Julienne Bušić podijelila je svoje pismo u kojem reagira na članak novinara Danijela Prerada objavljen u Večernjem listu 27. studenog 2024. godine. Julienne Bušić ovim pismom iznosi oštru kritiku na račun hrvatskog pravosuđa, uspoređujući ga s praksama iz komunističkog razdoblja. Njezin zaključak ostavlja prostor za razmišljanje o sustavu koji se, prema njezinim riječima, nije značajno promijenio unatoč višedesetljetnom putu prema demokraciji.
Prvo iskustvo: 1970. godina, komunizam i letci
“Prvi put sam završila na sudu u Hrvatskoj (geografski, ali ne doslovno, jer je to još bilo u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji) prije gotovo 54 godine, na Dan Republike, 29. studenog 1970. Bacala sam ‘neprijateljske’ letke s Nebodera na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića, i tako prekršila članak 116. jugoslavenskog kaznenog zakona. Kazna je bila do 12 godina zatvora, ali zahvaljujući intervenciji američke vlade, kazna je završila simbolično: mjesec dana pritvora i zabrana ulaska u Jugoslaviju na tri godine.”
Drugo iskustvo: Spor s Hrvojem Klasićem
“Drugi put došla sam na sud nedavno, nakon što sam podnijela tužbu protiv Hrvoja Klasića jer je u emisiji HRT-a ‘Otvoreno’ izjavio da je Zvonko Bušić ‘zatvoren zato što su ga proglasili teroristom’ u SAD-u. No, u američkoj optužnici jasno je navedeno da smo osuđeni zbog ‘zračnog piratstva’, a ne zbog ‘terorizma’. Tužba nije bila o mišljenjima već o činjenicama – kako glase činjenice? Sutkinja, koju nazivam ‘Šeficom’, uspjela je ignorirati jasne dokaze iz optužnice i presudila je protiv mene.”
Sustav kao da se nije promijenio
“Kroz dvije godine postupka vidjela sam istu pristranost, manipulacije i ignoriranje dokaza koje je Malcolm Browne, kolumnist New York Timesa, opisao 1975. u članku o političkim procesima u Jugoslaviji. Danas, 2024. godine, ‘Šefica’ ponavlja iste obrasce: samovoljno odlučuje što ulazi u zapisnik, isključuje ključne svjedoke i prilagođava dokaze prema vlastitom nahođenju.”
Estetika suda: Pupčano ometanje pravosuđa
“Sjećam se vremena kada su odvjetnici i suci poštovali dostojanstvo suda. Danas je situacija drugačija: Hrvoje Klasić došao je dotjeran u bež i senf kombinaciji, dok je njegov odvjetnik Čedo Prodanović, bivši kadar Udbe, došao u zgužvanoj košulji koja mu nije pokrivala pupak. Moja odvjetnica tvrdi da ju je to ometalo u radu – je li to osnova za žalbu?”
Oprost i kraj
“Kažu da samo glup čovjek ponovno radi istu stvar i očekuje drukčiji ishod. Ja nisam takav čovjek, pa izlazim iz ovog postupka, opraštam se od njega i želim mu sve najbolje. Ne prihvaćam legitimitet ovakvog suda, niti poštujem njegove ‘odluke’. Moja majka nije odgojila budalu.”
wpDiscuz
