Samozatajni par Kabakov primjer je rijetke priče uspjeha. Ilija Kabakov bio je prisiljen stvarati više od 30 godina u izolaciji od ostatka svijeta u tajnosti da bi danas bio najslavniji nacionalni umjetnik u zemlji gdje većinu života nije smio izložiti niti jedno svoje djelo. Njegova djela prožeta su iskustvom života pod komunističkom represijom, no govore o općim humanističkim temama i upornom optimizmu. Ilija Kabakov rođen je na istoku Ukrajine 1933. godine kao i njegova buduća supruga Emilija Leka (1945).Njegov otac je bio bravar, a njegova majka Bertha (etnički Židovka) računovotkinja. Njihove obitelji bile su u rodu, a o njihovu ranom životu poznato je vrlo malo zbog njihove nesklonosti da govore o svom životu, simptomatičnom iskustvu skrivanja intime od javnosti u represivnom društvu. Ilijin otac napustio je njegovu majku dok je bio još novorođenče, a njen otac (Ilijin djed) umro je tijekom Volške gladi 1921. i 1922., koja je ubila milijune ljudi.
Većina detalja o Ilijinoj majci poznata je tek zbog toga što joj je kasnije posvetio dio svojih djela, pogotovo instalaciju “Labirint” (1990.), posvećenu njenom životu. O Emilijinu djetinjstvu poznato je još manje. Njihov rodni grad, Dnjipro, jedan je od najvećih gradova u Ukrajini, a 1926. komunističke vlasti su ga preimenovale u Dnjepropetrovsk, po ukrajinskom komunističkom vođi Grigoriju Petrovskom, jednom od organizatora Holodomora.
Ilija je rođen u drugoj godini Holodomora. Dnjipro je bio jedan od ključnih vojno-industrijskih središta i zatvoren većini stanovnika sve do kraja Hladnog rata. Iz njega su Ilija i njegova majka evakuirani pred njemačkim napredovanjem 1941. u daleki Samarkand u današnjem Uzbekistanu.
Samarkand je bio jedan od drevnih azijskih gradova, važna postaja na Putu svile, središte srednjovjekovne islamske znanosti i prijestolnica Timuridskog carstva. Ovo je omogućilo Iliji da tamo od 1943. pohađaoLenjingradsku akademiju umjetnosti, koja je također tamo uklonjena.
Nakon rata Kabakov je nastavio obrazovanje u Moskvi, gdje je diplomirao grafički dizajn i ilustracije 1957. godine. Dvije godine kasnije postao je kandidat za članstvo u Savezu sovjetskih umjetnika (i 1962. njegov puni član), što mu je omogućilo život kao umjetniku u strogo birokratiziranom sovjetskom društvu. Time je ostvario pravo na umjetnički studio i nalaženje stalnog posla. Ilustrirao je knjige za izdavačku kuću Detgiz (kasnija Dječja književnost) i vezane časopise.
“Bio sam bogatiji od većine Rusa, vjerojatno nešto poput više srednje klase”, rekao je o tom vremenu. Njegova buduća supruga Emilija studirala je glazbu i španjolsku književnost u Irkutsku i Moskvi. Umjetnici u Sovjetskom Savezu teško su mogli otvoreno stvarati čak i krajem totalitarizma, nakon Staljinove smrti. Bilo kakav kontakt s ostatkom svijeta bio je strogo reguliran, a umjetnost je uvijek bila pod prijetnjom izravne ili neizravne cenzure.
Službeni umjetnici smjeli su izlagati samo s dozvolom institucija, a smatralo se da umjetnost mora biti optimistična i inspirativna, nikako kritična. llijin službeni posao ilustratora bio je strogo propisan, sa smjernicama kako trebaju izgledati dijelovi lica, djeca ili čak psi. Svoj posao je prezirao jer je bio potpuno “umjetan”. Kabakov je već 1953. počeo raditi svoja prva privatna djela, “crteže za sebe”.
Život u Sovjetskom Savezu opisuje kao život u stalnom strahu, makar je živio sigurnije od većine stanovništva i neusporedivo bolje nego u vremena Staljinovih čistki. “Nisam odgovarao na telefon. Nisam otvarao vrata ako nisam znao tko dolazi. Moraš paziti što radiš, što govoriš. Na neki način svatko je imao dvostruki život.” Većinu života proveo je sam, unutar svoja četiri zida, pa je motiv skučenog stana očit u njegovim kasnijim instalacijama.
Nade za slabljenjem državne kontrole nad umjetnosti nestale su u prosincu 1962. (šest tjedana nakon kubanske raketne krize), kad je Nikita Hruščovnapao suvremenu umjetnost na izložbi Saveza moskovskih umjetnika: “Dokle god sam predsjednik Vijeća ministara, podržavat ćemo stvarnu umjetnost. Nećemo dati niti kopejku [novčić] za slike koje su slikali magarčine.” Ovakav poluslužbeni stav vlasti održao se manje-više do kraja Sovjetskog Saveza.
Kabakov je osobno iskusio posljedice državne sumnje prema subverzivnoj umjetnosti. Njegova serija crteža “Tuš” iz 1965. prikazana je na izložbi sovjetskih umjetnika u talijanskom gradu L’Aquila. Kabakovljevi crteži prikazivali su čovjeka pod tušem koji čeka vodu koja ne stiže. Za Kabakova je ovo bila univerzalna metafora neostvarenih iščekivanja pojedinca (kasnije ju je usporedio s opusom Samuella Becketta), no mediji i kritičari u Italiji prepoznali su ovo kao kritiku komunizma.
Ilija Kabakov je proglašen glasom antisovjetske generacije koji kritizira nedostatak materijalnih nagrada. Iako nije završio u zatvoru, Kabakov nije mogao pronaći posao iduće četiri godine zbog svoje navodne subverzivnosti. Zbog toga je počeo svoju cjeloživotnu tradiciju korištenja pseudonima i izmišljenih likova, a javno je bio potpuno konformističan uz tek nekoliko iznimki. Primjerice, u praškom časopisu 1969. (godinu dana nakon gušenja Praškog proljeća) objavljena mu je serija “apsurdnih crteža”.
Odsječen od svjetske umjetničke scene, za daljnji rad Kabakovu se pokazalo presudnim poznanstvo s drugim umjetnicima koji su živjeli u istom dijelu grada gdje i on, Stretenskom bulevaru. Kao i sam Kabakov, mnogi su također radili kao ilustratori ili grafičari, a privatno koristili studio za vlastitu umjetnost. Tako su u vlastitim atelijerima organizirali neslužbene izložbe i razmjene ideja.
Ilija je ovu činjenicu kasnije iskoristio za kritiku zapadnih umjetnika jer su njegovi prijatelji i on to radili “za svoju dušu”, ne za novac ili priznanje, nego iz larpurlartističkog idealizma. Pod utjecajem drugih umjetnika Kabakov je napustio svoju dotadašnju normu crteža srednjih veličina i počeo stvarati umjetnička djela velikih dimenzija te eksperimentalnijeg tona.
Počeo je koristiti motive poput muhe (koja se u njegovim djelima pojavljivala sve do odlaska na Zapad), a koja je za njega predstavljala lik neutralnog i slobodnog promatrača društva. Najpoznatiji primjer toga je njegova instalacija “Život muha” iz 1992. u Kölnu, gdje je nekoliko dvorana ispunjeno ekonomskim, političkim i kulturnim motivima vezanima uz ljudsku civilizaciju i Sovjetski Savez. Kabakovljeva instalacija implicira da je ljudska civilizacija tako dosadna da ubija muhe.
Sedamdesetih godina situacija se poboljšala za sovjetske umjetnike. Prihvaćanje strukturalističkih teorija iz Francuske omogućilo je ruskim umjetnicima da zauzmu neutralan stav prema sovjetskom i zapadnom društvu, odnosno da se predstave kao analitičari razlika među ideologijama, a ne kao zagovornici jedne od njih. Kabakovu je to omogućilo da zajedno s prijateljima i kolegama stvori umjetničku grupaciju Moskovski konceptualisti.
Fluidnog članstva, za razliku od zapadnih konceptualista, koji su zamjenjivali jednu stvar drugom, ruski su često izostavljali jednu stvar time preispitujući socijalističku ideologiju i njena postignuća. U isto vrijeme Kabakov je stvorio seriju od 50 albuma o fikcionalnim likovima koji pokušava nadići banalnost svakodnevnog postojanja ili Kabakovljevim riječima “malog čovjeka prožetog velikim idejama”.
Ova tradicija započela je serijom “Deset likova“, o čovjeku koji, pokušavajući napisati autobiografiju, shvaća da mu se život svodi samo na dojmove o ljudima, mjestima i objektima, pa stvara deset različitih likova da objasni svoju percepciju svijeta. Za albume je karakterističan kontrast stila i poruke. Stilizirani crteži, prikladniji knjigama za djecu, prati tekst koji daje cinična ili mračnija objašnjenja.
Sam Kabakov albume je prozvao “vrstom domaćega kazališta… poput starih predstava na gradskom trgu usred dana” i zasebnim žanrom koji kombinira književnost, klasičnu umjetnost i kinematografiju. Za razliku od mnogih kolega, Kabakov nije iskoristio kraj sedamdesetih za emigraciju na Zapad i nastavio je raditi pod drugim imenima. Istovremeno, njegova buduća supruga Emilija emigrirala je 1973. u Izrael, a 1975. preselila se u New York, gdje je radila kao kustosica i trgovkinja umjetninama.
O njegovu radu nastavio se širiti glas neslužbenim krugovima. Motivi iz njegova rada uključivali su apsurde sovjetske stvarnosti: sudbina propalih socrealističkih portreta kolektivnih farmi, generičnost službenih dokumenata i književnosti i sudbina ljudi koji su se ogriješili o sustav. Poznato njegovo djelo je “Do 25. prosinca u našem okrugu”, slika dvije lopate i građevinskog mjesta uz priloženi popis škola, vrtića, stadiona i bolnica koje bi trebale biti izgrađene, istaknuto datirana u 1983. godinu, da ukaže na ispraznost neispunjenih obećanja.
Osamdesete godine proželo je općenarodno razočaranje sovjetskim socijalističkim eksperimentom i sve veća sklonost kritici. Iz ovog razdoblja potječe i najpoznatija Kabakovljeva slika, “Testirana” (1981.), zasnovana na poznatom socrealističkom djelu iz 1936. Na slici Partija vraća ženi člansku iskaznicu nakon provedenog partijskog suda, a sve prati klicanjem publika.
Osamdesetih je Kabakov napustio medij platna i potpuno se okrenuo instalacijama, koje prema njegovim riječima uključuju njegove prethodne umjetničke žanrove. Između 1983. i 2000. stvorio je 155 instalacija, a rekao je kako mu je žao što ih ranije nije prepoznao kao medij. U umjetnosti je stvorio koncept totalnih instalacija, novi oblik umjetnosti koji je sadržavao sve prethodne oblike umjetnosti, uključujući slikarstvo, crteže, skulpturu, scensku umjetnost, glazbu i atmosferu koju stvara interakcija svjetla i boje.
Njegova najpoznatija instalacija je “Čovjek koji je odletio u svemir iz svojeg stana” (1985.). Ona prikazuje mali komunalni stan oblijepljen novinama, kojim dominiraju golema “praćka” i velika rupa u stropu. Od tvorca praćke ostale su samo cipele na podu. Ona se često pogrešno pripisuje njegovu vlastitom iskustvu (nije nikad živio u takvom stanu), no Kabakov njome nije htio kritizirati samo očajanja i težnje ljudi u Sovjetskom Savezu nego nepokolebljive ambicije za nečim boljim.
Njegova djela postala su glasovita, pa su ga strani kustosi počeli posjećivati u njegovu stanu. Do prvih izložbi njegovih djela 1985. godine došlo je u Parizu i Bernu zahvaljujući tome što je švicarski diplomat ponio dio njegovih djela sa sobom kući. Pedesetdvogodišnji Ilija nije mogao biti na tim izložbama jer, kao i većina građana, nije smio putovati u inozemstvo.
Prvi posjet zemljama izvan socijalističkog bloka bio je tek 1987., i to Grazu u Austriji. Izjavio je kako bi vjerojatno ostao do smrti u Rusiji da Gorbačovnije uveo Perestrojku. Između 1988. i 1992. Kabakov je boravio u mnogo zapadnih zemalja i Rusiji, radeći i živeći kratko u svakoj zemlji. Njegov rad bio je silno uspješan s visoko ocijenjenim izložbama u New Yorku, Bernu, Veneciji i Parizu. Obuzet mogućnosti da svoju poruku slobodno dijeli s drugima, potpuno se posvetio izložbama i stvaranju novih instalacija.
Tako je i došao ponovno u kontakt s Emilijom. Ona je kasnije izjavila da je u Iliji prepoznala rijedak slučaj ruskog umjetnika koji se nije izgubio ili bio preplašen u novostečenoj slobodi nego ju je spremno dočekao da proširi svoju poruku. “Bilo mi je vrlo jasno da je velik umjetnik”, rekla je Emilija, koja je s Ilijom dijelila i skeptičnost prema komercijalnoj prirodi umjetnosti na Zapadu, težnji za “publikom bez pokreta” ili poruke.
Sama Rusija pokazala se nespremna za Kabakovljeve eskapističke i kritičke poruke. Primjerice, njegova instalacija “Zahod” iz Njemačke 1992. godine naišla je na nerazumijevanje ruske publike. Njome je tipični sovjetski državni stan, kompletno s krevetom, dječjom sobom i kuhinjom postavljen unutar zidova istrošenog javnog zahoda. Ruski posjetitelji nisu vidjeli u tome metaforu već samo protudomoljubnu uvredu. Iste godine trajno se preselio u SAD.
S Emilijom je počeo raditi 1988. u New Yorku i vrlo brzo postali su nerazdvojni. Emilija je kasnije izjavila da je znala od mladosti da će se udati jednog dana za njega. Vjenčali su se 1992., a usprkos desetljećima samostalnog života brzo su srasli u prirodnu umjetničku dijadu i tim. Dok je Ilija stvaratelj, Emilija je već četvrt stoljeća glavni administrator i organizator njegovih ideja, a njihovu kolaboraciju opisuju kao igru tenisa, sa stalnim prebacivanjem koncepata, ideja i mogućnosti.
Iz zahvalnosti Ilija je često navodi kao suautoricu djela. Kabakovi žive u bivšoj kući krijumčara alkohola iz doba prohibicije u Mattitucku u okolici New Yorka. Par je prije toga živio u umjetničkoj četvrti na Manhattanu, no preselili su se izvan grada na Ilijino inzistiranje. Smetala mu je američka kultura stalnog socijaliziranja umjetnika, poput “stalnog performansa, stalne zabave”.
“Što umjetnici koji žive [ovdje] rade? Socijaliziraju se. Svaku večer susreću se s drugim umjetnicima, večeraju s umjetnicima, piju s njima. Pa kad rade?”, prigovara Ilija, koji i danas radi osam sati na dan (nekad je radio deset sati, no prestao je kad je navršio 80 godina). Dok su devedesete bile posvećene uglavnom izlaganju na Zapadu, početkom 21. stoljeća vratio se aktivnom izlaganju u Rusiji, za što je najzaslužniji njegov sad svjetski glas.
Instalacija “Neće svatko biti poveden u budućnost” (2001.), koja prikazuje vlak s eponimnim natpisom kako napušta postaju punu odbačenih avangardnih djela. Njegova djela redovito se prodaju za milijunske iznose, a jedan od njegovih najvećih kolekcionara je ruski milijarder Roman Abramovič (vlasnik engleskog nogometnoga kluba Chelsea). Ilija Kabakov 2004. postao je prvi živi ruski umjetnik koji je izložio u glasovitome muzeju Ermitaž (koji je 1864. osnovala carica Katarina Velika).
Ove godine njegova djela doživjela su niz velikih svjetskih izložbi, slučajno ili ne, povodom stote obljetnice Oktobarske revolucije. Kabakovljev umjetnički opus opisan je kao “neuspjeh utopije i težnji za njome, koje usprkos tome preživljavaju”. Njegovo stvaralaštvo često se opisuje isključivo u autobiografskim crtama iako je to pogrešno i ljuti Kabakove. Ilija nije stvarao samo o svojim iskustvima u Sovjetskom Savezu nego, kako njegova supruga Emilija pojašnjava, “to je fantazija o fantaziji stvarnog života.”
Ilija je inkorporirao motive iz svakodnevnog sovjetskog života, ne nužno vlastitih iskustava, prepoznavši u njima univerzalne težnje. “Njegova rad nikad nije bio ruski, uvijek je bio univerzalan jer je vrlo humanističan”, dodaje Emilija.
Čak je i u izolaciji vjerovao da dopire do iskonskih težnji i problema koji se pojavljuju u svakoj kulturi i prilikama, pa kontekst ne treba poistovjećivati sa smislom. Ilijine riječi: “Strah je razlog za stvaranje umjetnosti. To je sredstvo slobode” mogu se protumačiti i egzistencijalistički i disidentski. Potrebno je nadati se da će Kabakovljeva djela jednog dana biti izložena i u Hrvatskoj jer je njegova tematika bliska i razočaranjima posttranzicijskoga konzumerističkog društva.