoročnu političku izolaciju.“
Ideologija panislamizma je radikalni oblik islamizma koji ima za cilj ujedinjenje svih muslimanskih država. U povijesti važi kasni osmanski sultan Abdulhamit II. kao revni zagovaratelj ove ideologije. Svjetonazorski donijelo je njemu to doživotno vidljivo sokoljenje unutar osmanskog carstva i okolnih islamskih država.
U doba svoje vladavine od 1876 do 1918 počinjeni su mnogi masakri nad više stotina tisuća Armenaca. Francuski povjesničar Vincent Duclert govori o razlozima : „Hamdijska moć primila je svako političko izjašnjavanje manjine kao veoma prijeteći pokušaj unutarnjeg destabiliziranja države i vitalnih interesa carstva.“
Vezano za to mora se znati da su politički predstavnici Armenije u Osmanskom carstvu tada poticali reforme, ali međutim nisu tako išli daleko da su zagovarali nezavisnost ili čak samo autonomiju. Sultan je reagirao s nepopustljivom strogoćom što se opravdavalo kao postupak protiv „armenske secesionističke opasnosti“.
Upravo su u vezi sa panislamskom ideologijom u svakom slučaju jasno prepoznatljive paralele sa današnjom turskom unutarnjom i vanjskom politikom. Stoga ne čudi također u vidu popularnosti tamošnjeg AKP-režima da je panislamizam mogao kročiti u Bosnu.
Ovakav razvoj je bio predvidljiv. Baš kao što prilog Davida Jakovljevića iz 7.veljače 2016 „Bosna i Hercegovina : Mostobran islamista ?“ ukazuje, taj je razvoj počeo početkom 90-ih pod vodstvom Alije Izetbegovića kroz njegov aktivni savez s uvezenim džihadistima.
Preko toga priloga on donosi indiciju o vrednovanju Bieberovih i Ernstovih stajališta o tome kako Keller-Messahli pretjeruje po pitanju saudijskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Na Ayarijevo pitanje : „ Može li biti onda govora o saudijskom utjecaju u Bosni ?“ Bieber odgovara : „ Ne, postojala je čak jaka aktivnost izgradnje džamija izravno nakon rata u Bosni. Oni su financirani također od Saudijske Arabije. Trenutno nema nikakvih saudijskih investicija u području izgradnje džamija u Bosni prema mojim informacijama.“ Ernst imputira njoj da je ona „na šumskom putu“ kada govori o puzajućem radikalnom podrivanju prema saudijsko-arabijskom uzoru.
Njima izgleda da je pobjeglo da gradnja i poslovanje tadašnje najveće islamske sakralne gradnje na cijelom Balkanu u Sarajevu idu na račun Saudijske Arabije kao i činjenica da su Saudijska Arabija i druge golfske arapske države također masovno investirali na drugim razinama javnog života u Bosni i Hercegovini. Za navesti su sljedeći primjeri : Sarajevo City Centar u blizini spomenute džamije i branša za turizam i nepokretnu imovinu.
Prema podacima bosansko-hercegovačke središnje banke Saudijska Arabija se 2015-e uzdignula s oko 102 miliona eura kao jedan od važnijih investitora u zemlji,a slijede je Kuvajt s oko 60 i Ujedinjeni arapski emirati s oko 42 miliona. Najjači europski investitori Austrija i Luksemburg su s oko 33 investiranih milijuna značajno iza navedenih golfskih zemalja.
To je- baš kao što je Keller-Messahli 100% točno utvrdila- ostavština Izetbegovića i njegove stranke koja i dalje omogućava ogroman utjecaj vehabija i AKP-režima na svim društvenim razinama u Bosni.
Pozitivno uzdizanje Izetbegovića je medvjeđa usluga za bosansku populaciju
Kao što to Darko Jakovljević utvrđuje u svojim filmskim prilozima, većina Muslimana u Bosni živi sekularno i kozmopolitski. Zemlja nudi prostor i potencijal za suživot pravoslavaca,katolika,židova i muslimana. Kako to konkretno izgleda, dokumentira primjerice prilog Till Ruegera za bečki ARD-Studio u zimu 2017-e.
U tom prilogu se pozitivno spominje oporbena političarka Sabina Ćudić,rođena kao muslimanka. U jednom intervju za N1 u ljeto 2018-e oštro je iskritizirala Bakira Izetbegovića i predbacila mu je da u ograničavanju slobode govora i tiska i primjeni sile ne zaostaje za predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom ili autokratima kao što su Vladimir Putin i Redžep Tayyip Erdogan.
Greška i medvjeđa usluga za bosansko-hercegovačko civilno društvo je predstavljati Izetbegovića i njegovu stranku kao mjerodavne demokrate. To oni nisu niti su ikad bili. Tko podržava takvu iskrivljenu sliku pretvara sam sebe u stremen njihove fundamentalističke ideologije i legitimira ih kao jedine stvarne predstavnike islama u Bosni. Srećom oni to još nisu niti su ikad bili.
Oni imaju u neoosmanskom nacional-islamističkom AKP-režimu u Turskoj i arapskim golfskim državama ideološkog i financijski jakog partnera i na su najboljem putu da njih konačno podignu u taj rang. Islam na Balkanu ima naravno drugu stranu.
U pojedinim situacijama mogu se susresti imami koji dolaze s večernje molitve i koje se kao prolaznici mogu pozvati k sebi da bi se rukovalo i malo popričalo s njima , ili muslimanski vjernici koji uskaču u auto samo kako bi druge vjernike odveli sigurno nazad jer bi on zalutao tamo gdje nema GPS-signala.
Ovakva harmonija koja se može zateći na mikrorazini ne smije zavarati da se ona ugrožava i potiskuje razvojima na makrorazini. Kako u vlastitim prije svega sigurnosno političkim interesima tako također u interesima civilnog društva Europa bi trebala pronaći sredstva i načine suzbijanja ovakvih razvoja kroz poticanje opozicije u smislu-kako naslov brošure austrijskog integracijskog fonda naziva- islama europskog kova.
Poznavati prošlost, razumjeti sadašnjost , mijenjati budućnost : Oduzeti Clintonov dar fundamentalnim islamistima
Tekst Keller-Messahli sadrži političku materiju koja u pozadini rastuće terorističke opasnosti u Europi i ratu u Siriji ulazi nužno u novo djelomično vrednovanje pojedinih aspekata jugoslavenskog rata.
Ratni zločini srpske i hrvatske strane i ideologije na kojima su temeljeni su već dugo razrađeni i više su puta pravno osuđeni. U odnosu na sjenu vojne pobune bosanskih muslimana oni danas ne igraju više nikakvu značajnu ulogu u razumijevanju globalnih odnosno globaliziranih sukoba.
U odnosu na bosanske džihadiste bivši hrvatski i srpski vojnici ili pripadnici svake od svojih policija nisu imali ništa u zadnjih dvadeset godina s terorističkim napadima i terorističkim ćelijama u Europi, Sjedinjenim Državama i Bliskom Istoku.
U sveučilišnom istraživanju i medijima u Sjedinjenim Državama,Izraelu i djelomično Velikoj Britaniji se od 9/11 odvija se u određenoj mjeri potrebni oblik otvorene debate koji se nije uspio u dovoljnoj mjeri ostvariti u Zapadnoj Europi i njemačkom govornom području.
Prigovor kako Keller-Messahli ne upotrebljava standardne radove pri izboru izvora ne vrijedi. Što je standardni rad za određenu temu, počiva uvijek na jednom rijetko samo regionalno ograničenom konsenzusu. Ovaj konsenzus je skovan u njemačkom govornom području od jedne statične tendencije odnosno nedinamične i zahtijeva pod hitno promjene.
Samo se popratno spominje da izrečeni prigovor može dovesti u smijeh nadmašene poznavatelje i dugogodišnje promatrače scene međunarodnih balkanskih stručnjaka. Tako pokoji mali sukob oko objavljivanja i promjenjivih negativnih recenzija prihvaća ne redovito ali u osjetljivoj frekvenciji ponekad nedobrovoljno komična kretanja primjerice kada jedan drugom na osnovu jedne suštinski priložene i relativno male nepreciznosti , zamjera imati manje od polovice mozga ili predlaže Monty Pythona kao bolji izvor da bi se sa svoje strane reagiralo s grotesknim analogijama,ispadima i netočnostima i da bi se također nepostojano povijesno pozitivno idealiziranje Alije Izetbegovića ostavilo nedotaknutim.
Prije svega prigovori o pretjeranom uveličavanju vehabijskog utjecaja i širenju srpskog i hrvatskog nacionalizma su standardne reakcije koje uvijek neprestano iskaču kada se uzdrma pozicija Izetbegovića i njegove stranke. Ovakve zamjerke nastaju uvijek samo površno , povijesno često netočno i nerijetko polemično.
Upravo zbog toga je predsjednica švicarskog foruma za napredni islam dala sa svojim tekstom „Islam na Balkanu- jedan povijesni uvid sve do danas“ vrijedan doprinos za razumijevanje političkog islama. To predstavlja slom tabua jer su javno izloženi sivi tonovi tamo gdje u politici, medijima i istraživanju uglavnom prevladava znanstveno razmišljanje. Njezini kritičari djeluju na principu idealiziranog povijesnog uzdizanja Alije Izetbegovića , njegove stranke i vojske,koji naposljetku nije više održiv zbog razvoja zemlja za vrijeme mandata Bakir Izetbegovića kao bošnjačkog člana predsjedništva. Oni se uistinu ne nastoje na pravi način suprotstaviti švicarskoj romanistkinji tuniskog podrijetla.
Pri uzdizanju bošnjačkog vodstva u poziciju nedodirljive svete krave multikulturalizma i multireligioznosti njihova argumentacija postaje skoro uvijek bumerangom pri pravom promatranju. Oni propuštaju u potpunosti napraviti nužno razdvajanje između i dalje većinskog sekularnog i otvorenog muslimanskog civilnog društva u Bosni s jedne strane i kroz sve jači politički islam Izetbegovića i njegove ostavštine s druge strane.
Izetbegovićevo razumijevanje multikulturalnog i religijskog suživota je neodvojivo od privilegiranja islama i njegovih pristalica na političkoj, pravnoj i društvenoj razini. Tu leži nedvosmislena oprečnost prema rečenici o jednakosti u njemačkom temeljnom zakonu . Upotreba sinonima sa zapadnim shvaćanjem multikulturalizma i multireligioznosti -kako se to želi implicirati od strane kritičara- je nedopustivo.
Pored krupnih tematskih slabosti Ernst i Bieber prelaze još k tome potpuno granicu korektnosti s osobnim napadima na Keller-Messahli. Kritika prema autorici i austrijskom integracijskom fondu je neosnovana. Ali oprečnost je bila unaprijed za očekivati. To ima u sebi političku dimenziju. To se ne tiče samo Balkana nego i primjerice austrijske uloge za vrijeme Kancelara Franza Vranitzkog pri dolasku Bin Ladena u Bosnu.
Ovaj aspekt postaje tim više interesantnijim kada se uzme u obzir da Bieber, koji u ovom slučaju nastupa kao glavni kritičar, također nije propustio komentirati u negativnom svjetlu trenutnu politiku Sebastiana Kurza prema Zapadnom Balkanu.
Iz današnjeg viđenja djeluje nakon iskustava iz zadnje četvrtine prošlog stoljeća vanjska politika Bill Clintona- kao najvažnijeg i najaktivnijeg zapadnog podražavatelja SDA i bošnjačke Armije- kao prva ulazna karta za međunarodno organizirani džihadizam u Europi,a čije se posljedice još i danas osjete. Nije uzalud da Christopher Deliso, oxfordski apsolvent bizantske povijesti i direktor Balkananalysis.com, naziva prvo poglavlje njegove knjige „The Balkane Caliphate“(koja se pojavila 2007-e) „Bosna : Clintonov dar fundamentalnom islamu“
Podrazumijeva se da je tada bio jedan na jedan suočen s istim prigovorima s kakvim je danas Keller-Messahli.Najkasnije dvanaest godina nakon objave daju mu međutim pravo i opovrgavaju njegove kritičare. Mora se reći : Nažalost, ali ovaj put konačno naučiti i izvući pouke.
Ovaj dar se može jedino vratiti nazad ako se otvoreno suočimo sa činjenicama koji su doveli do ovakvih tendencija. Keller-Messahli čini to. Njezini kritičari relativiziraju,uzdižu i reagiraju stereotipnim refleksnim ugrizima. Samo jedno otvoreno suočavanje s navodima u knjizi „Islam na Balkanu-povijesni uvod sve do danas“ nam dopušta pravo poznavanje prošlosti radi boljeg razumijevanja sadašnjosti i stvaranja bolje osnove za bolju budućnost.Takvu budućnost u BiH leži u očuvanju islama europskog kova koji i dalje tamo u većini slučajeva kroji međuljudske odnose.
Neoosmanski i vehabijski utjecaji, koji pod Alijom Izetbegovićem i njegovim sinom Bakirom su osvajali te i dalje osvajaju ogromnu moć kako u institucijama tako i u političkom i gospodarskom sustavu, moraju se suzbiti. Oni nisu u skladu s ravnopravnim višereligijskom suživotom.
Julian Tumasewitsch Baranyan