JULIJANA MATANOVIĆ: Feministica sam koja nije ništa naučila iz vlastitih pogrešaka

Spisateljica i profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Julijana Matanović(1959.) do sada je za svoja djela primila značajne domaće književne nagrade, od Nagrade Josipa i Ivana Kozarca do Nagrade Kiklop, no za svoju je posljednju zbirku priča ′‘I na početku i na kraju bijaše kava’′ (2014., Mozaik knjiga), dobila krajem listopada u Zaboku, na književnoj manifestacijiDani Gjalskog, piscima omiljenu Nagradu Ksaver Šandor Gjalski, u čijem je najužem krugu do sada bila već dva puta, 1997. i 2013. godine.
Julijana Matanović odstupa od svih predodžbi koje gajimo prema fakultetskim profesorima i razvikanim suvremenim hrvatskim piscima: umjesto uštogljenosti ili ego-tripa, ona je uvijek bez nelagode pokazivala svoju ljudsku, ranjivu, emotivnu stranu, koju nije ekskluzivno čuvala za ispovjedne rečenice svojih romana ili priča.
Otvoreno je pisala o vlastitoj složenoj obiteljskoj povijesti, ljubavnim krahovima, težini poslijeratne tranzicije u Zagrebu. Tata joj je u djetinjstvu ucijepio ljubav prema književnosti, kao da je nesvjesno znao da joj time daje formulu egzistencijalnog, kreativnog i emotivnog opstanka nakon svih velikih i malih životnih drama. Fenomen njezine nove zbirke priča, koja je u tek nekoliko mjeseci postala stvarnim književnim bestselerom, ne možemo samo svesti na dvije izreke iz knjige: ‘’Baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave’′ i ‘’Zapamtite, svijet je počeo ići k vragu onog trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu’’. U razgovoru za Nacional ova svestrana književnica otkriva što ju je iz života motiviralo za novu seriju priča.

• Spisateljica i profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Julijana Matanović do sada je za svoja djela primila značajne domaće književne nagrade.

• Za svoju je posljednju zbirku priča ‘’I na početku i na kraju bijaše kava’′ dobila piscima omiljenu Nagradu Ksaver Šandor Gjalski.

NACIONAL: Na dodjeli Nagrade Gjalski istaknuli ste kako upravo ta nagrada ima za vas poseban značaj. Kako ste u svojoj znanstvenoj i spisateljskoj ulozi književno povezani s njim?
Točno. I nisam pri tome mislila samo na to koliko je važna meni, nego i na to koliko je utjecajna u prostoru suvremene hrvatske književnosti. Jer na svim dodjelama redovito pisci podcrtavaju kako im je drago da su ovjenčani upravo tom nagradom, tog imena jer su još u ranom djetinjstvu zavoljeli baš tog pisca pa im eto, na tragu svega rečenog nagrada kao i pripada. Kako sam bila članica komisija, znam da se mora puno toga posložiti prije nego što se proglasi najbolje djelo. Kolegij koji sam vodila na kroatistici nazvala sam ‘’Književna nagrada-ulaznica u povijest’’. Prošla sam sa studentima sve književne nagrade u Hrvatskoj, na seminarskim su satima oni bili žiri i provjeravali bi li i oni iz užeg izbora te i te nagrade za tu i tu godinu odabrali baš naslov koji je odnio nagradu. I najčešće nisu.
NACIONAL: Kako to tumačite?
Tu ne možemo govoriti ni o kakvom otporu, mladenačkom buntu. Riječ je jednostavno o drukčijem doživljaju. A doživljaj je, uz sve stručne argumente, rezultat i osobnog iskustva; kako onog čisto životnog, tako i literarnog. Grlim onu misao po kojoj pisci nude samo rečenice, a stvarno djelo nastaje u glavi čitatelja. Za opusom Gjalskog posezala sam gotovo uvijek kad bih studentima željela ukazati na krhkost književnopovijesnih periodizacija, na nemogućnost da se jednog pisca utrpa u samo jedan period u književnosti. Svi su polaznici redovito imali osjećaj da je Gjalski napisao nešto tamo krajem 19. stoljeća. Stoga sam mu posvetila jednosemestralni kolegij.
 
NACIONAL: Naslov knjige sugerira zbirku fino ugođenih, relaksirajućih priča, gdje je akcent na ritualu ispijanja kave. No, vi ste u gotovo svaku priču ugradili iznimno ozbiljne teme, od obiteljskih povijesti, sretnih i nesretnih ljubavi, problema u brakovima i bračnih trokuta, u ratu silovanih žena, izgubljenog osobnog identiteta u tranziciji, važnosti trajanja dugog djetinjstva… Kava je često tek alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?
Točno. Ne samo da je često, nego je redovito alibi. Ako bih imenici kava trebala pridružiti, za moju knjigu, njoj najbliskiju riječ, predložila bih da to bude riječ priča. Ili pričanje. S kavom se započinje ispovijedanje sebe ili slušanje drugog. Na brojnim književnim susretima – koji su se dogodili povodom ove knjige – često su mi čitateljice priznavale da su nakon čitanja poslale poziv za kavu. Znam da su čitanje priča prekidale, da su zastajale i na mjestima upisivale sebe, propitivale se, prisjećale, kajale… A to i je pravi smisao literature. Književnost, sigurna sam, daje puno preciznije odgovore i o vlastitom životu nego što to čine savjeti sa stranica priručnika za samopomoć. Sve smo mi popile kavu s nekim s kim nismo trebale, mnoge smo mi na pravu kavu čekale godinama, čak i desetljećima… U samopomoći će stajati jednostavno ovako: Ako vas muškarac za kojeg vi mislite da je muškarac vašeg života nije pozvao tri mjeseca na kavu, odustanite od njega. U književnom tekstu priča mora biti završena, u njoj je ponuđeno rješenje.
NACIONAL: Čitajući vaše priče, često sam se pitala zašto smo i kada pristali biti tako površni, zaboravljivi, gotovo otupjeli na priče i savjete naših majki i baka, teta, ujni, prateta… I kako možda zaista moramo prijeći četrdesetu kako bismo počeli razumjeti njihov svijet, misli, rečenice… Mislite li da će današnje dvadesetogodišnjakinje čuti neke savjete iz knjige, ili i same moraju proći svoj dio iskustva?
Često mi se zna dogoditi da na predavanjima iz stručnog skliznem u majčinski diskurs. Znam studentima reći da ne ogovaraju nekoga s kim nisu popili kavu i pogledali ga u oči, da ne iznose žestoke sudove o piscima čije knjige nisu pročitali. Jer u vremenima površnosti svi se usuđujemo o svemu razgovarati, sve ocjenjivati, o svemu prognozirati. Bude mi malo pri tome nelagodno, ali me priča povuče i ne mogu se zakočiti. A nelagodno mi je upravo zbog toga što znam da ih u tom trenutku podsjećam na njihove majke, bake, tetke… Svjesna sam koliko je i meni, u njihovim godinama, silno išlo na živce kad su starije gospođe preda mnom nizale primjere iz svog života, samo da bih ja na temelju toga donijela zaključke koji će me usmjeravati u mom tadašnjem ili budućem životu. Ali, kao što se ništa ne može naučiti iz velike povijesti, tako se ništa ne može naučiti ni iz osobnih povijesti naših obitelji. Ići ću još i dalje te priznati nešto što je i meni samoj bolno. Nisam naučila ništa ni iz vlastitih pogrešaka, ali da nije bilo tih pogrešaka, pitam se što bi ostalo od mene, bih li ikada napisala ijednog retka. A zbog neka dva retka o kavi možda je jedna, meni i nepoznata žena, pozvala nekog na kavu i ovaj će joj Božić zbog toga biti ljepši.
NACIONAL: Vaša zbirka priča može se tumačiti kroz još jedno očište naše (muške) kulture ispijanja vina i rakije, gdje i u ozbiljnoj književnosti pisci gotovo u pravilu priznaju emocije nekoj ženi tek kad se oduzmu od alkohola. Donijeli ste nužnu protutežu, neću namjerno reći sa ženske strane jer u završnom poglavlju knjige navodite mnoge značajne muške pisce koji su se bavili temom kave, a i Bach je napisao ‘’Kantatu o kavi’’.
Meni je to poglavlje knjige dosta važno. Kao što i sami znate, knjiga je podnaslovljena ‘’Kolokvij o kavi’’. U trećem dijelu su prisutne bilješke uz tekst pa tekst funkcionira kao stručni prilog u nekom zborniku. U njemu se pozivam na sve velike likove koji su pisali o kavi, ili se posvećivali kavi. Tu izbija moja ženska slabost. Pokrivam se zvučnim imenima da bih kroz njih i ja imala pravo reći slično.
NACIONAL: Dotičete se odgoja djece, ironično i kritički navodeći ‘’kako danas djeci više ne treba pričati bajke jer ih čeka život’’, do činjenice u kojoj je mjeri radi nametnutih obaveza i roditeljskih ambicija djeci oduzeto djetinjstvo. Možemo li upravo ritualom ispijanja kave djecu uključiti u obiteljska sijela, gdje kava postaje odgojnim ritualom?
Imam sreću da je moje dijete zainteresirano za slušanje obiteljskih predaja. Možda zbog toga što je od najranijeg djetinjstva bila suočena s činjenicom velikog gubitka. Ona je sliku o svom pokojnom ocu dobila kroz priču o njemu. Da, živimo u doista nelijepom i teškom vremenu, vremenu u kojem su uloge u filmu na temu roditelja i djece uveliko pobrkane. I sama se bojim da ću se pogubiti u tom scenariju. Moji pogledi na životne vrijednosti preko noći su izgubili bitku. I sad sam u situaciji da moja dvanaestogodišnjakinja meni govori kako sam naivna i kako svi ljudi nisu dobri kao što ja, četrdeset i tri godine starija od nje, mislim. Da, opsegom školskog gradiva, svim dodatnim izvanškolskim aktivnostima, nasiljem u školama nazvanim 5,00, oduzeli smo im djetinjstvo. Oni nemaju pravo na njega, kao što i mi nemamo pravo na godine starenja. Nemaju čak ni pravo na dječje bolesti jer pod antibioticima moraju u jaslice. I kad nam s deset godina odgovore rečenicom koju mi nikada nismo uputili svojim nastavnicima i očevima, mi im počinjemo opisivati sebe u njihovim godinama. Ali ne kažemo da smo odrastali bez pritisaka, bez straha da moramo imati sve petice da bismo upisali gimnaziju, prešućujemo da smo ujutro ispraćani iz kuće s bijelom kavom i dočekivani s ručkom na stolu, da smo mogli biti djeca i da smo u skladu s tim i odgovarali jezikom djece. Tada izgovaramo broj svojih godina, želimo naglo dobiti auru autoriteta, spominjemo da su naše majke u našim godinama već prestale raditi i da su bile stare i umorne… A kako će nam dijete vjerovati da smo umorne kad sebi ne dopuštamo, i ne možemo si dopustiti, izgledati u skladu sa svojim godinama. Teror vječne mladosti, lica bez bora, tijela bez popucalih kapilara i bez celulita.

NACIONAL: Navodite čak i tri vrste kave koja se ispija u obiteljskim i/li ženskim druženjima, i moram priznati da su me opisi podsjetili na to kako muškarci doživljavaju ženska ispijanja kave, poput vještičjih sijela na kojima se prenose tajne i tko zna što smišlja. Ali vi dokidate te predrasude.
Mislim da su posljednjih godina važni muškarci naše političke suvremenosti pokazali što se sve može dogovoriti uz kavu. I kakve su posljedice njihovih kafanskih sijela. Samo se ipak nadam da su pili nešto drugo, a da su pred televizijskim kamerama rečenicom ‘’Pili smo samo kavu’′ pokušali odvesti na krivi put i uvjeriti nas kako u stvari nisu pričali ništa važno. Oni kavi pridružuju prazninu. I kroz to se oslikava ispraznost njihovih duša.
NACIONAL: Čemu dugujete tako visok postotak emotivne i intimne povezanosti čitatelja s vašim tekstovima? Je li to zato što nikada ne mistificirate teme, ne stavljate se u ulogu sveznalice koji dijeli lekcije, a opet jako mnogo otkrivate o sebi, pišete otvoreno o vlastitim iskustvima, ljubavi, emocijama, situacijama.
Pišem iz svog iskustva, ali ne kalkuliram, i ne želim, pogađati nečije tuđe živote. Za razliku od mnogih drugih, pustila sam život da mi se posve približi, da me ne štedi. Pri tome ne pijem sedative koji će me umrtviti pred onim što mi se događa. Da bih to sve mogla izdržati, izumila sam recept za preživljavanje. Izaći iz tijela i na sve gledati kao na priču. Količina događaja, red vedroga i lijepog, red tuge i odlazaka, red suše, red poplava, red selidbi i ratova, sve je to trebalo preraditi. U svoje ime obraćam se drugima. I onda kad je fikcija, izgleda kao da je stvarno. Iskreno, pišem zbog toga da bih ostala na površini, a ne zbog toga da se svidim. To što se neke moje rečenice u tuđim očima doživljavaju kao osobno njihove, mene može, i mora, samo iskreno radovati.
NACIONAL: Pišete o lažnim pozivima na kavu, lažnim društvenim okvirima i lažnoj brizi za nečiju prošlost. Što je dovelo do toga da smo toliko izloženi kulturi laži, lažnog uljepšavanja, od osobnih biografija do godina?
Da, i poziv na kavu, koji je meni metafora za nastavak ljudske komunikacije, može se zloupotrijebiti. Jer na kavi se sklapaju i dogovori protiv nekoga, prodaje vlastiti zavičaj, povlače potezi protiv naroda koji te izabrao kao najvećeg svoga.
NACIONAL: Smatraju li vas feministicom ili feminističkim piscem? Emotivno i suptilno u priče uvodite važne ženske probleme, pozitivno doprinoseći više od nekih jako glasnih i agresivnih, militantnih teoretičarki ili spisateljica, koje u startu odbijaju i žensku publiku.
Nerijetko me prozivaju kao feministički neosviještenu. Kod nas sintagma feministički pisac ne predstavlja samo termin indikator nego je u isti čas i vrijednosni kriterij, slično kao što i iskaz ‘’On je pisac urbanih tema’′ odmah upućuje da je riječ a autoru koji je na vrijednosnoj ljestvici daleko iznad autora koji opisuje provinciju. Već sam negdje i rekla da sam feministica u svakodnevnoj praksi i da se u njoj toliko umorim da mi navečer ne pada napamet još se dodatno i teorijski obrazovati iz istog područja. Pišem iz emotivnog naslijeđa prostora u kojem sam odrasla i kako starim postajem svjesna da je bio u pravu veliki pisac koji je jednom prigodom rekao da ima i onih koji su na tuđu nesreću zavidni. Nema ništa gore nego suočiti se s prazninom vlastita života.
NACIONAL: Na jednome mjestu u knjizi kažete da patite za godinama u kojima još nije bila otkrivena ljepota ružnog i u kojima se u frizerskim salonima čitao Filmski vjesnik. Istovremeno društvo potencira umjetnu, savršenu ljepotu, a opet svjedočimo kako je estetika ružnog gotovo svugdje prognala lijepo iz umjetnosti, na margine ironije. Zašto je pred današnjim ženama često velika dilema: intelekt ili izgled, kad su se za taj sklad zalagale još američke i europske feministice prve generacije?
Voljela bih da se ponovno pročita Zagorkin tekst u kojem ona savjetuje žene da uvijek ostanu žene. Ljepota je dar i prema njoj se treba tako odnositi. Uvijek trebamo biti odgovorni prema onomu što nam je dano, ne našim trudom i zaslugama. Imate pravo, ako kažete nešto iole pametno, a pri tome ste se još i počešljali, i umili i stavili crveni ruž na usta, čut ćete ‘’Ne samo da misli, otkud to, nego eto i pristojno izgleda’’. Kod mene nema dilema oko tih tema. Srećom sam u području u kojem na bore mogu gledati kao na dar; iskustva mi se povećavaju, broj pročitanih knjiga je svakodnevno sve veći, neću kao pisac morati otići u mirovinu, neće nitko reći da mi je žanr koji pišem neprimjeren godinama. U kazališnoj, filmskoj umjetnosti ipak je drukčije. Uz glumice se nekako veže imenica ljepota, a u četrdesetoj ti se može dogoditi da si prestara za neke uloge a premlada za one na koje još dvadeset godina moraš čekati. A do tada te lako mogu zaboraviti.
NACIONAL: Mnogo puta se vraćate temi kako iz različitih razloga kroz život odgađamo s nekim ljudima popiti kavu, i kada mislimo da smo konačno spremni, tih ljudi više nema među nama. Za kojom kavom najviše žalite?
Neke sam dočekala, strpljivo. Čekajući na njih, popila sam i podosta nepotrebnih. A najviše žalim za nepopijenim kavama sa svojim ocem Ilijom. Godinama mi se činilo kako nas dvoje još imamo vremena, kako ću stvarno sjesti s njim, uz veliku džezvu naše bosanske kave, i postaviti mu – u njegovu sarajevskom stanu – neka pitanja te poslušati njegove duge odgovore ponuđene kroz različite forme; od ispovijedi, preko osude do pokajanja. A onda je on iznenada otišao i sada mogu samo nagađati kako bi glasila njegova kazivanja poticana mojim upitima. I kako u svemu vidim priču, i oduvijek se spašavam pričom, kao dio te iste priče vidim i činjenicu da je moj otac preminuo u satu u kojem se u Gradskoj kavani u Zagrebu odvijala promocija knjige ‘’I na početku i na kraju bijaše kava’‘, promocije koja je započela očevom najmilijom sevdalinkom ‘’Što te nema, što te nema’′ koju je on najradije slušao u izvedbi Jadranke Stojaković. I dok se poslije promotorskih govora i moje zahvale posluživala bosanka kava i gradačačka šljiva, Ilijina najmilija pića, meni je stigla vijest o njegovoj smrti. Tako da ova knjiga oponaša moju biografiju; radost i tuga u istoj čaši.
NACIONAL: Smeta li vas kada kritika ili novinari o vašem stilu pisanja pišu da je topao, pitak i prohodan ili ste digli ruke od tih klišeja?
Da nisam na vrijeme digla ruke, zasigurno bih već sletjela s te već spomenute ceste. A vozim i dalje, i nemam ništa protiv tih odrednica. To su ionako riječi za koje strahujem da bi uskoro mogle biti izbačena iz našeg rječnika.
NACIONAL: U svojim djelima ozbiljno se bavite značajnim hrvatskim piscima, a to je vidljivo i u ovoj zbirci priča. Imate punu svijest o njihovu značaju u formiranju vašeg stila, znanja i književnog svjetonazora. Uvažavate u citatima i današnje mlade kolege, pa čak i studente, što je sve veća rijetkost. Zastrašujuće mnogo se reciklira, krade i prepisuje. Kako to da mnogi pisci, kritičari i teoretičari ne razumiju da uvažavanjem prošlosti i starijih kolega time daju i svojim djelima veći značaj i ozbiljnost?
U jednom suvremenom romanu, riječ je o romanu ‘’Molim te, zapiši’′ Jasmina Imamovića pripovjedač, govoreći o Stjepanu II Kotromaniću, kaže da je on bio vladar koji se nije bojao darovitih ljudi. I zbog toga je, nastavljam, bio uspješan. Osjećam se ugodno u sjeni većih od sebe. Možda sam to donijela na potpeticama iz svojih malih bosanskih kasaba i slavonskih provincija, taj osjećaj da nemaš pravo razgovarati s velikim imenom ako nisi pročitao njegove knjige.