“Vjerujte svojim očima”, čuvena je rečenica kojom će vas mnogi učiti kako se treba živjeti. Međutim, ono što vidimo može i prevariti. Nekada se ta varka dogodi nečijom namjerom, nekada slučajno nešto previdimo. Zato bi valjalo, uvijek i u svemu, tragati za suštinom. Divan primjer za to je jedna od najčuvenijih športskih fotografija svih vremena.
Mexico city. Godina 1968. Olimpijske igre.
Na podiju, poslije finala na 200 metara, trojica natjecatelja. Dvojica su Amerikanci. Zlatni Tommie Smith i bronzani John Carlos popeli su se tamo bez obuće. A onda su, primivši medalje, podigli stisnute šake. Na njima su bile crne rukavice.
Bila je to snažna poruka podrške ljudskim pravima, na koje je crno stanovništvo Sjedinjenih Američkih Država izuzetno apeliralo u toj crnoj 1968, u kojoj su u SAD već bili ubijeni i Martin Luther King i Bobby Kenedy, senator koji se zalagao za njihova prava i želio postati predsjednik poput starijeg brata, Johna, također ubijenog.
Ono što su Carlos i Smith napravili bilo je izuzetno hrabro, jer ih je po povratku čekao linč, a svakako i kazne. Dizanje glasa protiv represije, na jednom takvom, svjetskom događaju, nije moglo proći bez posljedica. Ali, na toj fotografiji je još netko. Neki bijelac. “Taj se, sigurno, nije slagao s njima”, pomisli čovjek. Logika mu to nalaže. Vidi se, uostalom, da ne radi isto što i oni, zar ne?
Ali, taj čovjek je, u tom trenutku, i posljedicama koje su zbog tog trenutka uslijedile, bio i ostao veći heroj od Johna Carlosa i Tommija Smitha.
Zove se Peter Norman. Australac je.
U to vrijeme, u Australiji su postojali oštri apartheid-zakoni, nalik onima u Južnoj Africi. I tamo je bilo raznih protesta, zbog zabrane dolaska emigranata koji nisu bijelci, te strašne diskiminacije lokalnog, aboridžinskog stanovništva, kojima su čak i pojedinu djecu oduzimali da bi ih odgajali u bijelim obiteljima. “Aha, Peter Norman ne samo da nije sudjelovao u prosvjedu dvojice kolega, već je bio i protiv toga!”, nekome će se, kao logičan, nametnuti taj zaključak. Još jedan pogrešan zaključak.
Norman je mnoge iznenadio u polufinalu. Istrčao je 200 metara za 20,22 sekunde. Samo su Smith i Carlos bili bolji. U finalu je, ipak, smatran autsajderom. Međutim, čudesno je istrčao, naročito završnih 100 metara. Prestigao je Carlosa, osvojio srebro, a rezultat od 20,06 sekundi i dan danas je, 47 godina kasnije, nacionalni rekord Australije. Zlati Tommie Smith je sa 19,83 postavio novi svjetski rekord.
Niski momak, od samo 168 cm, pred odlazak na podij razgovorao je s američkim sprinterima, koji su bili skoro po 190cm visoki i pritom zadivljeni Australcem koji ih je spriječio da osvoje prva dva mjesta.
“Vjeruješ li ti u ljudska prava?”, upitali su ga.
“Vjerujem”.
“A u Boga?
“Jako”.
“Ono što ćemo napraviti…”, rekoše mu, pa objasniše svoj plan protesta, “… više je od bilo kog atletskog dostignuća”.
“Uz vas sam”, rekao im je omanji Australac.
To ih je posve zbunilo.
“Sjećam se, očekivao sam da ću u njegovim očima vidjeti strah, a umjesto toga vidio sam – ljubav”, prisjeća se Carlos.
Američki sprinteri su isprva riješili da na trenerke stave bedž “Olimpijski projekt za ljudska prava”, bedž koji je označavao pripadnost pokretu za ravnopravnost u sportu. Htjeli su izaći bosi, kako bi simbolizirali siromaštvo crnačke populacije. Onda su se sjetili i crnih rukavica, još jednog rasprostranjenog simbola, koji je u SAD uvela partija “Crni panteri”. Međutim, imali su samo jedan par.
“Neka svatko od vas uzme po jednu”, ponudio im je rješenje Peter Norman.
Radosno su ga poslušali, ali on je tada imao i zahtjev.
“Ja vjerujem u ono u što i vi vjerujete. Imate li još jedan takav bedž, za mene? Tako bih vam i ja mogao pružiti podršku”
Bedž su pronašli kod jednog trećeg američkog olimpijca, Paula Hoffmana.
“Kada su mi rekli što im je Norman tražio, pomislio sam ‘E, ako mi bijelac iz Australije traži bedž onda će a, Bože zdravlja, odmah i dobiti. Dao sam mu jedini koji sam imao. Svoj”, prisjetio se Paul Hoffman.
Sam Peter Norman nije mogao na podiju vidjeti ono što su napravili Amerikanci iza njegovih leđa. On je stajao ponosno, s bedžom. Ali, znao je što se događa.
“Sve mi je bilo jasno, iz razgovora s njima, iz njihovih planova. A jasno mi je bilo i da su te planove proveli u djelo kada je glas koji je pjevao američku himnu počeo nestajati. Utišao se. I nestao. Cijeli stadion je šutio”.
Smith i Carlos su odmah suspendirani iz američke olimpijske ekipe, izbačeni su i iz olimpijskog sela, a veslač Hoffman je optužen za suradnju. Kada su sprinteri stigli nazad u SAD, dobili su veliki broj prijetnji smrću, a dočekale su ih i ozbiljne poslijedice.
Oni su se, međutim, oslonili na podršku sebi sličnih. Pregurali su taj strašan period. Postali su heroji, s pravom. Čak im je ispred Univerziteta San Jose State podignuta zajednička statua. Samo, na toj statui nema Petera Normana. On ne postoji. Čak i u Australiji je bio “izbrisan”. Naprasno zaboravljen. Apartheid nije praštao onima koji su digli svoj glas protiv njega.
Iako je bio vlasnik nacionalnog rekorda, nisu ga htjeli povesti na sljedeće Igre, 1972. u Munchenu. Nisu ga poveli, iako je oborio kvalifikacijsku olimpijsku normu za trku na 200 metara čak 13 puta, a onu za trku od 100 metara u pet navrata.
Razočaran, napustio je profesionalno bavljenje atletikom, posvetivši se samo ameterskom. I pored toga, nailazio je na odbacivanje. Obitelj ga se odrekla. Timske kolege također. Isto je bilo i u Savezu. Usljed jedne povrede koju je zadobio radeći kao mesar, dobio je i gangrenu, što je dovelo do depresije, na momente i alkoholizma.
“Dok smo mi dobivali sve veću podršku, Peter je stajao sam naspram čitave države. Patio je sam”, priestio se Carlos.
Peteru Normanu su iz Olimpijskog komiteta Australije ponudili posao, baš u komitetu, pod uvjetom da osudi potez svojih kolega, Johna Carlosa i Tommija Smitha.
Nije na to pristao.
Zato je cijenu plaćao godinama. Desetljećima.
Iako je bio i ostao državni rekorder, cijenu je platio i 2000, kada uopće nije pozvan na Olimpijske igre čiji je Sidney bio domaćin. Poziv za Sidney je dobio od legendarnog američkog sprintera Michaela Johnsona, olimpijskog prvaka koji je Petera Normana smatrao uzorom i herojem, a kojeg je pozvao na svoj rođendan, dva dana pred početak igara.
“On je cijelog života plaćao cijenu svog izbora”, rekao je Tommie Smith. “Nije to bila samo jedna obična gesta kojom nam je pružio podršku, to je bila njegova borba. Njegova. On je bio bijelac, bijeli Australac, koji je s dva crna čovjeka zajedno stajao u tom pobjedničkom momentu. Sva trojica zajedno, u ime istog cilja”.
Šest godina poslije sidnejskih igara, 2006. Peter Norman je preminuo uslijed srčanog udara. Nije dočekao da mu se država ispriča za tretman kroz koji je prošao. To je učinjeno 2012. u australskom parlamentu.
Na sahrani, skromnoj za heroja njegove veličine, kovčeg su nosila dva čovjeka koje mnogi koji su se tu zatekli nisu prepoznali.
Pitera Normana su na svojim ramenima nosili Tommie Smith i John Carlos!
Pogledajte tu jednu od najčuvenijih fotografija svih vremena. Na prvi pogled moćna, ali na isti taj prvi pogled ona skriva punoću i snagu istine. A istina je lijepa. Važna. U njoj je suština.
Tragajte zato za suštinom, ne samo za onim što se vidi. Tako se i postaje heroj.
Primjer Petera Normana će od sada biti vaš podsjetnik na to.
wpDiscuz
