Postoji stara mudrost o infrastrukturi koja kaže infrastruktura je sve što ne primjećujete – dok ne propadne. To je definicija koja vrijedi za bilo kakvu infrastrukturu: veliku ili malu, vidljivu ili nevidljivu, mostove i garažna vrata, električne grijače i Wi-Fi routere. Infrastruktura je sve što uzimate zdravo za gotovo. A vi samo primijetite da ste ga uzimali zdravo za gotovo kada se pokvari.U posljednje su vrijeme mnoge stvari su se “pokvarile”. U dva incidenta u protekla dva dana, stotine ljudi ozlijeđeno je ili ubijeno: most autoceste urušio se u Genovi u Italiji, a jedno pristanište u Vigi u Španjolskoj urušilo se tijekom glazbenog festivala. Posljedice su zapanjujuće. U Genovi, automobili su propali tridesetak metara u provaliju. U Vigu su posjetitelji koncerti ostali nagurani u vodi nakon što je pristanište propalo.
Prerano je decidirano govoriti kakvi su uzroci tih dviju nesreća, ali “strukturni problemi” bili su glavni osumnjičeni kad je riječ španjolskom šetalištu, a na talijanskom mostu zabilježeni su “znakovi problema”. Ti čimbenici tjeraju na zabrinutost zbog općeg infrastrukturnog propadanja uslijed odgođenog održavanja (obično zbog nedostatka sredstava). To je poznata priča posvuda. U ranom 20. stoljeću mnoge su strukture izgrađene previše čvrsto kako bismo bili sigurni da će izdržati ogromna opterećenja. No, kako je moderno građevinarstvo sazrelo, a kako se potražnja za strukturama povećala, struka je gradila infrastrukturu kako bi bila sigurna, ali i skratili vrijeme gradnje. Sada su svi ti kompromisi došli na naplatu. Godine 2007., most u Minneapolisu srušio se, ubivši ili ozlijedivši stotine. No, čak desetljeće kasnije i dalje ne postoji program obnove američke infrastrukture, piše Atlantic.
Ali starost i raspadanje nisu jedini uzroci kolapsa infrastrukture. Dio I-85 u Atlanti srušio se 2017. nakon što je beskućnik zapalio vatru da se zgrije. I ranije ove godine pješački most na Florida International University u Miamiju urušio se i ubio šest osoba. Most je bio potpuno novi, što znači da je njegovo urušavanje rezultat loše gradnje, a ne održavanja.
Kad ti incidenti postanu tako česti i tako normalni – ma dovoljno je da steknemo osjećaj da je to normalno – dovest će i do promjene našeg viđenja infrastrukture. Ako infrastruktura uvijek propadne, uvijek ju i primijetite. Hoću li ovaj most prijeći? Hoće li ovaj nasip izdržati?
Više infrastruktura nije tako nevidljiva, nešto što možete uzeti zdravo za gotovo. Umjesto toga, to je nešto što bi moglo funkcionirati, ili možda ne. Tako infrastruktura postaje nekakva latentna opasnost, možda će pasti, a možda neće.
Pa tako ni hrvatska infrastruktura nije u bajnom stanju. Dok zagrebački gradonačelnik gradi fontane i novi rotor, postavlja se pitanje što će se dogoditi s mostovima preko Save. Svi koji su barem jednom prešli Savski most, onaj pješački ne Hendrixov, vidjeli su metre i metre metalnih ploha kojima su skrivene rupe u mostu. Taj most je sagrađen krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, što znači da ove godine slavi osamdeset godina. Prema dostupnim informacijama, most nije značajnije obnavljan od same gradnje. Nešto noviji mostovi preko Save, kao što je Most slobode, građeni su u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Moramo priznati da arhitektima služi na čast to da most i dalje služi kao žila kucavica i jedna od najvažnijih poveznica između dvaju dijelova Zagreba. Međutim, već godinama ljude brine činjenica da je kamenje u potpornim dijelovima mosta počelo otpadati.
Uvijek se moramo zapitati, kad će naši mostovi početi propadati? Što kad neki naš tunel na autocesti se uruši?
wpDiscuz