Ne samo iskustvo Jugoslavije kao zajednice naroda, a Bosna i Hercegovina je suštinski i ustavno upravo to -zajednica tri naroda, uči nas da BiH nikakav hegemonizam ne može očuvati, već jedino načelo da ono što ima jedan – trebaju imati sva tri naroda. Tri federalne jedinice za tri nacije- tri političke zajednice federalne BiH, zaključak je do kojeg je konačno došla i Međunarodna krizna skupina.
Nakon što su se svi narodi i republike- konstituenti Jugoslavije- izvukli iz srpskog hegemonističkog jarma, Srbija je postala država.
U projekat centralizacije Jugoslavije, Milošević je upregnuo do tada zajedničku vojsku JNA, zarativši najprije sa Slovenijom, napavši potom Hrvatsku, da bi na kraju u krnjoj Jugoslaviji ognjem i mačem pokušao zadržati što veći dio BiH.
Politika, „ako ne milom onda silom“, zadržavanja drugih- naroda i republika- pod svojom vlašću, rezultirala je, u konačnici, odvajanjem i Kosova od Srbije i otjerala i „drugo oko u glavi“- Crnu Goru iz Miloševićeve Jugoslavije.
Milan Šutalo l hms.ba
Što je Miloševićev centralizam i unitarizam bio snažniji i militantniji-to se država koju je tobož branio- Jugoslavija- brže raspadala- da bi na kraju Srbi „ni krivi ni dužni“ dobili samostalnu Srbiju u realnim granicama.
Ukidajući autonomiju federalnim jedinicama Vojvodini i Kosovu, instalirajući Sejdu Bajramovića u Predsjedništvo SFRJ, ustoličavajući marionetsku vlast u Crnoj Gori, „jogurt revolucijom“, Milošević je u predvečerje ratnog pohoda na neposlušne republike osigurao polovicu vlasti u tadašnjem Predsjedništvu SFRJ. No, Miloševićeva hegemonistička politika –imala je suprotan efekt od proklamiranog- umjesto očuvanja Jugoslavije, (pod srpskom dominacijom)- dogodio se njezin raspad.
Politika hegemonizma i centralizma koju je provodio Milošević u Jugoslaviji, danas provode bošnjački politički lideri u Bosni i Hercegovini.
Predominantno bošnjački SDP Hrvatima je u Predsjedništvo BiH i za predsjednika F BiH nametnuo Sejde Bajramoviće; Željka Komšića i Živka Budimira. Vladu hrvatsko-bošnjačke Federacije, uz asistenciju SDA, Lagumdžijini lažni socijaldemokrati, uspostavili su ne uvažavajući izbor građana hrvatske nacionalnosti. Sada perjanice te politike i njihove hrvatske sluge sve glasnije govore o ukidanju županija, kao posljednjeg elementa autonomije Hrvata u F BiH, centraliziraciji obrazovnog i zdravstvenog sustava, usvajanjem prostornih planova, što veći teritorij koji nastanju Hrvati u F BiH žele staviti pod upravu Sarajeva, koje bi, onda, odlučivalo tko gdje i što može graditi.
Bosance i Hercegovce pokušava se nametnuti kao zajedničko nacionalno ime, degradiranjem već postojećih nacija Hrvata, Bošnjaka i Srba na razinu etničkih skupina. Govoriti u apsurdnim kategorijama kako su Hercegovci Bosanci i Hercegovci, a Bosanci Hercegovci i Bosanci je poželjan diskurs u sarajevskim medijima. Reći da ste Hrvat, a da je Bosanac ili Hercegovac zemljopisno-zavičajna kategorija-u Sarajevu znači deklarirat se kao nacionalista, što je za čaršiju jednako fašista.
Logičan je, prirodan i legitiman otpor tom očitom hegemonizmu. Ogleda se u zahtijevu političkih predstavnika Hrvata za preuređenjem BiH u kojoj bi svaki od tri naroda u BiH imao teritorijalnu i političku autonomiju, ostvarivao pretežni dio suvereniteta na području gdje je većina, a dio delegirao na saveznu -bh razinu, što u najnovijem izvješću podržava i Međunarodna krizna skupina (ICG).
Takve zahtjeve za pravičnim (pre)uređenjem BiH, bošnjački lideri, po Miloševićevoj recepturi, pokušavaju diskreditirati- nazivajući ih retrogradnim, pripisujući im fašističke i rasističke atribucije, dodatno iritirajući one koje nastoje do kraja politički podjarmiti.
Prijetnje kako će „patrioti“ i „probosanske snage“, ako treba i oružjem braniti Bosnu i Hercegovinu od onih koji je žele podijeliti, – kako se nazivaju zagovornici troentitetske BiH- postale su, gotovo, svakodnevna retorika Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, Sejfudina Tokića, Sefera Halilovića, i drugih bošnjačkih političara. Takav govor neodoljivo podsjeća na onaj Miloševićev s Gazimestana “ Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“, kojim je krenuo u obranu Jugoslavije.
Ne samo iskustvo Jugoslavije, kao zajednice naroda, a i Bosna i Hercegovina je suštinski i ustavno upravo to -zajednica tri naroda, uči nas da BiH nikakav hegemonizam ne može očuvati, već jedino načelo da ono što ima jedan – trebaju imati sva tri naroda. Tri federalne jedinice za tri nacije- tri političke zajednice federalne BiH, zaključak je do kojeg je konačno došla i Međunarodna krizna skupina.
Ako je bošnjačkim političarima istinski stalo do očuvanja Bosne i Hercegovine onda bi trebali prihvatiti ovo logično, pravedno i suštini Bosne i Hercegovine imanentno uređenje..
Naravno, mogu nastaviti i s postojećom praksom naizmjeničnih pokušaja ukidanja Republike Srpske i eliminacije Hrvata kao političkog faktora- sve dok borba “probosanskih snaga” ne rezultira, da parafraziram Sejfudina Tokića, stvaranjem palestinizirane Bosne, na 22 posto teritorija Bosne i Hercegovine./HMS/
wpDiscuz