"Kada smo 2008. ušli u Hudu jamu, do žrtava nam je trebalo osam mjeseci"

Ulaz u bivši rudnik Huda jama kod Laškog široko je ograđen visokom neprozirnom ogradom. Ispred ograde nalazi se kapelica podignuta početkom devedesetih i nečiji moped koji pokazuje da tu negdje još ima života. U masovnoj grobnici nalazi se, po procjeni Komisije, više od 3000 žrtava.
“Kada smo 2008. ušli u Hudu jamu, do žrtava nam je trebalo osam mjeseci, morali smo probiti 11 zidanih barikada i iznijeti 400 kubičnih metara građevinskog materijala”, kaže povjesničar na ljubljanskom Filozofskom fakultetu Mitja Ferenc, član slovenske državne Komisije za rješavanje pitanja skrivenih grobova.
Naišli su na 427 žrtava u osam slojeva u horizontalnom rovu sv. Barbare, te u vertikalnoj jami dubokoj 45 metara još oko 340 žrtava. Zajedno je to nešto manje od 800 posmrtnih ostataka, koji će ovoga tjedna biti pokopani u Mariboru, ističe Ferenc.
Huda jama bila je “prehuda” i tek smo nakon sedam godina, nakon što je donesen novi zakon za čiju se striktnu provedbu zauzeo državni vrh, ponovo pokrenuli ekshumacije u Hudoj jami i Sloveniji općenito, kaže Ferenc dodajući da je na Hudoj jami angažirana većina kapaciteta koji skrbe o skrivenim grobovima u Sloveniji.
U svibnju 1945. između Maribora i Bleiburga zarobljeni su deseci tisuća vojnika i civila NDH čiji su povratak pratila masovna smaknuća. Povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest Mirela Grahek Ravančić ističe da je službena historiografija bivše države prikazala ta smaknuća kao konačni obračun s neprijateljem koji je to i zaslužio, iako je jasno da su te osobe bile zarobljene i likvidirane bez suđenja.
Nesumnjivo, u koloni je bilo i onih kojima bi svaka demokratska zemlja sudila za zločine, ali je činjenica da su likvidirani bez suđenja. Sav teret su podnijeli oni za koje nikada nije dokazano za što su konkretno krivi, dok su najodgovorniji za zločine u NDH pobjegli u Južnu Ameriku i nisu nikada odgovarali, kaže Grahek Ravančić.

Slovenija možda najveća grobnica u ovom dijelu Europe

Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su pokopavale samo “svoje” žrtve kojima su odavale počast, a skoro polovicu žrtava su tabuizirale i učinile sve da ne postoje njihovi grobovi, kaže predsjednik Komisije za rješavanje pitanja skrivenih grobova povjesničar Jože Dežman.
Grahek Ravančić smatra da su masovne likvidacije ratnih zarobljenikaučinile Sloveniju možda najvećom grobnicom u ovom dijelu Europe.
Naš je cilj da žrtve nakon 70 godina vratimo u javno sjećanje. Postavljamo im križeve, uređujemo putove i postavljamo putokaze do lokaliteta, uređujemo prostore za cvijeće i svijeće, vraćamo dostojanstvo žrtava bez obzira na nacionalnost ili bilo koje drugo obilježje, kaže Ferenc i napominje – tek tada su oni na istoj razini kao i svi drugi vojni grobovi, te su upisani u registar vojnih grobova.
Unutar šumarka na zapadnom dijelu prostranog kompleksa mariborskog groblja, ograđeno je gradilište na kojem se priprema kolektivna grobnica žrtava iz Hude jame. Domaćin koji se, koliko se sjećamo, zvao Tomaž, nije dopustio da hrvatski novinar vidi pripremne radove jer smatra da su mediji, uz politiku i Crkvu, javnom upotrebom žrtava učinili da se Slovenci danas više mrze nego za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nemaju mediji što prikazivati kosti, to nije njihov posao. To je za ljude koji obavljaju te poslove i eventualno za srodnike, rekao je dodavši kako radovi idu po planu te da će ondje biti dovoljno mjesta za sve žrtve.
Dežman kaže da se taj proces u Sloveniji odvijao kroz dijalog i sukobe, ali da sada napreduje i sve lakše se postižu dogovori. “Došli smo do primjene unificiranog protokola pokopa koji se sastoji od katoličkog obreda uz nazočnost državnih tijela. Prije nekoliko tjedana uz taj su protokol pokopane žrtve Krimske jame, među kojima je bilo žena i troje vrlo male djece”, kaže.

Slovencima pomogli i posredovali stranci

Tvrdi kako to Slovenci ne bi postigli da im nisu pomogli i posredovali stranci. “Posebno trebamo zahvaliti bivšem američkom veleposlaniku Josephu Mussomeliju, koji je znao da je to pitanje bitna prepreka razvoju slovenskog društva. Zato je bio na udaru naše politike. Bivši predsjednik Danilo Türk platio je protivljenje tom procesu gubitkom pri kandidaturi za glavnog tajnika UN-u”, tvrdi Dežman.
Iako su predsjednici države i Vlade dali suglasnost, još uvijek imamo reakcije Katoličke crkve i dijela stranaka s desnice, koji više vode rat na desnici nego što rješavaju probleme, kaže Dežman.
Proteklog tjedna ekipa za ekshumaciju bila je angažirana na skrivenoj grobnici Koželj kod Velenja, grada kojeg mnogi u Hrvatskoj i danas znaju samo po proizvodnji kućanskih aparata.
Do skrivene grobnice pratimo stari kombi ekipe za ekshumacije, koji na rubu grada silazi s asfalta i kreće šumskom cestom, po kojoj se iza kombija vrtloži lišće kestenja. Malo potom nastavljamo uzbrdo pješice, do kraja netom prokrčene blatnjave staze. Tu je jedno od oko 700 skrivenih grobišta u Sloveniji, nastalih za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Mladi arheolog Luka Rozman predvodi šesteročlanu ekipu kojima je sudbina, umjesto istraživanja iščezlih civilizacija, namijenila da se bave ekshumacijama masovnih grobnica. Na grobnici površine 7 puta 2 metra, stisnuti u potoku između dva brežuljka, članovi ekipe stružu žitku smjesu gline i ilovače i iz nje izvlače koštane ostatke koje nevješto oko ne može lako primijeti. Uljudno odzdravljaju i nastavljaju šutke raditi.

Na Koželju 15 vreća kostiju

Iza njih je plastična posuda do polovice napunjena odbačenim bijelim rukavicama i kutija s najlonskim vrećicama u koje spremaju pronađene predmete – džepni sat, neki britanski novčić i sl. Među kostima je pronađen i kramp kojim su žrtve zakopane.
Rezultat rada na Koželju je 15 vreća kostiju koje očekuje forenzički pregled, identifikacija ostataka i pokop koji će ih vratiti iz zagrobnog progonstva. Po podacima istraživača, radi se o Slovencima, civilima koji su tamo strijeljani 15. svibnja 1945. godine, što potvrđuju prostrijelne rupe na njihovim lubanjama.
Ove godine Komisija planira ekshumirati 18 lokaliteta, na kojima arheološkom metodom radi ekipa od šest – sedam ljudi, da se dobije što više podataka o žrtvama. Također, do kraja godine mala ekipa od pet ljudi sondirat će 45 lokaliteta i provjeriti tvrdnje o mogućim skrivenim grobovima. Do sada je potvrdila oko 200 lokaliteta.
Treća aktivnost je uređivanje otkrivenih grobova: obilježavanje lokaliteta, uređenje prilaza, postavljanje putokaza, postavljanje mjesta za cvijeće i svijeće itd. Na tome radi ukupno devetoro ljudi u tri ekipe. U planu za ovu godinu je uređenje sedamdeset grobova, kaže Ferenc.
Posebno su zahtjevne ekshumacije iz krških jama. Zadnju koju su istražili i ekshumirali je Krimska jama, gdje se nalazilo 28 kostura, od kojih osmero žena i troje djece. Na toj su lokaciji oko pet vikenda radili speleolozi iz četiri slovenska speleološka društva.
Prije toga smo morali izvaditi 20 do 30 kubičnih metara kamena, koji je bio nabacan na tijela, kaže član Komisije zadužen za krške jame, speleolog Andrej Mihevc.

Hrvatski napori u istraživanju neusporedivi sa slovenskim

Prema ranijim podacima hrvatske policije, u Hrvatskoj je evidentirano oko600 groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ministarstvo branitelja u svojoj bazi ima 336 lokacija, a od toga je istraženo i ekshumirano 66 lokacija. Najviše, 22 ekshumacije, proveo je Njemački savez za skrb o vojnim grobljima, priopćili su iz Ministarstva branitelja. Ukupno su ekshumirani posmrtni ostaci 998 osoba, od kojih su 713 dostojno trajno zbrinuti.
Vesna Teršelič iz Dokumente smatra da ni Slovenija niti Hrvatska nisu učinile dovoljno na tom planu, a pritom u Hrvatskoj nikad nisu upregnuti ljudski kapacitet i raspoloživa sredstva usporedivi s naporima u Sloveniji. Stoga nije dostatno istražena sudbina ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću, nisu pripremljeni i objavljeni poimenični popisi za žrtve ustaških logora, osim za koncentracijski logor Jasenovac, niti za stradale na Križnom putu, ističe ona.
Umjesto toga proces rješavanja sudbine stradalih se usporava. Zabrinjava što je u ožujku ove godine dugogodišnji voditelj nadležne uprave Ivan Grujić razriješen s mjesta pomoćnika ministra branitelja, kao i s dužnosti člana Zajedničkog međuvladinog mješovitog povjerenstva za provedbu Sporazuma između hrvatske i slovenske Vlade o uređenju vojnih groblja, a na obje funkcije imenovan je Stjepan Sučić koji nije imao prethodnih iskustava. Kroz oskudne informacije dostupne u medijima zaključujem da se radi još manje, odnosno istražuje se premalo i prekasno, tvrdi Teršelič.
Tenkovski jarak, koji danas izgleda poput zarasle brazde, dijagonalno je presjekao groblje Dobrava. Njegova dužina iznosi nekoliko kilometara, od Drave na istoku gotovo do Pohorja na zapadu. Prostorni planovi iz osamdesetih znali su da je ondje vojno groblje. Kad je građena autocesta, 1999. godine, odlučeno je da se istraži i ekshumira 70 metara jarka, gdje je pronađeno 1179 kostura, a pored njih ostaci streljiva.
Lokalitet je u martirologiju poznat pod nazivom Tezno. Ti su kosturi pokopani u Parku sjećanja na groblju Dobrava. Do njihova groba danas je ograđen prostor u kojem se uređuje kolektivna grobnica za žrtve Hude jame. U kolovozu 2007. sondirano je još 14 lokacija na oko 940 metara tenkovskog rova i na svima su potvrđeni kosturi. Prema njihovoj brojnosti, Komisija procjenjuje da je u rovu zakopano oko 15.000 žrtava, najviše ustaša i domobrana.

Gdje će se pokopati hrvatske žrtve

Slovenski mediji više su puta objavili ocjene članova slovenske Komisije da je Hrvatska pasivna u pogledu zbrinjavanja tih žrtava. Dežman je za nešto pomirljiviji – Hrvatska je pokazala neke inicijative. “Istina, mi Slovenci smo imali jedan rat manje i mi se bavimo 45-tom, do koje vi morate doći preko 1991. godine. No, hrvatski predstavnici trebaju doći pogledati hrvatska grobišta i odlučiti se gdje ćemo pokopati hrvatske žrtve, a mi Slovenci smo dužni otkriti grobove i dostojno pokopati žrtve”, kaže Dežman.
Čekamo da netko s hrvatske strane donese odluku hoće li žrtve biti prebačene u svoju zemlju, kao što je odlučila Italija, ili će ostati u Sloveniji, kao što je odlučila Njemačka, ističe Ferenc i izražava nadu da će susret slovenskog predsjednika Borute Pahora i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, najavljen za četvrtak, voditi k tome.
U Hrvatskoj nema komentara na novinarska pitanja. Ministarstvo branitelja, u čijem se okviru nalazi tijelo određeno za brigu o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, uglavnom daje općenite odgovore i citira zakonska rješenja. Oni su, kažu, tu za operativnu razinu poslova, a odluke treba donositi politika.
Iz Vlade i Ureda Predsjednice nema odgovora, a iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova su poručili da je njihova uloga olakšati potrebnu komunikaciju prema državama s kojima se u tome surađuje, u ovom slučaju Slovenijom, te pružati potporu nadležnom tijelu u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa.
Teršelič izražava žaljenje što na obje strane nedostaje agilnosti i zainteresiranosti za dogovor. Međuvladino mješovito povjerenstvo za provedbu sporazuma između hrvatske i slovenske Vlade sastalo se samo jednom, u ožujku 2015. Otvorena pitanja se gomilaju, posebno zato što se s obje strane granice još nismo dogovorili kako osigurati dostojanstvene pogrebe, kaže ona.

Umjesto komemoriranja žrtava opravdavaju se ideologije

Povjesničarka Martina Grahek Ravančić pak poručuje da se hrvatsko društvo mora naučiti nositi s naslijeđem koje nije uvijek lijepo, i to zdravo stajalište treba ugrađivati u udžbenike i literaturu. Danas, međutim, ne komemoriramo žrtve već opravdavamo ideologije. Politika mora zauzeti stajalište, a ne da cijeli prostor koristi za manipulacije, naglašava Grahek Ravančić.
I Ferenc upozorava da u Sloveniji na desnici i ljevici ima puno onih kojima nije drago da se sređuju problemi skrivenih grobova, jer su tabuizirane žrtve dobar predmet političkih manipulacija. On se nada da će povoljni uvjeti za rad potrajati još nekoliko godina kako bi se za to vrijeme moglo ekshumirati većinu skrivenih grobova i vratiti pijetet žrtvama, koje im društvo duguje već 70 godina.
Budući je ovdje puno hrvatskih grobova iz poraća, našli smo ih više od 130, bilo bi jako važno da Hrvatska aktivnije pristupi tom problemu, zaključuje Mitja Ferenc.
Kultivirani travnjaci i stabla, koja su se već pomalo razboljela od jeseni u Parku sjećanja, ispod kojih leže tisuće hrvatskih žrtava, za sada su ipak samo izraz pijeteta slovenskog društva. (Hina)