Jergović: Stjepan Đureković je morao zamrziti Tita

Zagonetne su, recimo, posvemašnje nestašice goriva, koje smo, dijelom, već pokušali opisati. Je li, doista, to bila štednja, ili su državni spremnici bili prazni? I kakve su uopće mogle biti strateške rezerve nafte u jednoj još uvijek komunističkoj zemlji? O tome nećemo saznati ništa. U vrijeme kad nam je, možda, moglo biti važno, bila je to državna tajna.

Kasnije će postati podatak izvan bilo kakvog, pogotovo romanesknog, epskog i životnog interesa. Međutim, u pripovijesti o Stjepanu Đurekoviću, i u romanesknim manevrima na temu 1983. godine, čini se da bez toga ne možemo. Zašto je taj čovjek pobjegao iz Jugoslavije i zašto su ga onako ubili? Ustvari, zašto su ga uopće ubili, osim, možda, da pokažu kako će završiti svatko tko prekrši zavjet koji je Službama jednom dao i tko se ne odazove pozivu na krajnju povjerljivost?

U Hrvatskoj enciklopediji, izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koja bi unatoč svemu, ipak, trebala relativno pouzdano odražavati ne samo činjenice iz stvarnosti, nego i odnos jedne zajednice prema tim činjenicama, piše ovako: “Đureković, Stjepan, hrvatski publicist i književnik (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. VIII. 1926 – Wolfratshausen kraj Münchena, 28. VII. 1983). Studij ekonomije završio u Beogradu. Radio na direktorskim mjestima u zagrebačkoj Ini. Od 1982. politički emigrant u Njemačkoj, gdje je ubijen u atentatu. U hrvatskom izbjegličkom tisku objavio mnogobrojne članke te romane s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisao deformacije režima: Komunizam, velika prevara (1982), Ja, Josip Broz Tito (1982), Sinovi orla (1983), Crveni manageri (1983) i Slom ideala (1983).” Prikazana natuknica odražava legendu prema kojoj je ubijeni iz Wolfratshausena stradao zbog svoga hrvatstva, antikomunizma, kao i podrazumijevajućeg opredjeljenja za nezavisnu hrvatsku državu.

Naravno da ovoga posljednjeg u natuknici nema, pošto u stvarnosti nije pronađen nijedan podatak koji bi potkrijepio Đurekovićevo opredjeljenje za hrvatsku državu, no nije li to nešto što se u svim ovakvim legendama podrazumijeva? Osim toga, određujući ga kao “hrvatskog publicista i književnika”, sastavljač natuknice, neimenovani hrvatski leksikograf, sugerirao je ne samo ono po čemu Đureković ulazi u hrvatske leksikone i enciklopedije – dakle, po svojoj publicistici i književnosti – nego i razloge zbog kojih se našao u emigraciji i zbog kojih je ubijen. Istina, u nekoj prethodnoj stvarnosti, aktualnoj 1983, kao i svih prethodnih godina Đurekovićeva profesionalnog života, on je bio gospodarstvenik. I za to vrijeme ne samo da ga nitko nije smatrao publicistom i književnikom, pa ni hrvatskim publicistom i književnikom, nego za cijeloga svog života, sve do odlaska u emigraciju, ništa nije napisao i objavio. Zašto onda u Hrvatskoj enciklopediji ne piše da je Stjepan Đureković bio gospodarstvenik? Samo zato što bi u tom slučaju legenda izmakla stvarnosti, ili bi, bolje rečeno, stvarnost zasjenila legendu. Njegovo veoma krvavo i okrutno ubojstvo ne bi time postalo ništa manje krvavo i okrutno, i ništa manje zločinačko, ali bi, možda, hrvatskoj književnosti i publicistici sačuvan bio djelić dostojanstva.

Kao i hrvatskoj leksikografiji. A možda bi se i nekom budućem pripovjedaču, recimo onom od kojega zazivam roman s temom transformiranja društvenih imaginarija, omogućilo da nekako ispripovijeda poglavlje o Stjepanu Đurekoviću. Nakon što je pobjegao iz zemlje, Đureković je na sve strane po Njemačkoj bio u očajničkoj potrazi za jeftinim i efikasnim tiskarama, gdje bi odštampao knjige koje naš leksikograf onako podrobno navodi. Kad ga je njegov poznanik, možda već i prijatelj, inače notorni suradnik Službe državne bezbjednosti, koji se lažno predstavljao kao veliki Hrvat – premda nipošto ne bi trebalo isključiti i da je istovremeno bio i suradnik Službe i veliki Hrvat – upitao što će mu to, i zašto štampa sve te knjižurine, Đureković mu je rekao da je to način da se zaštiti. Oni ne ubijaju književnike, navodno mu je rekao, pa se neće usuditi ni mene da ubiju! Tako je, i ne znajući, nekadašnji mladi partizan, beogradski ekonomist, koji je odavno potpisao ugovor s vragom i sa Službama, samo da bi mogao postati netko i nešto u Ini, zaigrao ulogu Šeherezade. Ali umjesto da doista i započne svoju beskrajnu priču, koju nijedan ozbiljni tiranin – a u Jugoslaviji su 1983. svi tirani već bili krajnje neozbiljni – ne bi već iz puke znatiželje prekidao, Stjepan Đureković odlučio se proglasiti Šeherezadom, tojest hrvatskim publicistom i književnikom. Što će mu povjerovati u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, ali ne i u onom drugom zavodu iz kojega će na njega poslati ubojice. Desetak godina kasnije, u jesen 1994, u jednom sam zagrebačkom antikvarijatu pronašao knjigu Stjepana Đurekovića “Crveni manageri”, i naravno da sam je odmah kupio. Pročitat ću je, zamislio sam, u sljedećih sedam dana, koliko ću provesti na Sajmu knjiga u Frankfurtu.

Čitao sam je u hotelskoj sobi, po sajamskim caffeima i krčmama oko Glavnog kolodvora. Četvrtog ili petog dana sam je u jednoj od tih krčmi neprimjetno i ostavio, da je možda nakon mene netko i pronađe. “Crvene managere” nisam dočitao, kao ni sljedeće dvije Đurekovićeve knjige koje će mi godinama kasnije dopasti ruku, ali pamtim taj tupi metalni okus na jeziku, kao da sam se prejeo radioaktivnih šarafa, prazninu u želucu i to užasno opterećenje u glavi. Ništa nije toliko olovno teško kao rečenice ispisane bez dara i razloga, a u Đurekovićevim su knjigama upravo takve rečenice, mnoštvo njih, jednako šupljih, praznih i beznačajnih, rečenica koje ne izriču ništa, rečenica u kojima nema ničega, rečenica koje ne odražavaju nikakav odnos prema temi navedenoj u naslovu, predikata koji su savršeno ravnodušni prema subjektima i objektima, pridjeva koji se uz subjekte i objekte lijepe samo zato da bude više teksta, lijepe se kao bolest na bolest, i uzaludna je svaka nada da bi se tu nešto moglo promijeniti, recimo da bi se promijeniti mogli raspoloženje i temperatura teksta i pojedine rečenice u tekstu. Sve je tu isto, do u beskraj isto, kao da iz teksta stoji neka strašna i neljudska potreba. U to vrijeme nisam još čitao Đurekovićeva poznanika, koji će ga, ustvrdili su to njemački istražitelji, dovesti pred pištolj i sjekiru njegovih ubojica. Teško da je zamisliva okrutnija recenzija književnoga teksta. Je li Stjepan Đureković doista napisao svoje knjige? Teško je povjerovati da jest, jer bi čovjek bez ikakvog književnog dara i razloga za književnost, a onda i bez ikakvoga daktilografskog iskustva, teško nakucao i natipkao toliku količinu papira. Ali tko je to mogao učiniti umjesto njega? I zašto bi to itko učinio umjesto njega? Među tvorcima apokrifa pri legendama o Stjepanu Đurekoviću, a tih apokrifa će s vremenom biti sve više i više, naći će se i oni koji će ustvrditi da je njegove romane napisala Služba državne bezbjednosti. Zašto bi to Služba učinila, ne zna se, osim iz nekog estetskog i književno-povijesnog cinizma da ocrne nesretnika kojemu će takav tekst biti pripisan, a onda i hrvatsku književnost, čijim će dionikom, ako dobro shvaćamo Hrvatsku enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, nevoljni Đureković postati. Ali kako Služba nije imala estetskih ambicija, a ni književno-povijesnog dara, bit će, ipak, da je Stjepan Đureković stvarni autor svojih knjiga. I tu započinje onaj duboko uznemirujući i tragični, samim tim i najknjiževniji dio priče. U smrtnom strahu od Službe kojoj je položio zakletvu i zatim je prekršio, te povjerovavši da Služba ne ubija književnike, Đureković ulazi u poduhvat koji se može mjeriti s najvećim individualnim podvizima u povijesti čovječanstva: prelasku Atlantskog oceana u turističkoj jedrilici, usponu na Mont Everest bez ičije pratnje, hodnji s kraja na kraj Saharske pustinje.

No dok su za sve to potrebni trud, strpljenje i veliki udio sreće, da bi se napisao roman, i još jedan roman, i još jedan roman, i tko zna još koliko romana koji su potrebni da bi se odmetnik od Službe pretvorio u književnog besmrtnika, potrebno je još nešto: potreban je život u promatranju, osluškivanju i doživljavanju svijeta, i svijest o tome što bi od tog života moglo biti dostojno pripovijesti. I možda je potreban talent. No, što bi uopće mogao biti talent mimo tog promatranja, osluškivanja i doživljavanja, mimo tog pustošećeg osjećaja vlastite smrtnosti, koji bi nekako trebalo prevariti svojom pripoviješću? Je li smrtno uplašeni Stjepan Đureković, kojemu se svijet u nekoliko tjedana okrenuo oko glave, pa je najednom od direktora naftne industrije jedne moćne komunističke zemlje stjecajem nama nepoznatih prilika postao bjegunac i izdajnik, najbjednije i najprogonjenije biće na zemlji, prethodno uopće i pomislio što bi to, zapravo, trebalo biti književno djelo? Ili što je to uopće pripovijest? Ili je samo u smrtnome strahu započeo s pisanjem onoga što je zamišljao da će ga učiniti književnikom, kojeg služba neće smjeti likvidirati? U tih je nekoliko pustošećih tjedana pred samim sobom morao postati antikomunist. Morao je zamrziti Tita i na osnovu onih nekoliko nabrzinu prelistanih emigrantskih brošura stvoriti novi pogled na svijet, koji će zatim pretočiti u svoje romane. A tih romana, na sve antijugoslavenske, antikomunističke i antititovske teme koje su mu nabrzinu pale na pamet, mora biti upravo onoliko koliki je njegov strah. Kakvo je bilo to Đurekovićevo pisanje? Svako pisanje za pisca je muka. U pisanju mogu uživati samo teški neurotici, koji smirenje nalaze u skribomaniji. On sigurno nije bio taj.

Pisanje je muka jer je teško svijet pretvarati u tekst. Teško je na način na koji je teško podizati teret čiji gabariti i težina nadilaze snage i moći podizača. Ali je još mnogo teže jer će svaki sebe svjestan čovjek, bio on pisac ili ne bio, otpočetka biti opterećen neotklonjivim osjećajem, koji kroz pisanje raste sve do saznanja, da ništa ne valja i ničemu ne vrijedi ono što piše. Postoji nešto izluđujuće u radu koji u čovjeku stalno stvara osjećaj uzaludnosti posla. Nisu pisci tašti, kao što bi ustvrdio netko tko nikada nije pokušavao pisati, ne žude pisci za priznanjima, makar i najbeznačajnijim, za nagradama, makar im te nagrade ne donosile ni novac ni slavu, zato da bi dobili potvrdu o svojoj veličini i o značaju onoga što su napisali, nego su pisci takvi jer u svojoj beskonačnoj samoći tragaju za nečim što bi moglo opravdati njihov vječno uzaludan posao. Teško da se samoća ijednoga pisca u povijesti mogla mjeriti sa samoćom Stjepana Đurekovića, dok je pisao svoje knjige.

 

Vođen tom očajničkom idejom da će mu knjige koje napiše spasiti život pred Službom i pred Službama čiji je otpadnik postao, prolazio je kroz najveće muke i patnje istinske i velike književnosti. U tim trenucima bio je dostojan Franza Kafke i Marcela Prousta, bio je, svojom patnjom, veći i od najvećih pisaca hrvatske i svih jugoslavenskih književnosti. Ali to ga nije učinilo ni piscem, ni književnikom. Pa čak ni hrvatskim piscem i književnikom. Nisu svačije muke iskupljujuće, niti svaka golgota vodi prema uskrsnuću. U patnji i u stradanjima Stjepana Đurekovića, u mukama njegovim, koje nisu bile manje od muka istinskih junaka i ponekog mesije, neće biti ni smisla, ni iskupljenja. Pripovijest o njemu i njegovim knjigama je poput pripovijesti o bezbožniku koji se nađe u ulozi Isusa Krista. Ako povjeruje, uskrsnut će! Ako ne povjeruje, istrunut će! Ali što je čovjeku potrebno da bi povjerovao? Isto ono što mu je potrebno da napiše “Put Alije Đerzeleza” ili “Smrt Franje Kadavera”. Mogli bismo to nazvati talentom, nadahnućem, karizmom, ili riječju i pojmom koji nitko još nije upotrijebio, mogli bismo to nazvati i lakoćom ljudskom u izricanju stvari, e da bi se izricanjem izbjeglo nešto što još nitko nije uspio izbjeći, ali za kojom god riječju da pođemo, ostaje ta strašna slika Đurekovićeve emigrantske izbe, ostaje vječno preglasna pisaća mašina, čiji zvuk smeta noću susjedima, ostaje njegova stvarna životna priča, koja će ostati sakrivena iza legendi što će ih izmisliti njegovi ubojice, i legendi što će ih izmisliti budući veliki Hrvati, usred koje on, pišući, biva Isus Krist na putu prema Golgoti, lišen svake vjere i sveden na bol, strah i paniku.

Ono što nakon treće, svejedno odakle pročitane Đurekovićeve rečenice, čitatelj shvaća jest da on ne samo što u životu nije mislio o književnosti, niti o pričanju priča, nego on nije čitao. To je bit njegove nedarovitosti i smrtnosti, bit njegove raspadivosti. Kako mu je samo moglo na pamet pasti nešto što će ga pred Službom spasiti to što će postati književnik? Time je, nesretnik, sudjelovao u vlastitom raspinjanju. Lagao je kako je rukopise svojih knjiga prenosio preko granice u Austriju, gdje ih je zatim deponirao u bankovni sef. Biva, živio je kao prikriveni disident, mirnim i tihim životom direktora glavne strateške industrije u jednoj komunističkoj zemlji, i pisao antikomunističke knjige, s idejom da pomoću njih sruši državu.

Vrijeme je to kad nije postojao memory stick, i kad je rukopis od stotinjak stranica, a iza Stjepana Đurekovića ostat će koja tisuća stranica natipkanog papira, teži dva kilograma, i zauzima prostor veći od prostora za skladištenje iste količine heroina, tako da u priči o prenošenju rukopisa preko Šentilja ima nečega dirljivo provincijalnog i tipično hrvatskog. Negdje je, valjda, u nekim novinama, Đureković pročitao kako su rukopisi čuvenih sovjetskih i istočnoeuropskih disidenata prebacivani preko granice, pa objavljivani u čuvenim emigrantskim nakladničkim kućama na Zapadu, pa je tako i on zamislio svoj imaginarni disidentski književnički životopis. Na kraju, ne samo da ga njegove knjige nisu spasile, nego su ga dodatno vidljivijim učinila sva ta njemačka tumaranja i traganja za jeftinim tiskarama, koje bi odštampale njegova djela. Tako je, u potrazi za tiskarom, i upoznao čovjeka, urednika nekakvog opskurnog hrvatskog emigrantskog časopisa i pouzdanika doktora Ivana Jelića, Brankova brata, koji će, prema presudi njemačkog suda, sudjelovati u njegovom ubojstvu. U intervjuu koji će taj tip u zatvoru, gdje izdržava doživotnu kaznu zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu, dati novinaru Deutsche Wellea Srećku Matiću, postoji epizoda koja djeluje uvjerljivo, i možda predstavlja jedini živi, gotovo romaneskni detalj u otužnom i obezljuđujućem dvostrukom, udbaškom i hrvatskom, žitiju ovoga ubijenoga čovjeka. Ovako govori Krunoslav Prates – da mu, ipak, spomenemo ime – saučesnik u Đurekovićevom ubojstvu: “Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je Hrvatsku Državu na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir. Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam. Prva knjiga je bila ‘Komunizam – velika prevara’. Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar.

Đureković je onda nas nazvao – mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona – i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali Hrvatsku Državu, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio. Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor INE, Đureković. Kažem: ‘Evo Vas ovdje! ‘On je rekao: ‘Da, to sam ja, sad znate tko sam’. Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.” Koliko li je, Bože dragi, trebalo noći da Stjepan Đureković napiše te svoje knjige, koje će njegovim ubojicama pomoći da ga pronađu i likvidiraju, pa će na kraju, kada se svedu životni računi i dovršene budu sve pripovijesti, to biti i konačni smisao njihova pisanja? Umjesto da mu spasu glavu, te su ga knjige ubile. Vjerojatno bi i bez toga stradao. Ili, možda, ipak ne bi? Odgovori na dva važna pitanja u pripovijesti i poglavlju o Stjepanu Đurekoviću jednako su bili nepoznati u ljeto 1983, kada čitamo prve vijesti o njegovu umorstvu, kao što će nepoznati biti i četrdesetak godina kasnije. Prvo pitanje glasi: zašto je bježao iz Jugoslavije? Drugo pitanje glasi: zašto je ubijen? Zašto bi borac iz Narodnooslobodilačkog rata, član Saveza komunista Jugoslavije, koji je vazda i u svim mijenama i potresima u državi umio ostati na liniji, bježao iz zemlje? Povjerljiva i sigurnosno provjerena osoba, koja je već po formacijskom rasporedu morala biti visoko pozicionirani suradnik Službe, direktor Ine, koji prethodno nije ni sumnjičen ni optuživan za pljačke i pronevjere, zašto bi bježao iz zemlje? U Đurekovićevim žitijima i u legendama o njegovu životu navode se tri moguća odgovora.

Prema prvom, koji se prvi put spomenuo već u ljeto 1983, pa već stoga nije uvjerljiv, Đureković je ukrao ili pronevjerio novac, otkriven je, pa je zato morao bježati. Uza sve ostalo, taj novac se, valjda, u međuvremenu negdje trebao pojaviti. Stjepan Đureković je, kao i malena njegova obitelj, završio tragično. Da su došli do novca, živjeli bi sretno i zaštićeno negdje na kraju svijeta, i odavno se nitko više ne bi ni sjećao njihovih imena. Uostalom, zar bi živio u Wolfratshausenu, zar bi na kolodvoru u Münchenu kupovao Hrvatsku Državu, zar bi ulazio u opskurne i opasne emigrantske krugove po Njemačkoj i zar bi, na kraju krajeva, tražio što jeftiniju tiskaru za svoja jadna djela, da je u Ini došao do novca? U kontrapriči, onoj koju će, nasuprot prethodnoj nedarovitoj udbaškoj konstrukciji, osmisliti veliki Hrvati – za koje, opet, ne možemo biti sigurni da i oni nisu veliki udbaši – Stjepan Đureković je ubijen zato što je bio spreman razotkriti pljačku i pronevjeru u kojoj je sudjelovao njegov kolega s posla, sin predsjednika Predsjedništva SFRJ, Vanja Špiljak.

Dakle, prema udbaškim evanđeljima, Đureković je lopov, dok je prema ustaškim evanđeljima lopov Vanja Špiljak. A njegov otac Mika Špiljak, taman što je dva mjeseca ranije došao na najviši položaj u državi, naređuje Službi državne bezbjednosti da ubije Stjepana Đurekovića, na što služba to odmah i čini. Ako je prvi apokrif glup i neuvjerljiv, drugi je još gluplji: da je otkrio razbojnika u sinu predsjednika Predsjedništva SFRJ, Stjepan Đureković bi se, u strahu od onoga što je otkrio, mogao zaštititi na vrlo jednostavan način. Čim je došao u Njemačku, ili čim je od njemačkih vlasti ekspresno dobio politički azil, trebao je sazvati konferenciju za novinstvo, koja bi, u to nema nikakve sumnje, bila prilično posjećena, na kojoj bi iznio podatke o pljački u kojoj je, kako će stajati u dodatku ovog apokrifa, uz Vanju Špiljka sudjelovao i drugi Stjepanov dragi kolega, Mišo, sin Josipa Broza Tita. Podaci koje bi iznio ne bi morali biti ni pretjerano dobro dokumentirani, ali onaj koji bi ih na iole uvjerljiv način iznio, bio bi pred atentatorima Službe zaštićeniji od Tolstoja i od Dostojevskog.

Osim toga, ne bi li se nakon smrti Stjepana Đurekovića i raspada Jugoslavije pojavio netko s bilo kakvim dokazima o navodnoj pljački? I ne bi li se negdje pojavio novac? Prema trećem odgovoru iz Đurekovićevih žitija, onom koji će se prvi put spomenuti 1983, ponavljat će se svih budućih godina, a onda će ga u javnim istupima ponavljati branitelj pred njemačkim sudom osuđenih nalogodavaca Đurekovićeva ubojstva, bivših čelnika Službe državne bezbjednosti i osnivača obavještajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj, Stjepan Đureković osim što je bio čovjek jugoslavenskih Službi, bio je i agent BND-a. U vrijeme naftne i ekonomske krize u Jugoslaviji dojavljivao je njemačkoj obavještajnoj službi stanje jugoslavenskih rezervi, te je obavještavao o razgovorima koje je kao direktor Ine vodio s čelnim ljudima države. U strahu da će biti razotkriven, pobjegao je iz Hrvatske, i započeo s pisanjem knjiga za koje je vjerovao da će mu spasiti život. U ovom apokrifu, koji bismo mogli nazvati advokatskim, moglo bi biti mjesta za istinu. Zahvaljujući Johnu le Carréu ovakve su pripovijesti u našim kulturama, a onda i u književnosti samoj, dovoljno uvjerljive da bismo mogli u njih povjerovati. Naprosto je izazovno imaginirati situacije u kojima jedan pravovjerni socijalistički ekonomist, član Partije i pouzdanik Službi, dolazi u dodir s BND-om, da bi uskoro počeo raditi za Nijemce, a protiv svoje zemlje.

Da nije tog priprostog, jadnog i mučnog ritma Đurekovićeve proze, da nije tih pustih i praznih rečenica i jada te uplašene ljudske duše, možda bi pisac mogao povjerovati u Đurekovićev obavještajni i špijunski genij. Ali zašto se onda, kada je došao u Njemačku, nije ponašao u skladu s tim genijem, nego je tumarao po kolodvorima i kupovao emigrantsku štampu, te vapio za pomoć pred svakom na koga bi naišao. Napokon, kakva je to BND služba da ostavi tako na cjedilu svoga agenta? U odnosu na udbaški i ustaški apokrif, advokatski apokrif može dobro funkcionirati pred sudom i u novinskom intervjuu, pa tako i u petparačkim špijunskim romanima. Ali u ozbiljnoj književnosti, a ovi romaneskni manevri pozivaju se na ozbiljnu književnost, kao i u ljudskom životu, drukčije stvari teku. Od svega bi mogla ostati samo slika čovjeka koji je razapet, a da nije mogao povjerovati u spas i u uskrsnuće, koliko god je znao da ga jedino to može spasiti.