Vremena u kojima živimo su prokleta, najlakše bi ih bilo tako nazvati. Zašto? Zato što smo zatočeni u jedan ogroman paradoks.
Naime, po prvi put u povijesti čovječanstvo zna da može bolje, zna i kako može, ali nikako da dosegne tu razinu.
Piše: Ivan Crnjac/Bild.ba
Kao san u kojem bježiš od ubojice, dva si koraka od vrata, ali ne da ti se da umakneš.
Kad je Cristiano Ronaldo igrao u Sportingu rijetko tko je vjerovao da će kroz deset godina biti jedan od najboljih nogometaša ikad. Uspio je.
Od njegova prelaska iz Sportinga u United potom i u Real pa Juventus, mi se nismo pomaknuli ni milimetar. Ukopani smo na istom mjestu.
Dok ljudi idu na mjesec…
Nije samo Ronaldo napredovao, svijet je silovito otišao naprijed.
Ovih dana prijepore u BiH izaziva jedan religijski običaj. Dok ljudi idu na Mjesec i šalju letjelice na Mars u BiH svađa oko mise.
Potaknuo ju član Predsjedništva. Jedne od rijetkih država koja uopće ima taj smiješni organ. Zašto je smiješan? Jer ga ne možeš ni birati sam sebi.
Bilo kako bilo, 2020. godina je, a dio javnosti u Sarajevu misu positovjećuje s fašizmom i ustašlukom.
To nikad nitko nije radio. Misa je misa i ne može unaprijed biti osuđena.
Da se, što nije nemoguće, na toj istoj misi dogodilo nešto incidentno, onda bi bilo smisleno osuditi. Ovako je suludo i huškački.
Nitko ozbiljan danas ne slavi ustašluk i nema problem s tim što je ta zločinačka ideologija poražena. S druge strane, neozbiljno je ljudima koji žele moliti docirati o tomu smiju li to.
Europski Jeruzalem ili Boko Haram?
Molitva ne škodi nikom, ponajmanje u gradu koji katolika gotovo da nema. Ili su svedeni na postotnu grešku. Europski Jeruzalem, kako vole Sarajlije tepati sami sebi, ovih dana više podsjeća na europski Boko Haram.
Uzrok svemu je jedna misa. Puki katolički običaj slavljenja Boga.
Zatočeni smo u paradoks da ne možemo razlučivati najosnovnije stvari.
Misu od ustaštva, nevinu žrtvu od krvoločnog ustaše, ubijenog na sudu i bez suda.
Civilizacija napreduje, mijenja se sve i prolazi, samo neprihvaćanje istine ostaje naš trajni biljeg.
To je problem s našim društvima. Osim što ne želimo popustiti, pravimo se blesavi i gajimo mržnju.
Sarajevo godinama, nažalost, istu tu mržnju institucionalizira i ona se putem institucija kanalizira prema najmalobrojnijem narodu.
Najbolji primjer za to je Željko Komšić koji je, osim štetočinstva koje čini već tri mandata, prvi pokrenuo hajku zbog mise.
Hrvati to naprosto nisu zaslužili, u državi koja tvrdi da je (i) njihova i u glavnom gradu države koji tvrdi da je (i) njihov.
Bild.ba