Vojno redarstvena operacija Oluja iznenadila je čak i američke obavještajce zato što su oni bili uvjereni da hrvatska vojska neće uspjeti poraziti pobunjene paravojne formacije na teritoriju tadašnje Srpske Republike Krajine. Međutim, kako će se kasnije pokazati, nije to bila ni približno jedina situacija gdje su američki obavještajci zakazali.Jedan od najvećih kritičara američke samouvjerenosti u vođenju ratovanja je i Herbert Raymond McMaster, nedavno imenovani visoki savjetnik za nacionalnu sigurnost u uredu Donalda Trumpa. Nekoliko puta je odlikovan zbog sudjelovanja u brojnim američkim vojnim operacijama, a zbog odličnog vođenja jedinica tijekom prvog Zaljevskog rata protiv Iraka je jedno vrijeme i podučavao na američkim vojnim učilištima. Često je predavao studentima o operacijama u kojima je ili izravno sudjelovao ili je čak i predvodio neke operacije.
Ono što je nama najzanimljivije je jedan pomalo opskurni esej kojeg je napisao dok je predavao u Centru za strateško vodstvo. “Pukotine u temeljima“, kako je naziv tog eseja ozbiljno se uhvatio u koštac s nedostacima američkih procjena neprijateljskih snaga i dosta značajnim obavještajnim propustima.
Tijekom svojeg akademskog rada, McMaster je bio jedan od vodećih futurističara, analitičara zaduženih za projiciranje tijeka ratovanja i tehnološkog napretka te međusobnog odnosa tehnologije i stanja na bojnom polju. U poglavlju Teorija ispred prakse, McMaster dosta ozbiljno zaključuje da sve što je naučeno u američkim ratovima u Iraku, zatim vojnim operacijama u Somaliji te u operaciji Namjerna sila protiv snaga bosanskih Srba u jesen 1995. godine nije primijenjeno u kasnim vojnim akcijama.
Američka vojska je praktički samljela iračke vojne snage, u Somaliji su imali daleko nadmoćniji arsenal i zračne mogućnosti, a tijekom napada na snage Ratka Mladića je američko ratno zrakoplovstvo bilo na vrhuncu.
“Balkan je postao svojevrsni testni poligon za strategiju temeljenu na naprednoj američkoj vojnoj tehnologiji”, napisao je McMaster u tom svom eseju. Operaciju Namjerna sila iskoristio je kao primjer vrhunske suradnje nadmoćnih zračnih snaga koje su mogle vidjeti bilo kakve veće formacije bosanskih Srba i uništiti ih prije nego su mogle pružiti ozbiljniji otpor napretku združene hrvatsko-bosanske ofenzive. Tada su odlično iskorištene američke zračne mogućnosti, i to ne samo ofenzivna nadmoć ratnog zrakoplovstva već i vrhunske izviđačke sposobni špijunskih zrakoplova. Istovremeno je provedena uspješna koordinacija sa snagama na terenu koje su znale točno gdje i kada će američki zrakoplovi napasti srpske snage i vojska na bojištu je mogla udariti svom snagom na oslabljene položaje mladićevih snaga.
Tek nekoliko godina kasnije ponovio se sličan scenarij. Srpska vojska je ratovala na Kosovu, a njihove zračne snage bile su dodatno oslabljene i nisu mogle pružiti bilo kakav značajan otpor. Rušenje američkog F-117 Nighthawka bilo je čista slučajnost i svi se slažu da je to bio jedinstven sklop okolnosti i da se praktički može zanemariti pri bilo kakvim ozbiljnijim analizama sukoba na Kosovu.
Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton odlučio je intervenirati u ratu na Kosovu kako bi zaustavio srpsku vojsku. “Naglasak je stavljen na precizne zračne udare kao potencijalno rješenja problema. Sve efikasniji zračni udari bili su vrlo privlačni predsjedniku koji je htio primijeniti silu, ali istovremeno htio je smanjiti rizik za američke vojnike i izbjeći negativne posljedice u javnosti i u parlamentu”, piše McMaster.
Izvorni Clintonov plan predviđao je samo pet dana zračnih udara koji bi natjerali Slobodana Miloševića na povlačenje i odustajanje od nastavka rata na Kosovu. “Postojalo je veliko samopouzdanje u ishod rata. Jugoslavija je bila slaba država koje nije mogla zaprijetiti NATO bazama ili komunikacijskim kanalima”, piše McMaster, ali istovremeno upozorava da samopouzdanje ne vodi pobjedi čak ni kad je rat pri kraju.
Američki sateliti iz svemira i bespilotne letjelice iz zraka pratile su srpske snage, ali loše vrijeme, oblaci te planinski teren značajno su smanjili informacijsku premoć na koju su navikli američki vojnici. Osim toga, McMaster kaže da čak ni četiri godine brojnih razgovora s Miloševićem nakon završetka Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini nisu dovele do toga da američki obavještajci mogu predviđati Miloševićeve odluke i vojne poteze.
“Milošević je predvidio NATO poteze i uspješno im se suprotstavio. Samo nekoliko tjedana prije početka zračnih napada, Milošević je povukao vojsku na granicu s Kosovom. Jednom kad su zračni udari počeli, iste te trupe su izbacile Albance na ulicu, oduzeli su im osobne dokumente, opljačkali imovinu i pogurali ih kao stoku prema makedonskoj i albanskoj granici. NATO je bio potpuno iznenađen. Zračna kampanja je stoga imala neželjene posljedice i ubrzala je etničko čišćenje koje je trebala zaustaviti”, napisao je McMaster.
Planirana petodnevna operacija tako se razvukla na nekoliko mjeseci zračnih udara. U ratnim planovima postoji misao vodilja da niti jedan ratni plan ne preživi prvi kontakt s neprijateljem. McMaster je otvoreno rekao da je nedostatak fleksibilnosti bio jedan od ključnih nedostataka NATO-ve kampanje na Kosovu.
“Sposobnost Srba da dođu do ozbiljnih obavještajnih podataka o savezničkim operacijama, usprkos tehnološkoj inferiornosti, dovodi u pitanje sposobnosti informacijske superiornosti čak i protiv neprijatelja s tek osnovnim sposobnostima”, napisao je McMaster referirajući se na činjenicu da je u to vrijeme u američkoj vojsci vladao uvriježeni stav da je boljim informacijama moguće oduzeti neprijatelju inicijativu i teritorij.
“Srbi bi evakuirali određene mete čim bi se našle na popisu za napade. Vjerojatno je jugoslavenska vlada imala špijune u samom stožeru NATO-a, a špijuni ispred zračne baze Aviano u Italiji redovito su javljali kada zrakoplovi kreću u vojne misije”, pisao je sadašnji visoki Trumpov savjetnik. Kasnije se ispostavilo da je bio potpuno u pravu zato što je otkriveno da je Pierre-Henri Bunel, francuski časnik u vojnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, odavao Srbima predviđene mete i davao čak neke druge osjetljive dokumente. Bunel je osuđen na pet godina zatvora, ali je odslužio samo dvije.
Srpske snage su često koristile civile i izbjeglice kao živi štit, a često bi se infiltrirali među kolone ljudi kako bi prikrili svoje kretanje. Sličnu taktiku koristile su i snage odane Mohamedu Farrahu Aididu u Somaliji kada bi se potpuno približili američkim i ostalim UN-ovim trupama u gomilama civila. Kad bi se približili na nekoliko metara udaljenosti bi otvorili vatru i često su uspijevali pobiti čitave patrole mirotvoraca.
Clinton i njegovi najbliži suradnici donekle su se s pravom brinuli zbog mogućnosti takvih napada i zbog toga su se lakše odlučili na zračne udare zato što ne riskiraju živote desetaka ili stotina američkih vojnika.
Zaključak McMasterovog rada o američkom vojnom djelovanju na Kosovu krajem devedesetih nimalo se ne bi svidio njegovim nadređenima. “Manje od 5% srpskih borbenih sustava uništen je za 78 dana bombardiranja. NATO-vi napori u napadima na neprijateljsku kopnenu vojsku očito nisu uspjeli. Sav razmjer neuspjeha postao je očigledan tek kada je rat bio gotov”, napisao je McMaster u svom radu i dodao da je NATO značajno pretjerao u svojim procjenama uništenih srpskih snaga. Diplomatskim rječnikom rekao je da su analitičari ozbiljno lagali kad su govorili o uspjesima zračnih napada NATO-zrakoplova.
Zato što američki ratni zrakoplovi nisu uspijevali pronaći mete na Kosovu, a zrakoplovi ne mogu sletjeti s bombama, milijune dolara vrijedne američke bombe završile su u Jadranskom moru ili po napuštenim brdima.
wpDiscuz