Štefica Galić, udova pokojnog Nedjeljka, HOS bojnika i vjenčana kuma ustaškog časnika Mire Hrstića, ili je to on njima bio, đavo će ga zločinački znati, danas je novinarka na tragu zaštite Partizanskog groblja, metamorfisala se, čak je daleko grublja od nas te Kajana naziva bolesnikom i nacijem nakon što je pročitala da dotični predlaže kažnjavanje Rođenih zbog pjesme koju je i sam nekad promovirao.
Mi se nećemo služiti njenim rječnikom. No da pojasnimo javnosti kontekst.
Nakon što smo objavili informaciju da je Sanel Kajan upao u međugalaksijski logički čvor tako što je prvo sam promovirao nacističku , protudržavnu pjesmu koju su snage mostarskog džihada pjevale nakon Genocida u Grabovici, pjesmu “Malta na Žovnici” a potom se, dakle Sanel, iz nekih privatnih razloga pokačio s Red Army-evcima te sjeo i napisao nekakav zakon po kojem bi ta skupina trebala biti kažnjena zbog te pjesme i o oduzeto joj svako financiranje iz Komšićevog ureda ali i drugih, dakle zbog rušenja državnog poretka i veličanja robovlasničkog društva i zazivanja osmanskog poretka kalifata, u kojem bi muslimani bili begovi a kršćani kmetovi, oglasila se i sama Štefica Galić, koja nam je sugerirala da kada se radi o Sanelu da se zapravo radi o bolesniku i naci krepilu.
Ovo je tekst sporne pjesme koja je prema današnjem Schmidtovom zakonu koji je neki dan donio kako bi zaustavio Komšića u daljnjim nasrtajima na državu:
Na granici svjetova, begova i kmetova ponovno je vojni cilj, Malta na Žovnici”. Malta je granica za one koji ne znaju osmanske agresorske pojmove.
Elem, full nam je bolan drago vidjeti da Štefica konačno doživljava osobni upgra javno osuđuje naciste, ali ne ulazimo u to je li Sanel Kajan doista bolesnik i nazi krepil, neka to s njom rješi, uostlaom ako je čovjek bolestan nije se rugati, ali svakako pozdravljamo pomak kod udovice HOS-ovca, koja se javnim osudama nacizma ograđuje od vojnog naslijeđa ne samo svog pokojnog muža nego i od zločina svog kuma , naciste, “ustaškog časnika” Mire Hrstića.
Bilo bi stoga poželjno da Miroslava Hrstića , višestrukog silovatelja u bijegu, ratnog zločinca,i glumca u svom filmu ne samo locira i policiji dojavi gdje se krije nego i javno prozove istim riječima: Bolesnik i nazi krepil.
A g. Kajanu dopusti pravo da našoj herc javnosti pojasni zašto se okomio na naš slavni klub Veles i na naše popularne Rođene Jedini naš klub koji nosi ime po našem starom zajedničkom paganskom bogu Velesu. Je li razlog upravo to, da Kajan kao pripradnik mlađahnih muslimana ne trpi građanske nadreligiozne klubove koji nose paganska imena?
Očekujemo od Štefice i da vrati nagrade koje je po svijetu dobikla svojim lažnim filmom o humanizmu, u kojem je reklamirala nacistu Hrstića, odbjeglog ratnog zločinca i višestrukog silovatelja žena. Dakle narečenog Miru, svog vjenčanog kuma. (Nadamo se da vjenčanje nije bilo po ustaškom obredu? I vjerujemo da nije jer je Miro u taj vakat bio komunjara)
Pustimo zajebanciju i cinizme. Ali stvarno Štrefava, jebo ga bog, žene ti je kum silovao a ti ga u film stavila, šta da je tvog nekog silovao? Uradi to, pobijedi sebe, to bi bio minimum ženske solidarnosti, kada ti već drugarice Dunja Mijatović. Amera Bahtijar i Svetlana Broz ne osjećaju imperativ ženskosti u sebi. No njih shvaćamo i opraštamo im. Mnogi koji ih poznaju kod njih taj fem imperativ ne osjete. No Štefice ti ipak nisi taj tip. Alo!
Naime, HOS-ovske ljubuške narodne legende bruje da se ova medijska udovica nauzdisala s nekakvim Unproforcem, zavodeći ga svojom nupitnom i zamanom ženskošću od Čeveljuše do Buturovice, a da se junačko tijelo rahmetli muža HOS-ovca još nije bilo ni ohladilo. Đavo je mahala, no prenosimo kao prilog jednoj mladosti i odvažnosti. I ako je to baš bilo tako, drugarice Štrefice, svaka ti bona ćast. Ljubav ne bira moment i važno je znati se prepustiti nepodnošljivoh lahkoći preživljavanja.
No vratimo se na temu. Ograda od Sanela Kajana je prvi korak ka samosopoznaji vlastite nacističke filmske prošlosti u filmskom opusu Štrefice Galicki. No prava ograda i isprika ženama, naročito potomcima Olge Draško, višestruko od Štefičinog kuma silovane, te isprika svim drugim žrtvama koje su trpikle silovanja i poniženja od strane njenog kuma silovatelja, bila bi istinsko suočavanje sa samom sobom i zločinima svoje omiljene vojske – HOS-a.
Za one koji ne znaju, Štefica Galića i Amera Bahtijar svojedobno su nategle Borisa Dežulovića i Svetlanu Broz, tako što su im prodali priču o Neđi partizanu koji je izvlačio ranjenike te ih tajnim kanalima otpremao u Norvešku zaobilazeći HVO punktove po cijenu vlastitog života. A sve koje Neđo nije spasio to ti je pajdo HVO sve poubijao. Tako kaže film. Ne baš puno srastao s činjenicama. Koliko je s njima srastao najbolje govori podatak da i ljubuški muslimani, bilo Hrvati ili Bošnjaki na njeg odmahuju rukama i čine onaj pokret kolutanja očima.
Istina je zapravo potpuno drugačija. Sam film zapravo odaje sve njene laži. I ništa ju ne demantira koliko skriveni momenti u njemu. Neđo je po njenom priznanju i po gostovanju čak dvojice HOS-ovaca u njemu, bio neupitni član ustaškog HOS-a , pokreta u koji se ulazilo uz ustašku prisegu, uz bodež Kuran i Bibliju, i koji je nastupao uz nacističke parole i nacističku ornamentiku u BIH a vođa tog pokreta zla širio je svojim vojnicima ustašku propagandu i nacističke bezvrijednosti. No najjači je detalj svjedočanstvo jednog našeg legendarnog sugrađanina, koji kaže kako je drugi dan po odvođenu tražio da ga se pusti, da ode ocu na dženazu, da bi potom bilo mu mrsko vraćati se na Heliodrom, te je otišao za Zagreb gdje je ostao još dvije godine. Kako ocu na dženazu kad u filmu kažu da je svo muško pokupljeno i odvezeno u logor? Koji nazi logor UZP-a pušta zatočene na sahrane roditeljima bez nadzora? I koji zatočenik potom odlazi u središte UZP-a živjeti još dvije godine?
Zamnisli Židova iz Aushwitza koji odlazi u Bremen ocu na sahranu, na svoj zahtijev, potom mu biva mrsko vratiti se u Aushwitz, te odluči otići malo do Berlina gdje ostaje iduće dvije godine rata. Zvuči li vam logično?
U filmu Štefice Galić pojavljuje se i njen vjenčani kum Miroslav Hrstić, kao svjedok humanizma Štefičinog muža. On je zapravo ključni dokaz koliko je ova žena odljepila. Jer u film o humanosti dovući nekog za kog znaš da je tjerao ročnike JNA da pasu travu i da je optužen za višestruka silovanja bespravno utamničenih Srpkinja u logoru Blaža Kraljevića i Rasima Delića za to doista moraš biti ili dvotaktna (m)otorna glupača ili amoralna nakaza. Mi vjerujemo da Štefica nije notorna. A ni glupača.
Kad u cijelom Ljubuškom ne možeš naći niti jednog Hrvata kao svjedoka svoje humanisti doli zločinca, svog kuma, upravitelja logora za Srpkinje koje je nemilice silovao, čaki pendrekom kada bi ostale zaključane a on ne bi imao kljuič, uz to čovjeka koji je zarobljene JNA ročnike tjerao da pasu travu usred Ljubuškog, o čemu sama govori u filmu fakturirajući to HVO-u i izbjegavajući reći da je to upravo činio Miro, i kad takvog nekog povjeriš Dežuloviću i Titovoj unuci na nadničarsku brigu, da govno brane, a oni naivno popuše priču o “ljubuškoj Šindlerici i Šindleru” onda znaš da sve ustaše Ljubuškog mogu i moraju biti ponosne na Šteficu.
Nikada nitko prije Štefice, nikada nitko iz tih kriptoustaških opskurnih krugova Hercegovine nije uspio tako nasamariti i poniziti središte komunističke, orijunaške i titoističke misli u Beogradu i Splitu, kao što je to uspjelo kumi ustaškog časnika, Štrefici Galicki.
Pitajte uostalom Gradimira Gojera, Svetlanu Broz i Dežulovića kako se danas osjećaju, ševuckaju li, dožive li štref štres kad im se spomene Ljubuški i osjećaju li se iskorišteni ko kondomi i što uostalom danas misle o Njoj i o tome što im je učinila.
I bi li radije da ih višestruko siluje njen kum Miro od Vruje ili Miro od Metkovića, kojeg su promovirali, ili da ponovno promoviraju njene kriptohosovske laži?
Važno je napomenuti i da orijnaške snage u Hrvatskoj i danas štite Miru Hrstića od izručenja jer bi njegovom i formalnom presudom, koju su svi njegovi susilovatelji već odslužili, palo mnogo važnih imena postjugoslavije koji su sudjelovali u ovom propagandnom ratnohuškačkom projektu ocrnjivanja Ljubuškog. Safet, Dunja, Svetlana, Boris… Orijuna je uvezana.
Ovim tekstom ujedno predlažemo gradonačelniku Ljubuškog Vedranu Markkotiću, uvaženu gđu Galić za počasnu građanku grada Ljubuškog, u kategoriji; “Ismijavanje Titove obitelji i nabijanje U rogova, Borisu Dežuloviću, čovjeku koji si je umislio da sve zna”
Ovo pišemo bez iti malo cinizma s puno ljubavi i brige za Štefičin daljnji duhovni i svaki drugi razvoj i nadamo se da će naša HOS-ovka i kuma ustaškog časnika doista ponosni ponijeti ovu lentu u gradu u kojem i danas živi masa proustaških debila koji se vole kurčiti da je to grad s dva “U” u imenu. I to takvi žive u obe vjere. I islamskoj i katoličkoj.
Pa eto nek skupe konačno ta U srdašca i nagrade ženu.
Ona uostalom voli primati. Nagrade. Bez obzira na kojoj osnovi se daju. Ako je mogla na osnovu lažnog filma s nacijem u glavnoj ulozi, može i za ovo što je realno istina.
Ljubušani naši dragi, nagradite je.
ZaslUUžila je bre; namagarčila je titoiste.
Izvolte postupiti po savjesti.