Kako dragi Mirsade ili hoće li Ustavni sud BiH presuditi sam sebi?

Šefica Kluba zastupnika SDS-a u Parlamentu BiH Aleksandra Pandurević istaknula je kako su Prijedlog zakona o Ustavnom sudu BiH i Prijedlog zakona o izmjeni Kaznenog zakona BiH upućeni redovnu parlamentarnu proceduru, a predlagatelji su zastupnici SNSD-a, SDS-a, DNS-a i koalicije PDP – NDP u Zastupničkom domu državnog Parlamenta BiH. Naime, Ustav BiH je jasan i kaže da će pet godina nakon uspostave Ustavnog suda BiH, Parlament BiH predvidjeti drugačiji način izbora stranih sudaca, koje je do sada birao predsjednik Europskog suda za ljudska prava.
________ Piše: Marijan Knezović l poskok.info
Ustav BiH, taj nesretni Aneks 4, tako predviđa kako će se Parlament BiH držati onoga što on jasno opisuje. Nevjerojatno, očekujemo kako će naš ustav postati relevantan faktor u našoj državi, a predstavnički i zakonodavni instrument, naš parlament, nije ustav ni ratificirao. Budući da naš jezik nije engleski, niti većina građana Bosne i Hercegovine govori engleski, a zasigurno ga ne govori niti većina parlamentaraca, ratifikacija ustava postaje praktički neizvediva. Osim možda ako Parlament BiH može ratificirati dokumente napisane na stranim jezicima, što kod normalnog svijeta nije slučaj. Iako BiH sigurno nije jedina država koja nije dosljedna u provođenju svog ustava, sigurno je jedina država čiji je ustav napisan na drugom jeziku, a da pritom nije službeno preveden niti na jedan od tri jezika u Bosni i Hercegovini. Naravno, iako se taj parlament nije udostojio ratificirati ustav, oni bez problema „ratificiraju“ diskutabilne amandmane na taj ustav. Ustav tako postaje tehnički plijen, sličan nekadašnjoj Povelji Kulina bana, koja je na kraju postala sve ono za što nije bila predodređena, kontekstualizirala se pogrešno i cijela situacija neodoljivo podsjeća na „novonastalu.“ Sve bi to bilo, u maniri svega onoga što u BiH cvate, odnosno trune, tek jedna popratna nuspojava stvaranja protektorata. No, kako bi ironija postala veća, imamo antologijski primjer, u praksi. Ustavnoj praksi.
Iako je u posljednje vrijeme popularno, ne bi mi palo na pamet diskreditirati nekog političara ili dužnosnika jer ne poznaje engleski jezik, pogotovo ako on nije neophodan za obnašanje njegove funkcije iako je to danas svakako gotovo element opće pismenosti. Ali ti političari i ostali akteri državnog aparata dužnosti većinom obnašaju u državama u kojima su ustavi pisani njihovim, materinjim jezikom. Mirsad Ćeman je predsjednik Ustavnog suda BiH, što u praksi znači da je predsjednik ustavnog suda koji ima zadaću ocijeniti je li neki zakon sukladan ili proturječan ustavu. Kao što već znamo, Ustav BiH napisan je engleskim jezikom i nije stručno preveden niti na bosanski, niti na srpski niti na hrvatski jezik. Ipak, Mirsad Ćeman, najodgovorniji za tumačenje tog ustava, hvali se kako engleski jezik poznaje pasivno. Pasivno ga poznaje i većina učenika šestog razreda neke od osnovnih škola u BiH, a sumnjam kako bi njihovi profesori od njih očekivali razumijevanje stručnog opusa nekog od brojnih ustava. Ne sumnjam kako je gospodin Ćeman odličan pravnik, ali kada čovjek razmisli lako se dođe do zaključka da nije dovoljno kompetentan. Tumačiti ustav pomoću laičkih i manje laičkih prijevoda, onih koji nisu službeni ni eventualno stručni, a k tomu biti i predsjednik tog suda, nije uobičajena stvar. Zamislimo hafiza, osobu koja bi trebala biti u stanju na arapskom recitirati točno Kur’anske sure i obraćati pažnju na intonaciju kako pasivno govori arapski. Složiti ćemo se kako takav hafiz vjerojatno ne postoji, a kada bi postojao bio bi smiješan. Uostalom, zanimljivo je što nijedan medij nije spomenuo „profesionalni hendikep“ gospodina Ćemana. Čudi to još više ako se prisjetimo na kakve su se načine pokušavali diskreditirati određeni Hrvati koji su imali tendenciju prema odgovornim pozicijama.
Ustav BiH pak nije smiješna institucija. Ako bi netko baš želio relativizirati njihov rad, onda bi mogli govoriti o crnom humoru ili eventualno o neslanoj šali. Jer, kako drugačije nazvati Ustavni sud koji egzistentira na sastavu koji je upravo tim ustavom bio predviđen kao petogodišnje, a ne dvadesetogodišnje rješenje? BiH je država koja svojim građanima koji ne spadaju u bar jednu od tri nacionalne skupine zakonski, dapače, upravo tim ustavom, zabranjuje i kandidature za određene funkcije. Inače, građanin BiH koji je Židov se ne može kandidirati za predsjednika. Svejedno, trojica, ne građana već stranaca, mogu sjediti u foteljama ustavnih sudaca. Raji koja se bori za tobožnja ljudska prava potenciranjem slučaja Sejdić Finci očito ne smeta ovakav ustavni sud.  Njima smeta činjenica da Židov ili Rom ne mogu sjediti u Čovićevoj stolici, ali im ne smeta što Nijemica, Moldavac i Makedonka sjede u stolici koja možda pripada nekom Hrvatu. Imenuje ih Europski sud za ljudska prava, koji je kao što svi znamo temelj suverenosti BiH i glavna komponenta njezinog zakoračivanja u nadsuverenost. Njihovom logikom, bilo bi fer i korektno kada bi Njemačka, Moldavija i Makedonija imenovale svaka po jednog bosanskohercegovačkog građanina za suce svojih ustavnih sudova. Naravno, pod uvjetom da netko od imenovanih ne bude Hrvat, jer oni su ipak najmalobrojniji konstitutivni narod što im po nekim nadasve logičnim mjerilima uskraćuje pravo da participiraju svoja prava. Opet, to su ona ustavna, gdje su tri strane jednako vrijedne i važne ali jedna može donijeti odluku kojoj se druge dvije protive. Matematika je u cijelom svijetu identična, osim u BiH. Tu je 5 trećina od 17, a 1 je većina od 3.
Ipak, netko se u BiH, kao što je navedeno na početku, dosjetio kako je vrijeme za promjene. Nisu to, začudo, ni ovaj put hrvatski zastupnici već srpski. Da su politički predstavnici Hrvata, ili ne daj Bože oni koji su trebali biti predstavnici Hrvata, uložili barem dio truda koji su uložili Srbi za očuvanje njihovih ustavnih prava, vjerojatno ovaj tekst ne bi bio pisan. Mi Hrvati nismo imali nesreću da nam se osporava dan Herceg Bosne pa za to nije bilo potrebe. Ustavni sud je ionako važan samo onda kada donosi odluke o praznicima, imenima gradova i ostalim stvarima koje su vrlo važne dok država ide u bankrot. Kada donosi diskriminirajuće odluke tada to svi prihvate, jer navodno nam ne može biti gore. Ipak, sada kada su stvari napokon krenule naprijed, za očekivati je kako će i hrvatski predstavnici učiniti sve kako bi se zakon usvojio. Ostaje nam ipak par pitanja za kraj.
U BiH ništa nije nemoguće. Možemo li zamisliti situaciju u kojoj Ustavni sud BiH glasa o reformiranju samoga sebe? Hoće li u tom trenutku tri strana suca zajedno s dva bošnjačka nastaviti suradnju i preglasati Srbe i Hrvate suprotno načelima konstitutivnosti, kao što to već godinama rade? Hoće li se suradnja političkih elita u Federaciji nastaviti i kada na dnevni red dođe pitanje koje je jednoj strani godinama odmagalo, a drugoj „pomagalo?“ J.P. Stockton, američki demokrat, govorio je kako su ustavi lanci kojima ljudi vežu sebe u svojim razumnim trenucima tako da ne umru od suicidalne ruke u danima njihove ludosti. Naši ustavni suci možda nisu suicidalni, ali je činjenica kako su neki od njih mahali rukama za itekako lude odluke. Jesu li se naši, odnosno njihovi suci dovoljno ustavom vezali i zaštitili ili će ipak uskoro doći vrijeme kada će se BiH reformirati, ne kako bi nam bilo kao nekada već kako ni nam bilo kao što zaslužujemo? Ustavni sud mogao bi postati kotač zamašnjak pozitivnih promjena, te zajedno s novim izbornim zakonom u 2016. godini postati sve ono što je trebao biti proteklih 15 godina. Prava zdravstvena reforma počinje na našem tanjuru, a ne u nekom ministarstvu. Isto tako i državna reforma počinje s ustavnim sudom kao krucijalno važno institucijom, a ne s mrvicama kojima se zadovoljavaju bosanskohercegovački pravednici s vlastitim matematikama.