Bez obzira na to tko je stvarno bio Đureković, da li domoljub koji se borio za neovisnu Hrvatsku, da li čovjek koji je pobjegao iz tadašnje Jugoslavije radi opasnosti u koju je ušao radi otkrivanja kriminala u INI ili je i sam sudjelovao u nečasnim radnjama, je li bio suradnik njemačke tajne službe ili puki emigrant, njegovo ubojstvo je nedopustiv čin političkog nasilništva i državnog zločina.
Ubojice moraju odgovarati i radi pravednosti i radi pijeteta prema žrtvi, ali i zato da se jednom zauvijek odrede standardi postupanja u kojima je jasno kako tajne službe nikada i ni po koju cijenu ne smiju radi politike ubijati. Isto je i sa svim drugim slučajevima u kojima je bivša država posegnula za ubojstvom kao načinom rješavanja političkog sukoba.
Jesu li g. Perković i g. Mustač ubojice ili nisu, zaslužuju li zatvor ili slobodu, moći ćemo konačno odgovoriti kad minhenska presuda postane pravomoćna, kad završi žalbeni postupak.
Velika je šteta, čak i sramota, da hrvatska država nije smogla snage da sama provede postupak, ne bilo kakav, nego zakonit i pravedan, i sama odlučila o tome jesu li Perković i Mustač krivi.
Odluka pravosuđa da budu izručeni Njemačkoj iznuđena je upravo političkom i pravosudnom nesposobnošću da se suočimo s prošlošću i pravedno joj sudimo. Ta odluka ima ozbiljne i argumentirane kritičare, prije sviju, našu danas vodeću procesualisticu, profesoricu Zlatu Đurđević.
Ali, od procesa Perkoviću i Mustaču moglo bi biti koristi. Ne samo time što će se konačno utvrditi jesu li oni bili sudionici ubojstva ili nisu već i zato što bi presuda, kakva god konačno bila, mogla potaći neke pozitivne procese u politici i pravosuđu.
Iz minhenskog bi postupka mogli i morali proizaći neki važni poučci, načela koja bi, ako ih prihvatimo, sigurno unaprijedila naše društvo.
Prvi i najvažniji poučak: jednom i zauvijek, barem mi ovdje u Hrvatskoj, mogli bismo usvojiti načela postupanja tajnih službi i političkih moćnika koja jasno govore da nema cilja koji bi opravdao političko ubojstvo, torturu i druga teška kršenja ljudskih prava.
Drugi je poučak jednakih kriterija. I kada je riječ o ustaškim zločinima, komunističkim zločinima, a i zločinima počinjenim u ime moderne Hrvatske, mogli bismo i morali prihvatiti iste kriterije.
Zločin u ime ideologije nije dopušten i tko ga počini mora odgovarati. Morali bismo napustiti dvostruke standarde i zločine i zločince tretirati različito, ovisno o tome jesu li ”naši” ili ”njihovi”. Društvo jasnih i ispravnih vrijednosti ne može sebi dopustiti da o jednom te istom slučaju prosuđuje ovisno o političkoj orijentaciji okrivljenika, da pitanje osobne kaznene odgovornosti postane, kako to i sada vidimo, predmet političkih prepucavanja stranaka.
Još si manje može dopustiti da s jedne strane, ako su Perković i Mustač zaista krivi, opravdano moralno i politički osuđuje njihov čin, a da s druge strane Barešiću, čovjeku koji je osuđen zbog sudjelovanja u ubojstvu ambasadora Rolovića, a i sudjelovao u nekim drugim potpuno neprihvatljivim aktivnostima, podiže spomenik kao nacionalnom heroju.
Pri tome, za neovisnost i slobodu nove Hrvatske Perković je učinio kud-i-kamo više nego Barešić. U biti, udbaški i emigrantski ili bilo čiji metak, nož ili bomba koji ubijaju jednako su neprihvatljivi.
Fenomen državnog terorizma ima i dodatnu negativnu dimenziju u odnosu na individualni teror. Naravno, nikakve zasluge za domovinu ne mogu opravdati eventualni zločin.
Još drastičnije, Bože Vukušić, čovjek koji je osuđen u Njemačkoj zbog ubojstva s političkom pozadinom na doživotni zatvor, odmah je po neobično ranom otpuštanju iz njemačkog zatvora pod nejasnim okolnostima zaposlen u Hrvatskom saboru da barata s ultraosjetljivom dokumentacijom.
Uz to, ne samo da je jedan drugi ozbiljan predmet protiv njega ”utjeran“ u zastaru već se i često pojavljuje kao komentator na nacionalnoj televiziji, upravo komentirajući, valjda kao moralni autoritet, politički motivirane zločine.
I konačno, treba se sjetiti potpuno sumnjivih, politički motiviranih ubojstava Josipa Reihel-Kira, sindikalca Krivokuće, HOS-ovca Blaža Kraljevića, časnog Milana Levara i još nekih za koja nitko u Hrvatskoj nije odgovarao.
O dvostrukim mjerilima kada je riječ o ratnim zločinima suvišno je trošiti riječi. Dvostruke kriterije imamo i kada je riječ o suđenju našim državljanima izvan Hrvatske.
S jedne strane, i rukama i nogama smo pokušavali učiniti sve da se hrvatski generali ne nađu u Haagu. Srbiji osporavamo pravo na univerzalnu jurisdikciju. S druge strane, izručujemo ljude koji su bili, ne samo udbaši već i istaknuti branitelji. Uz to, i mi sami imamo univerzalnu jurisdikciju, praktično s istim efektima kakve ima i ona predviđena zakonom Srbije.
Konačno, treći poučak, zločin ne smije biti sredstvo dnevnopolitičke borbe. Kako vidimo i nakon minhenskog suđenja, od tog smo vrlo daleko.
Odmah po proglašenju presude započela je rafalna paljba između lijeve i desne hrvatske političke scene. Čiji su Perković i Mustač? Zapravo, pripadaju i lijevom i desnom korpusu, i Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Vidjeli smo i čuli – desni dio političkog spektra tretira ih isključivo kao udbaše, ljude koji su bili protivnici neovisne Hrvatske i koji su ognjem i mačem radili protiv političkih protivnika nekadašnje države Jugoslavije. Imputiraju da su dio komunističkog naslijeđa koje nosi SDP. S druge strane, kažu s ljevice, omogućili su Tuđmanu da dođe na vlast, nabavljali oružje, bili neki od važnih karika u vlasti HDZ-a, dakle, politički su teret HDZ-a i desnice.
Zapravo, točno je i jedno i drugo.
Točno je, za obranu nove, neovisne Hrvatske Perković i Mustač učinili su puno više od mnogih velikih i prevelikih Hrvata koji ovih dana slave njihovu osudu.
Uvođenje osobne kaznene odgovornosti u dnevnopolitičke obračune prijeti gubitkom sposobnosti da se usvoje prva dva poučka, da se iz progona zločina izbace kategorije ”naš” i ”njihov”, da se pravedno i zakonito odluči o odgovornosti za zločine bez obzira na to o kome je riječ i iz kojeg političkog miljea dolazi.
Minhenski bi postupak mogao generirati još neke procese. Prvo, unatoč političkom krahu glavnog zagovornika lustracije, g. Karamarka, ponovo bi mogla živnuti ideja lustracije.
U funkcionalnom je smislu ona danas gotovo besmislena. Dodatno je pitanje postoji li zaista volja i mogućnost da se o suradništvu UDBE i KOS-a govori neselektivno, bez izdvajanja nečijih dosjea.
Dosadašnje iskustvo govori da desni politički milje vrlo rado grubo, često i neistinito, predbacuje neistomišljenicima suradništvo UDBE. S druge strane, velik je broj bivših suradnika UDBE i KOS-a, upravo iz tog dijela političkog spektra.
Drugo, moguće je da se u pravosuđu potaknu pozitivni procesi, slični onima iz vremena dvijetisućitih kada je pravosuđe uglavnom napustilo tzv. Vukovićevu doktrinu u kojoj je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda ustvrdio da u obrani nije moguće počiniti ratni zločin.
Iako je i do danas ostalo selektivnosti i nejednakih kriterija u optuživanju i kažnjavanju ratnih zločina, stanje je danas prilično bolje nego potkraj prošlog stoljeća. Volio bih da se rasvijetli svaki zločin, i oni komunistički, udbaški, ali i oni počinjeni u ime suvremene Hrvatske. Kad je riječ o zločinima, ne treba raditi kompromise.
Treće, moglo bi se dogoditi da se intenziviraju priče o suradnicima UDBE, da se otkriju neka nova imena, da se povežu kodni nazivi s imenima osoba. Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika UDBE, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, već onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik UDBE.
Sigurno, bit će i reakcije. Govorit će se i o zločinima iz emigrantskih, proustaških krugova. Mislim da tako što ne bi razveselilo ni lijeve, ni desne, ni crkvu ni kulturnjake, ni mnoge druge strukture, jer bi i u njihovim redovima bili prokazani nekadašnji suradnici UDBE i KOS-a.
Vidjeli bi i da su neki danas posebno žestoki kritičari bivše države i udbaša zapravo sami bili udbaši. Drugi je problem što se često zbog političkog podmetanja insinuira suradništvo UDBE i plasiraju dezinformacije i za suradništvo optužuju ljudi koji to nisu bili.
Otvaranje hajke i lova na vještice ne bi pridonijelo stabilnosti društva. Ali, ponavljam, tko je učinio zločin mora odgovarati.
Četvrto, možda će priča o minhenskom procesu u kontekstu izručivanja vlastitih državljana i/ili suđenja im u inozemstvu pomoći da Vlada, predsjednica Republike i dio desne političke scene odustane od raubanja odgovornosti za ratne zločine kao generatora sukoba sa Srbijom.
Zanimljivo je, nakon objave mog otvorenog pisma o univerzalnoj nadležnosti i potrebi da se spor sa Srbijom riješi sporazumom javila se gotovo kompletna desna scena, od neumjerenog, izvjesnog Pavkovića iz braniteljskih redova, do ministra Kovača, g. Hebranga i bivše ministrice Vesne Škare Ožbolt.
Više ili manje grubo napali su moju tezu o tome da i mi imamo univerzalnu nadležnost i uređenu na sličan način te tezu o vanjskopolitičkoj štetnosti i disfunkcionalnosti opstrukcije Srbije na putu u EU.
Osim što su pokazali da ne poznaju ni naše kazneno zakonodavstvo, što su popabirčili poluinformacije o univerzalnoj nadležnosti u komparativnom pravu, pa izvodili nesuvisle zaključke, potvrdili su moje osnovne teze.
Da, i Hrvatska ima univerzalnu nadležnost. Da, naša politička aktivnost usmjerena na blokiranje Srbije je propala. Da, hrvatskim braniteljima i dalje prijeti uhićenje i izručenje Srbiji čim prijeđu granicu.
Jedino su propustili odgovoriti na najvažnije pitanje kad su ocjenjivali moju inicijativu. Ono glasi: da li je hrvatska vlast svojim neuspješnim političkim euroangažmanom pomogla braniteljima?
Odgovor je potpuno jasan: i dalje hrvatski branitelji koji prelaze granicu mogu biti uhićeni i izručeni Srbiji. A da li bi bili u takvoj situaciji da su prethodne vlade prihvatile moj prijedlog da se zaključi bilateralni sporazum sa Srbijom radi rješavanja objektivno postojećeg problema?
I ovdje je odgovor jasan. Da su me vlade poslušale, danas naši branitelji ne bi strahovali od uhićenja i izručenja Srbiji prilikom prelaska granice. I zato su bespredmetne domoljubne lamentacije o mom izdajništvu, neznanju, političkoj bliskosti Srbiji ili čemu već.
Moj je prijedlog rješavao problem branitelja, gard Vlade braniteljima šteti.
Zato ohrabruje izjava bivšeg premijera Milanovića da će ustrajati u sprečavanju da Srbija zloupotrebljava univerzalnu nadležnosti i to tako da će joj ponuditi bilateralni sporazum. Nije to učinio kao bivši premijer, ohrabruje da namjerava kao premijer in spe.
Konačno, valjda će i braniteljske udruge konačno progledati i shvatiti tko im želi riješiti problem, a tko taj problem iskoristiti za dnevnu politiku, bez njegova rješavanja.
wpDiscuz