Robin Harris, nekadašnji savjetnik Margaret Thatcher, čovjek tvrdih rečenica i još tvrđih uvjerenja, ponovno se oglasio. Oduševljen govorom američkog potpredsjednika J. D. Vancea u Münchenu, opisao ga je kao najvažniju izjavu nekog američkog državnika o Europi još od Reagana.
To je, barem u retorici konzervativne desnice, rang svetih tekstova. Reagan, Thatcher, sada Vance – kontinuitet onih koji su, u njihovu viđenju, jedini u stanju vidjeti stvarnost onakvom kakva ona jest.
I koja je ta stvarnost?
EUROPA PROTIV SAME SEBE?
Harris piše kako najveću prijetnju Europi ne predstavljaju vanjski agresori, već europske elite. One koje su, kako kaže, odlučne u nametanju globalizma, progresivnog liberalizma i wokenessa, bez obzira na to što njihovi narodi žele.
Ovo su rečenice koje su prije samo deset godina zvučale poput rubnih teorija zavjere. Danas su sve manje ekstremne, a sve više odraz rastućeg osjećaja gubitka kontrole – i kod konzervativne i kod liberalne Europe.
Jer ako se u Ujedinjenom Kraljevstvu može zatvarati ljude zbog neprimjerenih objava na društvenim mrežama, ako u Njemačkoj ili Francuskoj možete ostati bez posla zbog „krivih“ političkih stavova, gdje točno prolazi granica između slobode i ideološkog autoriteta?
Je li Europa stvarno krenula putem gdje nije dopušteno misliti drugačije od progresivne elite?
Ili je to samo narativ koji odgovara onima koji nikada nisu bili skloni prihvaćanju promjena?
DRUGO PITANJE: IMIGRACIJA
Drugi ključni moment Vanceovog govora – koji Harris apostrofira s gotovo biblijskom ozbiljnošću – jest masovna imigracija.
„Britanija, Francuska i Njemačka su potpuno transformirane, njihove kulture uništene, gospodarstva osiromašena, društva destabilizirana.“
Prije deset godina ovo bi se odbacilo kao desničarska paranoja.
Danas, i najliberalniji dijelovi europske elite priznaju da politike otvorenih granica nisu donijele ono što se očekivalo.
Integracija ne funkcionira, društveni rascjepi se produbljuju, sigurnosni problemi su realni.
Ali je li sve baš tako crno?
Jesu li migracije same po sebi problem – ili je problem kako su vođene, bez ikakvog dugoročnog plana i kriterija?
Harris tvrdi da je Europa na rubu propasti.
Možda pretjeruje.
Ali može li se više s potpunom sigurnošću reći da je u krivu?
TREĆE PITANJE: KAMO IDEMO?
Na kraju, Harris postavlja ono pitanje koje su mnogi u istočnoj i jugoistočnoj Europi počinju postavljati:
👉 Hoćemo li slijediti put zapadne Europe, u sve dublju dekadenciju i nesigurnost?
👉 Ili ćemo se vratiti sigurnosti tradicionalne kršćanske kulture?
Prije dvadeset godina, nitko ne bi ozbiljno postavio ovo pitanje.
Danas je ono sve prisutnije, ne samo među konzervativcima, nego i među onima koji su mislili da zapadna Europa nema alternative.
Harris zaključuje kako bi Vance, čovjek koji je sve ovo rekao naglas, u zapadnoj Europi bio izviždan.
Ali možda ga Hrvatska treba saslušati.
Možda je trenutak da se konačno zapitamo –
Je li Harris u pravu?
wpDiscuz
