Published On: Sat, Nov 3rd, 2012

Kad se SIPA prosipa

Nerza kralju, ko bi se nadao da ćeš se pohrvatiti u šezdesetima, nije ti ta luda, jebo Istanbul, u Rimu je život. Dogodine možda i ja odem u Hrvate, pun mi je k Sarajeva. Pariz mi miriše.

Ovaj mail koji je “Denis Bećirević” poslao Nekezu Arifhodžiću, novopostavljenom veleposlaniku iz hrvatske kvote (sic!) u Rimu, bio je povod najstupidnije akcije SIPA od njenog osnutka, koja je dodatno kompromitirala tu instituciju, a i zlokobno podsjetila na neka bivša vremena u kojima se robijalo zbog vica.

 

 

__________piše: Nino Raspudić l nezavisne novine

Ali pogledajmo kako je upitnik nad glavom informatički nepismenog novopečenog “hrvatskog” diplomata u Sarajevu doveo do privođenja medijskog aktivista u Posušju. Dakle, veleposlaniku Arifhodžiću dolazi navedeni mail, kojim mu na vizionarskom uzurpiranju mjesta iz hrvatske kvote čestita gospodin Bećirević, savjetnik Željka Komšića, po nacionalnosti Bošnjak, kao i većina savjetnika hrvatskog člana Predsjedništva. Arifhodžić se vjerojatno zahvalio na čestitci, na što mu je Bećirević zbunjeno odgovorio kako mu nije poslao nikakav mail.

 

Hrvatski kadrovski dvojac Arifhodžić – Bećirević oštroumno zaključuje kako je netko provalio u Bećirevićev inbox. Možda je provalio tako što je odšarafio poklopac kućišta kompjutera pa šarafcigerom ušao u dragocjenu korespondenciju Komšićeva savjetnika. Neki su tako svojedobno vjerovali kako u radiju žive mali ljudi koji pjevaju i čitaju vijesti. E, takav neki fašista je valjda provalio i u taj, za državu važan inbox. Prijavljuju SIPA da im se netko uvalio, a oni, prateći IP adresu, odmah nalaze trag koji vodi u Češku. Ne obraćaju pozornost na to da srdačna čestitka hrvatskom veleposlaniku Nerkezu nije poslana iz inboxa hrvatskog savjetnika Bećirevića, već s neke treće adrese.

Niti su obratili pozornost na to da se radi o šaljivoj stranici preko koje možete prijatelju čestitati rođendan s navodnog maila Tereze Kesovije ili poslati zamolbu za posudbu pedeset marka u ime Romana Abramoviča. Fake mailer automatski šalje i poruku da pošta možda i nije poslana s navedenog maila. Dakle, poruka koja je pristigla Arifhodžiću je “lažnjak”, koji nikako ne može biti dokaz da je netko ušao u bilo čiji inbox. No mail je okarakteriziran kao prijetnja državnoj sigurnosti, a SIPA je činjenicom da je njime počinjena pravna šteta državnom službeniku opravdala svoju akciju.

Da se pretpostaviti dalji razvoj situacije, zahtijevaju od Čeha IP s kojeg je poslana zajebancija na veleposlanikov račun i dolaze do adrese iza koje stoji poznati posuški medijski terorist, osnivač i kolumnist portala poskok.info, Ivan Šušnjar, alijas Nikola Zirdum, poznatiji kao ustaško-srpski plaćenik koji terorizira siroti hrvatski diplomatski kadar poput gospon Nerkeza.

E sad, ili su istražitelji SIPA totalni idioti, ili su svjesno djelovali mimo zakona. Trećeg nema. SIPA je, iako je iz naloga razvidno da je svjesna da je korišten Fake Mailer i da nije provaljeno u inbox, ishodila od suda nalog za pretres, obavijesni razgovor i oduzimanje predmeta. Drugim riječima, državni organi BiH sumnjiče nekog za kazneno djelo iako su i sami u svojoj optužnici naveli kako je sporno djelo načinjeno preko servisa koji ne podrazumijeva provaljivanje u mail.

Dobivaju nalog, čime i županijski sud pokazuje potpunu nekompetenciju jer u tome što su mu mogli navesti nema nikakve indicije da je bilo krivičnog djela. Upadaju ujutru u Šušnjarove posuške dvore, zatiču ga u građevinskim radovima na vlastitoj kući i izuzimaju mu sve kompjutere. Nije poznato jesu li iznosili i monitore, kao u jednoj slavnoj hrvatskoj raciji koja je dugo bila predmet šprdnje na Internetu.

Nakon obavijesnog razgovora, Šušnjar je pušten, a upad SIPA u Poskokovo leglo postaje vijest dana, koja je odjeknula i izvan BiH. Šušnjar postaje medijska zvijezda. U svojoj obrani ističe kako je “Nerkezov slučaj klasično kazneno djelo, širenje međuvjerske i međunacionalne mržnje te pribavljanje protupravne imovinske koristi na osnovu lažnog izjašnjavanja. Jasno je, naime, ko dan da je u Turskoj, za vakta bošnjakovanja, Nerkez bio Bošnjak i da je za Italiju morao dati lažnu izjavu kako je zapravo Hrvat” te dodaje: “Nerkez će otvoreno ismijavati ustav, zakone, prava, i konstitutivnost jednog naroda i zbog tog neće odgovarati. Ti koji idiota zbog tog isprdaš, hoćeš.”

Montypythonovska akcija SIPA je napravila Poskoku golemu reklamu, pokazala sav jad i nekompetenciju institucija BiH, od SIPA do županijskog suda, a na sva zvona se konačno razglasila i svinjarija s novopečenim hrvatskim kadrom Nerkezom Arifhodžićem, koji postaje novi simbol gaženja prava Hrvata u BiH, čak drastičniji od Komšića. Nakon ovog slučaja možemo reći da je velika sreća što se barem duhovni pastiri hrvatskog naroda u BiH ne biraju “demokratski”, jer bi inače postojala realna opasnost da bi odredilo Muhameda Filipovića za kardinala ili npr. Emira Hadžihafizbegovića za gvardijana fojničkog samostana.

Poskok je, bez pretjerivanja, zadnjih godina spasio hrvatsku političku javnost u BiH. Nosio je obilježje drskosti, zaigranosti, nekad i sirovosti svog utemeljitelja Šušnjara, ali je bio i prostor na kojem se najbolje arikulirala hrvatska politička frustracija. Bez ozbiljnih medija, s tek ponešto lokalnih, uškopljenih, neinventivnih i poklopljenih od strane hadezeovske elite koja nema kadra sposobnog napisati suvislu analizu bilo čega, a kamoli iznijeti političku i medijsku borbu s platformašima, nova hrvatska javnost se počela grupirati oko internetskih portala i foruma, u čemu je Poskok imao ključnu ulogu.

U početku je to bio žestoki lokalni portal fokusiran na deranje HDZ-ove lokalne vlasti, koji je objavljivao Čovićeve ćirilične potpise i “skupljao” sredstva za nove audije županijskim ministrima u parodijskoj akciji “Dajmo da voze”. Tipična mladenačka, oporbena, pomalo anarhoidna priča, kakvih ima diljem BiH. No nakon što je krenula akcija Komšić, a potom i platformaško gaženje Hrvata u BiH, Poskok svoj otrov okreće prije svega na taj izvor nepravde. Nemjerljiv je Poskokov doprinos emancipaciji hrvatske političke javnosti u BiH, prije svega hercegovačke.

Oni koji su nekada sa strahopoštovanjem čitali što je dežurni mudroser napisao u “Oslobođenju” ili “BiH Danima”, sada se ravnaju prema Poskoku. Koliko god na momente bio fanzinski prljav i brutalan, Poskok je politički odgojio i izrodio nove generacije internetskih čitatelja, razvijajući pri tome i bogat vlastiti žargon. Tako su “Zlajoglu”, uz pomoć “Koljača”, “Halla pravaša” i “daidža” i “don Naprdka” te ponekog nesretnika iz “Perecije” glavne mete Poskokovog otrova. Akcije zastrašivanja tu sigurno nisu protuotrov. Primjerenija metafora za ovu tragikomediju SIPA, iz Poskokove perspektive, bi bila – kec na desetku.