Kao pripravnik u mostarskom uredu OESS-a, Mufid Bešić je dio projekta “Najbolja iskustva iz prakse za uključenje Roma u društvene tokove (BPRI)“, gdje je nositelj projekta Ureda OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR). Osim opsežnog angažmana u sklopu navedenog projekta, Bešić je angažiran na mnogim poljima društvenog života naše regije.
Pročitajte u razgovoru za Pogled.ba kako je ovaj teolog po struci primjer izvanrednih mogućnosti koje različitosti našeg društva mogu ponuditi, ako smo otvoreni za njih.
Završili ste Teološki fakultet, koja Vam je najvažnija naučena lekcija koju ste stekli tijekom studiranja? Koliko je Vaš izbor fakulteta utjecao na to tko ste Vi danas i kako procjenjujete ljude oko sebe?
Taj izbor je jako utjecao na mene. S obzirom da je to međunarodni fakultet, imao sam priliku upoznati mnoge kulture (SAD, Velika Britanija, Rumunjska, Nigerija, cijeli naš lijepi Balkan i mnoge druge) i naučiti živjeti i razumjeti te ljude. Tijekom studiranja s tim ljudima naučio sam prihvaćati druge, voljeti ljude i uvažavati i cijeniti njihovu različitost. Moj pogled na sve ljude je isti. Ne razlikujem ljude po boji kože, nacionalnosti, kako izgledaju niti koji im je imovinski status. Svi ljudi su za mene isti. Dijele se na dobre i one kojima je potrebna pomoć da postanu dobri. Mislim da trenutno živimo u jakom lošem državnom uređenju (neuređenju), vremenu krize identiteta… Svi ljudi bi se trebali zapitati i početi razmišljati kako pomoći jedni drugima, a ne se okretati nekom nacionalizmu i ponosu. Trebali bi svi zajednički pokušati svijet učiniti boljim za naraštaje poslije nas.
( S kolegama u OSCE-u )
Osim rada u Misiji OESS-a, aktivno sudjelujete u društveno-kulturnim projektima, posljednji takav je angažman u naslovnoj ulozi mjuzikla „Josip i kričave boje njegovih snova“. Koliko su mladi angažirani u takvim projektima?
Mislim da su mladi s ovih prostora jako dobro prihvatili ovaj mjuzikl, i naravno ovo je ogromno iskustvo koje ne bi trebali propustiti. Naravno da su u početku puni skepticizma, ali na kraju ne mogu vam opisati radost i ponos nakon predstave svih tih mladih ljudi. Trebali ste samo vidjeti njihova lica. Meni je bilo veliko iskustvo dobiti priliku raditi mjuzikl i mislim da sam kroz rad s ostalima mnogo toga naučio. Uz upoznavanje drugih i svladavanje straha od javnog nastupa, stekao sam mnogo drugih vještina kao što su gluma, pjevanje, sudjelovanje u produkciji i možda najvažnije – upoznao sam mnogo kreativnih mladih ljudi i stekao prijatelje za cijeli život, što je svakako najvažnije.
( ‘Josip i kričave boje njegovih snova’ )
Općenito, koja su Vaša iskustva u radu s mladima različitih nacionalnosti na ovim prostorima? Smatrate li da ti odnosi evoluiraju, stagniraju ili se vraćaju unatrag?
Mladi ljudi su pokretačka snaga svakog društva. Mislim da, nažalost. oni to još nisu shvatili. Nekolicina jeste. Svakako moja preporuka je da se hitno pokrenu i pokušaju dati najbolje od sebe u svemu što rade. Ako je to studiranje, onda neka tu budu najbolji studenti, ako je to posao, neka se maksimalno potrude, moralno i časno, da budu najbolji, u svemu što radimo trebali bismo se stvarno truditi i biti inovativni, a ne ”fušerit’’da se tako izrazim. Okruženje često nije poticajno i izabrati put apatije je mnogi lakše, ali na duge staze to ne donosi nikakav rezultat.
( Rad na terenu – romsko naselje u Čapljini)
Trenutno ste dio projekta “Najbolja iskustva iz prakse za uključenje Roma u društvene tokove (BPRI)“, gdje je nositelj projekta Ured OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR). Kakva su Vaša dosadašnja iskustva?
Moram reći da sam zadovoljan u smislu da se uopće nešto pokrenulo vezano uz pitanje nacionalnih manjina i pogotovo uz Rome, najveću nacionalnu manjinu u BiH. Kroz ovaj projekt dobio sam priliku iz prve ruke saznati o stanju ljudskih prava na području Hercegovine i njihovim stalnim kršenjima kroz rad na terenu s kolegama iz OESS-a . Posebno sam se posvetio radu na poboljšanju uvjeta života Roma u, Jablanici i Konjicu, te Čapljini i Stocu koji su u usporedbi s nekim drugim sredinama posebno loši. Tu bih ponajprije istaknuo očajnu situaciju u Čapljini i Stocu gdje sam i prije početka ovog projekta aktivno pomagao organiziranju zajednice kako bi se popravila nezavidna životna situacija u romskom naselju. OESS nastoji pomoći na terenu, a na redu su općinske vlasti. Dosta je teško i ispred nas je mnogo teškog posla, moram priznati, ali također ova prilika za mlade Rome je možda povijesni trenutak za promjenu stanja Roma, kako u cijelom svijetu, tako i u BiH. Romi su narod koji je bio odbacivan stoljećima i nažalost to su danas neke posljedice zašto je Romima jako teško uključiti se u društvo, ali također i druga strana koja ih treba prihvatiti igra veliku ulogu jer su oni odgovorni prihvatiti ih, pomoći im i odbaciti mnoge negativne stereotipe koje imaju prema Romima.
( Romsko naselje u Čapljini )
U sklopu navedenog projekta, uskoro napuštate ured u Mostaru. Koje je sljedeće odredište Vašeg djelovanja i kakvi su planovi za isto?
Moje sljedeće odredište je Ured Vijeće Europe u Sarajevu. Nastavit ću raditi u sektoru za ljudska prava, koristeći iskustva stečena u radu s timom za ljudska prava OESS-ova ureda u Mostaru. Mislim da će mi iskustvo rada na terenu u proteklih šest mjeseci dosta olakšati prilagodbu na novo radno okruženje i daljnji rad na području ljudskih prava. Veselim se tome jer mislim da ću imati priliku naučiti mnogo, ali svakako i djelovati pozitivno na neke promjene u društvu, nadam se vezane uz položaj Roma u BiH.
( Mufid sa kolegicama iz OSCE-ovog Odjela za ljudska prava )
Što Vam je bio najveći izazov u životu? Što smatrate svojim najvećim uspjehom, a što neuspjehom?
Najveći izazov mi je ostati uporan i optimističan u društvu u kojem živimo. Teško je plivati uzvodno, kada se većina ljudi prepustila biti nošena različitim strujama u kojima možda ni ne žele biti nošena, ali kao da su se već predali. Moj najveći uspjeh je upravo to što se ne želim predati i što vjerujem da svi možemo puno bolje.
Navedite jednu stvar koju želite uraditi, a još niste?
Jako volim putovati i do sada sam imao priliku posjetiti Mađarsku, Češku, Slovačku, Austriju, Švedsku, SAD i većinu balkanskih zemalja. Volio bih posjetiti Indiju i Afriku.
Planovi za budućnost?
Planovi za budućnost su završiti magisterij iz ljudskih prava, ali još nisam siguran u kojoj državi bi to moglo biti. Vidjet ćemo gdje se otvori pogodna prilika. Smatram da će mi projekt „Najbolja iskustva iz prakse za uključenje Roma u društvene tokove (BPRI)“ pomoći možda i da dobijem stipendiju jer sam kroz njega već dosta naučio i smatram se puno kompetentnijim napraviti vrlo kvalitetnu aplikaciju.
T.R.T./Pogled.ba