Ništa se u Sarajevu nakon raspleta sapunice oko gradonačelničke kandidature Bogića Bogićevića nije promijenilo. Samo je nešto, što je većini van Sarajeva odavno postalo jasno, postalo jasno i onim najnaivnijima u Sarajevu…
Život piše romane, kaže jedna stara i pomalo patetična fraza. A jalova i štetočinska politika loše i predvidive scenarije, dodali bismo. Scenariji koji, barem kada je riječ o Bosni i Hercegovini, prvenstveno ovise od toga tko je “scenarist”, u kojima su glavni likovi, bilo da se radi o pozitivcima ili negativcima, uvijek jedni te isti, i da oni, ovisno od “točke gledišta”, mijenjaju uloge.
Sve to neodoljivo podsjeća na neku grozomornu sapunicu kojoj se niti nakon tisuću nastavaka ne nazire kraj. I sve to, da bi cijela stvar bila još apsurdnija, umnoženo u tri verzije. Otprilike sličan rašomon s predvidivim scenarijem gledamo u Bosni i Hercegovini svih ovih godina, a da nas “scenaristi” rijetko kada iznenade pokojim nepredvidivim detaljem.
Ipak, i to se moralo jednom dogoditi. Radi se o raspletu crnohumorne drame oko kandidature Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva, drame čija je završnica ovih dana podigla silnu prašinu, što je pomalo u neskladu s ovlastima sarajevskog gradonačelnika, a koje su manje-više protokolarne prirode. “Besposlen pop i jariće krsti”, kaže srpska narodna poslovica.
Ne vjerujem da postoji kolumnista ili “politički analitičar” koji je mogao nešto slično predvidjeti. Izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva svi su uzimali zdravo za gotovo, kao svršen čin, i to odmah nakon što je Bogić Bogićević prihvatio kandidaturu. Tko je mogao očekivati da će sarajevski politički građanluk po tom pitanju zabiti rijetko viđen autogol? Kao da gledamo onog ludog kolumbijskog golmana, Renea Higuitu, koji, pokušavajući izvesti neku od onih svojih čuvenih egzibicija, pogriješi i primi nepotrebni gol.
Ništa se u Sarajevu nakon raspleta sapunice oko gradonačelničke kandidature Bogića Bogićevića nije promijenilo. Samo je nešto, što je većini van Sarajeva odavno postalo jasno, postalo jasno i onim najnaivnijima u Sarajevu, onoj frustriranoj čeljadi što svako malo “protestira” pred kamerama Federalne televizije, a nakon što se kamere ugase mirno produže svojim kućama, nastaviti započeti ručak ili provjeriti da im u boci piva, koja je ostala na stolu u lokalnoj birtiji iz koje su krenuli na proteste, kojim slučajem nije preostao još koji gutljaj. Odnosno da je Sarajevo svedeno na jednu dimenziju. Čudno zvuči ovo “jedna dimenzija”?
Postoji jedna sjajna replika u Šijanovu filmskom remek-djelu “Maratonci trče počasni krug”. Nakon što u jednoj sceni pažljivo izmjeri “mušteriju”, Mirko, najmlađi Topalović, kojega glumi Bogdan Diklić, kaže obitelji preminulog muškarca kako je pokojnik bio “mnogo dugačak”. Obitelj se na to pobuni, pa kaže kako je on zapravo bio “mnogo visok”. Međutim, Mirko Topalović je uporan: “Kad je bio živ, onda je bio visok. Sad je dugačak. Moj tata kaže da svaki čovek ima tri mere: visinu, širinu i dužinu.”
Sarajevo je iz rata, nakon silnih patnji i stradanja stanovništva uslijed brutalne i krvave višegodišnje opsade, izišlo s ogromnim simboličkim kapitalom. Što je, dvadeset i pet godina kasnije, ostalo od svega toga? Ostao je cirkus, gorak okus s jedne i zlurado likovanje s druge (i treće) strane. Dakle, jedina “dimenzija” relevantna za Sarajevo, što je slučaj Bogićević do kraja razotkrio, a kojoj on nikako nije uzrok, jest ona topalovićevska “dužina”.
Priča je manje-više svima poznata: najprije je izostao “bijeli dim” na skupštini Gradskog vijeća Sarajeva, da bi potom “nesuđeni papa” odustao od “pontifikata”. I nakon što su svi pomislili da je tu kraj, da će se ukazati ono famozno “The End” nakon čega će se početi odmotavati odjavna špica, priča je dobila nastavak. Na ponovljenoj sjednici Gradskog vijeća, koja je uslijedila dan-dva nakon neviđene blamaže, napokon je zadimilo, usprkos tome što je Bogić Bogićević prije toga izjavio da odustaje od kandidature.
U nesuđenom “reizboru” Bogića Bogićevića važnu je ulogu odigrala i SDA Bakira Izetbegovića. Koji su njihovi motivi? Jesu li shvatili da su svojim zakulisnim radnjama i besprizornim muljanjima ogolili vlastitu političku strategiju, koju bismo u najkraćem mogli opisati kao lov u mutnom? Da bi dan poslije, kada su vidjeli da su se malo preigrali, licemjerno dali podršku Bogiću Bogićeviću? Ili, a to mi se čini najvjerojatnijim, da su unaprijed računali na Bogićevićevu odbijenicu, čime su cijeli “račun” za ovu neviđenu blamažu nonšalantno prebacili na SDP-ov konto?
Najveći gubitnik u cijeloj ovoj priči je SDP, stranka koja je predložila Bogićevića za gradonačelnika, koja je tim činom htjela, kao mnogo puta dosada, prisvojiti s lake strane za sebe nešto tuđeg simboličkog kapitala. Da su birali, što sam napisao nedavno u jednoj svojoj kolumni, Nikšićevi “šminkeri”, “scenografi” i “kostimografi” nisu u aktualnoj ponudi mogli odabrati raskošniji smokvin list od Bogića Bogićevića. Najviše zbog toga su oni ovakvim razvojem situacije najviše izgubili. Postoji li netko u javnom životu Bosne i Hercegovine da će u nekim budućim političkim igricama pristati biti multi-kulti pijun jedne ovakve stranke? Ne postoji, čini mi se, osim netko s popriličnom dozom sadomazohizma. Ili kakav beskičmenjak poput bivšeg gradonačelnika Sarajeva Ive Komšića.
Gradsko vijeće Sarajeva zavrtjelo je ražanj bez zeca, što je, čini mi se, politički presedan na ovim prostorima. A barem smo se mi svega nagledali. Čekao se još samo pristanak Bogića Bogićevića, što je, izgleda, po čaršijskim filozofima bila gotova stvar. Međutim, kao što znate, žestoko su se obrukali, napravivši od jedne neviđene blamaže drugu, neusporedivo veću. (Osim, ako me vrijeme ne demantira? Da se Bogić Bogićević iz tko zna kojih razloga predomisli, u što iskreno sumnjam?)
“Nažalost, već na prvom koraku suočen sam sa političkim spletkama, smicalicama i manipulacijama, čiji cilj je bio da me se onemogući da budem izabran na pomenutu dužnost. Posebno boli činjenica da su u to bili uključeni i oni koji su me predložili, a čija mi je glasačka podrška, nažalost, bila uskraćena u trenucima kad se odlučivalo o novom gradskom rukovodstvu”, izjavio je Bogićević u svojoj reakciji. Još je naveo kako je “zgrožen spoznajem kako se u gradskoj vlasti prljavo trguje, kako se kupuju i prodaju ljudi i njihovi glasovi”, te da je povlačenje kandidature bilo za njega “jedini častan odgovor na te pokušaje da ga se i ljudski i politički ponizi.”
Ne treba ulaziti u prvotne motive Bogića Bogićevića, onda kada je pristao na “nemoralnu ponudu” SDP-a, bilo da je riječ o idealizmu ili o egzistencijalnim motivima, bez obzira što se to danas, post festum, nepotrebno čini. Treba imati na umu da bi Bogićević nesumnjivo dao svojoj nesuđenoj gradonačelničkoj funkciji iznimnu simboličku vrijednost i dignitet, ako ništa drugo kao kontrapunkt prevladavajućem političkom beskičmenjaštvu. Ono što je svojevremeno, 90-ih, napravio Bogić Bogićević, a što je danas podložno različitim tumačenjima, s velikim udjelom naknadne pameti, treba ostaviti po strani. Osim jedne stvari, bez obzira na minimiziranje Bogićevićeve uloge iz 90-ih kakvo je prisutno u Hrvatskoj, ali i u politici bosanskohercegovačkog HDZ-a.
Ne treba dvojiti da bi Vukovar ili Sarajevo svejedno bili porušeni, bez obzira kakav je odgovor svojevremeno dao Bogićević Miloševiću tih 90-ih. Međutim, da je Bogićević pristao na Miloševićevu igru, Sarajevo i Vukovar bi bili porušeni, ali ovaj put “po zakonu”. Razlika je, što bi rekao Đuro iz Nadrealista, “drastična”. Samo duboko zlonamjerna osoba može nešto slično zanemariti.
Svojim nepristajanjem na prljave “patriotske igre” bez kraja i cilja, Bogićević je vratio u politiku davno izgubljeni dignitet, pokazavši time da postoje granice ljudskog dostojanstva ispod kojih se ne smije ići, bez obzira na sve, što je, na primjer, u slučaju Ivane Marić tragično izostalo. Bogićević je tada, 90-ih, a i danas 2020-ih, svojim odustajanjem od kandidature, pokazao jednu plemenitu osobinu, nešto čega u ovoj zemlji kronično nedostaje – pokazao je da barem netko u ovoj zemlji beskičmenjaka ima kičmu. I to nesavitljivu!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.