Prije točno deset godina upriličeno je na potsdamskom/berlinskom „Einstein Forumu“ predavanje Richarda Rortyja, čuvenog američkog profesora literature i filozofije, koje je potom objavljeno in extenso u hamburškom tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (No. 13/20004). O Rortyju sam ponešto znao i pisao već ranije, pa sam njegovo predavanje „Neprijatelj u viziru, ili kako u borbi protivu terorizma zapadne demokracije ugrožavaju osnove svoje slobode“ odmah preveo za medije u Srbiji i Bosni i Hercegovini za koje sam tada radio.
Piše: dr.sc Mile Lasić, vidiportal.ba
Učinilo mi se da se Rortyjeva strahovanja iz ovoga vremena ostvaruju upravo u vremenu u kojemu živimo, te da bih uz njegovu pomoć mogao ponuditi smislenu poantu i na otvorena pitanja iz serije mojih ovoljetnih tekstova koji su se doticali nužnosti dekonstrukcije američke vanjske politike i opasne i nemoguće ambicije unilateralne uspostave novoga svjetskoga poretka uz pomoć prevaziđenih metoda stare paradigme političkog i ideologijskog nasilja, uključivo i gologa nasilja.
Velikosilnički „službeni antinacionalizam“
Za politologe i političke filozofe nije upitno da su se SAD oslonile u potrazi za novim svjetskim poretkom na metode stare paradigme nasilja i tako razotkrile vlastitu vanjsku politiku kao tzv. velikosilnički „službeni antinacionalizam“, ili „banalni nacionalizam“.
U obzorju ovih trendova se i politički liberalizam kao model i koncept izvitoperio u ambiciju despotskog vladanja nedemokratskim sredstvima na neograničeno vrijeme, u svijetu, dok je na unutarnjem planu i time popločan put u neslobodu ili „neofeudalizam“, kako bi poantirao Rorty. Njegovi su se strahovi nažalost obistinili, zbog čega i slijedi – nakon par bio-bibliografskih podataka – Rortyjevo potsdamsko/berlinsko predavanje in extenso. Ono je i svojevrsni pogovor našim ovoljetnim „američkim“ esejima …
Američki filozof Richard McKay Rorty (1931-2007) se smatra jednim od vodećih filozofa i „najvećim moralizatorom današnjice“, kako ga je počastio njemački konzervativni tjednik„Welt am Sonntag“ kada je Rorty prije 13 godina primio uglednu njemačku nagradu – „Meister Eckhard-Preis“. Za njega se kaže da je zastupnik „pragmatične hermeneutike“, te da kritički gleda na izravnu svezu znanja i istine, čemu radije suprotstavlja tzv. intersubjektivitet. Veoma je skeptičan prema ulozi filozofa, jer oni „jedino mogu pomoći u nalaženju novog vokabulara“, to jest „ponuditi metafore kako bi drugi mogli svoja osjećanja učiniti razumljivima“. I ništa više, jer je „stvarnost uvijek subjektivna“.
Za njega se u Brockhausovoj enciklopediji veli da je rođen 1931. godine u New Yorku, da je bio profesor niza uglednih sveučilišta (Princeton, Stanford, etc.), da se kritički sukobljava s tradicionalnom teorijom saznanja i jezično-analitičkom filozofijom. Pa ipak, u Europi se za njegova djela „The Linguistic Turn“, „Ogledalo prirode“, „Slučajnost, ironija i solidarnost“ znalo do ove nagrade samo u uskim filozofskim krugovima.
Roditelji su mu bili poznati američki književnici, bliski Komunističkoj partiji SAD, pa je mladi Richard McKay Rorty veoma rano zaključio da se želi boriti „protivu socijalne nepravde“. U neku ruku mu je već podrijetlom i obrazovanjem uloga „moraliste“ bila zagarantirana, inače istovremeno privlačna i skliska za intelektualce u svakoj kulturi i jeziku.
Svijet na klackalici
U najveće moralne probleme i najteže političke zadaće u svijetu Rorty ubraja neophodnu preraspodjelu bogatstva s bogatih na siromašne („problematična moralnost“ skriva se u nalaženju načina kako to izvesti na „naš trošak“); u samom vrhu je i neophodnost sekularizacije, bez koje nema prodora u demokraciji i politici (ali tako da se time ne ograniče spiritualne potrebe ljudi); te neophodnost formiranja „svjetske vlade“, uz odustajanje od nacionalnog suvereniteta u korist globalnih institucija (ali tako da se ne povrijede prava i osjećaji ljudi koji su vezani za svoju zemlju!). Po njemu, svijet je na klackalici između destabilizacije sve većeg broja zemalja i terorizma, čiji bi krajnji rezultat mogao biti fašizam i vojne vlade u dotičnim zemljama. Upravo zbog opasnosti ove vrste Rorty je uvjeren u nužnost formiranja „zajedničke organizacije“ ili „svjetske vlade“ …
Einsteinova primjedba
Od Alberta Einsteina, kao što je znano, potječe primjedba ukoliko bi se treći svjetski rat vodio sa svom raspoloživom tehnikom tada bi se četvrti svjetski rat vodio toljagama i kamenicama. Od tada se tisuće i tisuće puta ocrtala anarhična vizija smaka svijeta, prema kojoj bi – nakon termonuklearnog obračuna – propala civilizacija. Biblioteke i muzeji bi bili opljačkani kako bi se pribavio materijal za logorske vatre. Već nakon jedne generacije bili bi ljudi ponovo lovci i skupljači plodova, a dostignuća naše vrste iz posljednjih 5.000 godina bila bi iskorijenjena. Einstein je strahovao od atomskog obračuna u slučaju da se Ujedinjeni narodi (OUN) ne bi dalje razvijali ka pravoj svjetskoj vladi s policijskim trupama sposobnim za izvršavanje. Ništa od toga šta smo od tada naučili ne slabi ovaj argument. Ali, Einstein nije mogao jedno pojmiti: da bi u Pakistanu ili Sjevernoj Koreji proizvedeno atomsko oružje, upravo veličine kofera, bilo koju individuu – primjerice jednog takvog playboya kao što je Osama bin Laden – dovelo u situaciju da čini stvari koje su ranije bile moguće samo državama.
Ah da, nešto je utješno u okolnosti da će teroristima, vjerojatno, uspjeti samo da obrnu ‚svjetski sat‘ za 200 godina, a ne za 5.000 godina. Jer, najveći učinak, koji će oni postići s njihovim paklenim strojevima i njihovim užasnim napadima, neće biti patnja i smrt. Najveći učinak bit će u mjerama kojima će zapadne vlade reagirati na teror. Ova bi reakcija mogla značiti kraj za neke institucije koje su nastale u protekla dva stoljeća od građanskih revolucija u Europi i Sjevernoj Americi.
Široko rasprostranjena sumnja da je rat protivu terorizma potencijalno opasniji od samog terorizma izgleda mi potpuno opravdana. Jer, nisu direktne posljedice terorizma sve ono od čega bi morali strahovati, nema razloga za prihvatanje da zapadne demokracije ne bi preživjele eksplozije atomskih bombi u njihovim metropoloma. Prirodne katastrofe, koje bi ljudima donijele usporediv iznos smrti i razaranja ne bi bile, također, u stanju ugroziti demokratske institucije. Kada bi se, primjerice, tektonske ploče na obali Pacifika pomjerile i dovele do rušenja oblakodera, ovo bi značilo za stotine tisuća ljudi sigurnu smrt. Pa ipak, čim bi žrtve bile sahranjene, započelo bi se s obnovom. Kao što bi i vanredna ograničenja bila vremenski oročena. Posve drugačije bi se ponašalo u slučaju terorističkog napada. Političari, koji bi sve stavili na kartu sprječavanja daljnjih napada, pokušali bi da se utrkuju u strogoći i poduzimanju dugoposljedičnih mjera, koje bi mogle, čak, značiti kraj pravne države. A bijes, koji se osjeća, ako se neizmjerna patnja prouzrokuje putem ljudskog djelovanja, a ne sila prirode, bi javnost dovela do toga da prihvati ove mjere. Izvjesno, rezultat ne bi bio fašistički puč. Rezultat bi bio kaskada mjera koje bi pokrenule preobrazbu u socijalnim i političkim uvjetima zapadnog života. Suci i sudovi bi izgubili neovisnost, a regionalni vojni zapovjednici bi zadobili preko noći autoritet kakav je ranije pripadao samo izabranim dužnosnicima. A mediji, opet, bi se vidjeli prisiljenim obuzdati proteste protivu vladinih odluka.
Neprestano ratno stanje
Strah od takvih razvoja je među Amerikancima, kao što sam ja, svakako daleko više rasprostranjen nego među Europljanima, jer samo je u SAD vlada tvrdila da se nalazimo u neprestanom ratnom stanju. Esejista Cristopher Hitchens je već o tomu zbijao šale, tvrdeći da američka ljevica strahuje više od ministra pravosuđa Johna Ashcrofta nego od samog Osame bin Ladena. U stvarnosti i ja pripadam točno ovoj vrsti ljudi na koje je mislio Hitchens. Moja prva pomisao 11. rujna 2001. godine je bila da će Bushova vlada ovo iskoristiti na isti način kao nacisti paljevinu Reichstaga. Ovo strahovanje se, doduše, nije posve, ali, ipak jeste djelomično, potvrdilo. Bijela kuća je zahtijevala odmah izvanredna ovlaštenja, a mnoga od njih su joj i odobrena od strane Kongresa.
Da li su izvanredna ovlaštenja u Patriotic Actu suglasna s američkim ustavom, sporilo se o tomu mnogo na pravnim fakultetima. U aprilu će se ovom temom pozabaviti, čak, i Vrhovni sud SAD. Dvije stotine i pedeset općina i gradova u SAD su usvojile rezolucije protivu Patriotic Acta, a u nekima od njih se upućuje lokalna policija, čak, da u njegovom provođenju ne surađuje sa saveznom vladom. I bez toga kritičari Patriotic Acta vide u njemu samo predigru za dalekosežna izvanredna ovlaštenja, koja bi se zahtijevala u trenutku kada bi teroristi izvršili daljnje napade veličine 11. rujna. Patriotic Act je vrlo komplicirana, opširna zbirka od 342. stranice. Kao i njegov britanski pandan Anti-Terorism, Crime and Security Act je doslovice zbržen (žurno proguran) kroz institucije poslije 11. rujna. Nemoguće je vjerovati da su svi članovi Kongresa, ili parlamentarci koji su za njega glasali, imali jasnu predstavu i o njegovom sadržaju. Svaki parlament jedne zapadne zemlje u kojoj bi Al-Qaida izvršila masivan napad – pretpostaviti je – usvojio bi žurno slične zakone.
Iako Johna Ashcrofta stvarno promatram kao mračnu pojavu, ne vjerujem da se Bushova vlada sastoji od glasnih krypto-fašista gladnih vlasti. Niti britansku vladu ne vidim tako. Ali, mislim da kraj pravne države, kako u SAD tako i u Europi, može skoro nenamjerno nastupiti putem institucionalnih promjena koje se poduzimaju u ime “borbe protivu terorizma”. Ukoliko bi bilo daljnjih napada na europske glavne gradove, raspolagat će vojska i birokracija zadužena za nacionalnu sigurnost u svim državama EU, nenadno, sa nikada pojmljenim ovlaštenjima. Javnost će to uglavnom smatrati primjerenim. Vlada će svoju patriotsku odlučnost staviti na provjeru i usvojiti zakone koji podsjećaju na stare njemačke zabrane vršenja profesije. Vlada se neće libiti da svaku javnu kritiku žigoše kao podršku terorizmu. A uskoro bi europski ministri pravosuđa njihovim kritičarima uzvratili isto što je prije njih učinio John Ashcroft, rekavši; “Za one, koji miroljubive ljude plaše fantomom izgubljene slobode, imam sljedeću poruku: vaša taktika pomaže samo teroristima, jer ona šteti nacionalnom jedinstvu i umanjuje našu odlučnost.” Malo po malo bi ovaj razvoj zakrčio kanale preko kojih javno mnijenje može utjecati na politiku. Na kraju ovog procesa otklizavanja bi demokracija bila zamjenjena nečim posve drugim, ne vojnim diktaturom, ne orwellovskim totalitarizmom, nego prosvijećenim apsolutizmom, koji bi bio iznuđen od jedne nomenklature.
Prosvijećeni apsolutizam
Ova vrsta strukture moći je preživjela kraj Sovjetskog Saveza i učvršćuje se sada iznova pod Putinom i njegovim nekadašnjim KGB-drugarima. Ista struktura, izgleda, ispiljuje se i u Kini i u Jugoistočnoj Aziji. U zemljama, u kojima se vlada na ovaj način – one mogu itekako biti prosvijećene – javno mnijenje vrši mali uticaj na odluke vlade. U ovoj vrsti feudalizma bi se izbori, doduše, održavali kao i prije, pa ipak oni bi bili tako malenog značenja kao nedavni izbori za rusku Dumu. Pošto bi i sami sudovi i istražni odbori, primjereno situaciji, bili nemoćni, moglo bi se poslovnim ljudima učiniti neizbježnim da plaćaju reket policiji ili od njezine strane toleriranim bandama. A u slučaju da se građanin žali na korupciju ili zloupotrebu položaja, moglo bi za njega biti opasno. I ne samo to. Visoka kultura bi postala politički beznačajna, kao što je to bilo uobičajeno u Sovjetskom Savezu, a u Kini je još uvijek. Ne bi bilo više necenzuriranih medija, niti studentskih protesta. I skoro nikakvih elemenata civilnog društva. To bi, svakako, značilo povratak ka Ancien Regime, pri čemu bi establishment onih koji bi bili nadležni za nacionalnu sigurnost poprimio ulogu Dvora u Versaillesu.
Ukoliko bi ovaj žalosni scenarij postao stvarnost na Zapadu, jedva da bi se život izmijenio u velikim dijelovima svijeta. Jer, u siromašnim zemljama su društva još uvijek organizirana po feudalnoj mustri. U Sjevernoistočnom Brazilu ili u selima Ekvatorijalne Afrike i Centralne Azije nitko ne bi ni znao da se svijet promijenio i da je svijetlo ugašeno. U onim zemljama koje su doživjele veliki moralni napredak došlo bi, svakako, do zatišja. A nakon nekolicine generacije potom šačica potpuno zanesenih čitalaca starih knjiga bi neutješno žalila za utopijskim fantazijama o otvorenom društvu. Možda je ova prognoza isuviše pesimistična. Mogućno je da sam ja tako preplašen od Ashcrofta – a sa mnom i mnogi Amerikanci – da mi vidimo posvuda duhove. Nadam se veoma da se o tomu radi. Pa, ipak, ocjenjujem da su demokratske institucije, u najmanju ruku u mojoj zemlji, postale izrazito krhke. Doduše, nisam potpuno uvjeren u tezu Chalmer Johnsona da su “SAD prepuštene na milost i nemilost militarizmu”. Ali ipak, u njegovoj knjizi „Samoubojstvo američke demokracije“ sakupio je on gomilu dokaza za tvrdnju da je „željezni trokut“ – obrambeni sektor, Pentagon, te predstavnici oružanih snaga u Kongresu – preuzeo tako mnogo moći da predsjednik u najboljem slučaju može s Pentagonom pregovarati umjesto da mu izriče naredbe. Strahujem, svi ovi presedani koje je vlada SAD napravila u reakciji na 11. rujan, utjecat će i na vlade drugih demokracija. Poslije napada u Madridu mogao bi se, također, američki scenario ponoviti i u Europi. Doduše, u zemljama EU nisu već dugo vremena tajne službe i vojska tako jaki kao u SAD. Pa ipak, mogle bi one iznenada preuzeti ovlaštenja koja nikada ranije nisu ni zahtijevali. Hunta u Washigtonu bi takvo što pozdravila.
Što poduzeti?
Toliko o strahovima koji muče mene i mnoge druge. Ako se njih smatra osvjetljenim, vrijedi se zapitati da li bi građani u zapadnim demokracijama mogli nešto poduzeti kako bi spriječili da njihovi unuci žive u nekoj vrsti neofeudalizma. Da, mogu. Kao prvo mora se dovesti u pitanje vladina opsesivna politika zadržavanja tajni. Građani moraju zahtijevati da njihove vlade polože računa o količini oružja za masovno uništenje, te da pruže informacije o tomu šta misle činiti ako dođe do uporabe nuklearnog oružja od strane drugih država ili kriminalnih grupa kao što je Al Qaida. To nije dovoljno. Građani mogu, također, zahtijevati da njihove vlade poduzmu naprezanja kako bi se promjenilo međunarodno pravo i zakoni mđunarodnog pravosuđa. S pravom zamjećuju mnogi pravnici da je međunarodno pravo podešeno samo radnjama država. A kazneno pravo se odnosi samo na djela koja su počinjena od vlastitih građana unutar zemaljskih granica. Novo promišljanje bi ponudilo uostalom priliku da se dograde međunarodni ugovori i razmisli o strukturnoj reformi OUN.
Ukratko, kada bi zapadne vlade bile prisiljene ponudit javnosti njihove planove za izvanredna stanja, teže bi bilo autoritarnim i demagoškim političarima da iskoriste takve prilike za vlastite ciljeve. Što intenzivnije diskutira javnost o budućim krizama, to je manja institucionalna promjena koju kriza izaziva. Nema dovoljno dobrog razloga zašto vlade Francuske, Velike Britanije, SAD i Izraela ne bi informirale svoje građane o tomu koliko posjeduju atomskih nukelarnih glava, koliko ih namjeravaju ubuduće graditi i pod kojim uvjetima bi ovo oružje moglo biti angažirano. Nema razloga, također, da se prešutkuje istina o razvoju kemijskog i biološkog oružja, ili da se uskrate informacije američkoj javnosti zašto je novcem od poreza proizveden „oružano-sposobni anthrax“. I zašto se proračuni i zadaci U.S. National Security Agency, ili njezinog britanskog panadana, drže tajnim? Uostalom, krajnje je vrijeme da se obznani onaj ugovor koji je omogućio da se Zemlja prekrije sa 700 američkih vojnih baza. Razlozi da se ove informacije ne učine dostupnim javnosti bili su slabašni već u vrijeme hladnog rata.
Napredak kojeg je čovječanstvo napravilo u 19. i 20. stoljeću ima se zahvaliti prije svega ulozi kritičke javnosti i njezinom utjecaju na politiku. Pa ipak su mjere držanja vladinih tajni u prošlih 60 godina oformile novu, dvojbenu političku kulturu. Vodeći sloj u SAD i u EU se navikao na pomisao da može ispuniti nalog, odnosno pobrinuti se za nacionalnu sigurnost samo ukoliko je njgovo djelovanje potpuno skriveno od javnosti. Potom je „11. rujan“ ovo uvjerenje još i pojačao, dok bi daljnji teroristički napadi ovu elitu – pretpostaviti je – doveli do uvjerenja da se demokracija mora razoriti kako bi se ona spasila. Svakako, ukoliko dođe do najgoreg mogućeg preokreta morat će historičari jednog dana ljudima objasniti zašto se zlatna era na Zapadu očuvala svega 200 godina. A u najžalosnijim odjeljcima njihovih knjiga radit će se o tomu kako su građani putem kukavičluka sami doprinijeli da se prouzrokuje katastrofa…/vidiportal.ba/hms.ba/
wpDiscuz