Četvrtak, 18 srpnja, 2024

JASMIN MUJANOVIĆ PRVI MUSLIMANSKI INTELEKTUALAC KOJI JE GRABOVICU NAZVAO GENOCIDOM? ”Bošnjaci: nacija nakon genocida” predstavljena u Mostaru

Must Read

Knjiga Jasmina Mujanovića „Bošnjaci. Nacija nakon genocida“ prevedena je na bosanski jezik i objavljena u BiH (Vrijeme, Zenica) čime je postala dostupna širem krugu čitalaca u Bosni i Hercegovini i regionu. Teme (nacionalnog) identiteta općenito a posebno bošnjačkog identiteta prilično su dobro zastupljene u recentnoj naučnoj i publicističkoj literaturi pa je samo u posljednjih nekoliko godina objavljeno više knjiga koje bošnjački (nacionalni) identitet sagledavaju iz različitih perspektiva. Tu svakako valja navesti knjige i radove Ive Lučić, Xaviera Bougarela, Dženite Sarač-Rujanac, Šaćira Filandre, Edina Hajdarpašića, Sabine Veladžić i drugih. Po vremenskom periodu kojim se primarno bavi i politološkoj perspektivi iz koje se tema posmatra knjiga Jasmina Mujanovića najbliža je studiji Šaćira Filandre „Bošnjaci nakon socijalizma. O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu“ objavljenoj 2012. godine.

Iako knjiga ima ukupno pet poglavlja, grubo kazano, ona se može podijeliti u dvije cjeline. U prvoj cjelini dominira svojevrsni „pogled unazad“, odnosno osvrt na razvoj bošnjačke zajednice u historijskom kontekstu, dok u drugoj cjelini Mujanović nudi „pogled unaprijed“ u smislu mogućih rješenja za izazove pred kojim se Bošnjaci nalaze kao zajednica i Bosna i Hercegovina kao država. Iako u svim razmatranjima o Bošnjacima Bosna i Hercegovina, kao svojevrsni zavičajni prostor, igra važnu ulogu u utemeljenju nacionalnog identiteta, Mujanović ide korak dalje i tu vezanost za „povijesne bosanske zemlje“ vidi kao temeljnu odrednicu bošnjačke nacije dok sve druge odrednice (religija prvenstveno) igraju tek sporednu ulogu. Ako je u prošlosti bošnjački identitet utemeljen primarno na „povijesnim bosanskim zemljama“ njega u sadašnjosti i budućnosti, prema Mujanoviću, najbitnije određuje iskustvo genocida.

Redukcionizam

Takvo posmatranje bošnjačkog nacionalnog identiteta je redukcionističko na dva nivoa. Prvo, Mujanović današnje granice Bosne i Hercegovine vidi kao „zaseban i koherentan politički prostor“ i to najmanje od 10. stoljeća što je nesumnjivo tumačenje koje je krajnje nategnuto i polazi iz perspektive „poznatog ishoda“. Dijelovi koji su danas obuhvaćeni tim granicama, kao što je Bihaćka krajina, nikada nisu bile dijelom bosanske srednjovjekovne države i tek će krajem 16. i početkom 17. stoljeća biti inkorporirani u tadašnji Bosanski ejalet, administrativnu jedinicu u okviru Osmanskog carstva. Istovremeno, dijelovi Sandžaka u današnjoj Srbiji i Crnoj Gori faktički su stoljećima bili sastavni dio iste administrativne ili državne cjeline a danas nisu obuhvaćeni granicama Bosne i Hercegovine. Mujanović se ne bavi pitanjem koje se samo po sebi nameće: Šta vezivanje bošnjačkog identiteta za „povijesne bosanske zemlje“ koje su određene današnjim granicama BiH znači za Bošnjake koji žive van BiH a nisu savremena dijaspora? Podjela zajednice van BiH po pitanju renominacije i odbijanje značajnog dijela ljudi u Crnoj Gori, Makedoniji i Hrvatskoj da prihvate čak i ime Bošnjak govori o izazovu koji ovakav pristup donosi.

BiH
Bošnjački identitet Mujanović primarno određuje Bosnom i Hercegovinom (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Ovakav pristup redukcionistički je i iz perspektive Bosne i Hercegovine. Mujanović ne negira da su Srbi i Hrvati također „autohtone“ zajednice u BiH, ali za razliku od Bošnjaka njihov identitet je utemeljen na nečemu drugom a ne na „povijesnim bosanskim zemljama“. Dok Bošnjaci nemaju rezervne domovine, kako kaže autor, Srbi i Hrvati to nesumnjivo imaju što za posljedicu ima činjenicu da oni nisu nužno zainteresirani za BiH jer bi opstali i bez Bosne i Hercegovine. Iako prihvaća uobičajenu postavku da je nacionalni identitet ustvari konstrukt ovdje je ponajbolje vidljiv problem u pristupu autora koji se konstantno zadržava na površini, na nominaciji i formi bez pokušaja da zaroni u sadržaj identiteta kojima se bavi. Baš kao što izostaje bavljenje šta to sve čini bošnjački identitet, koji akteri i strukture djeluju u kreiranju tog identiteta, koji se sukobi i trvljenja javljaju i kada šta preteže, Mujanović srpski i hrvatski nacionalni identitet posmatra uniformno bez bilo kakvog ulaska u sadržaj tih identiteta. Da je doista zaronio u te identitete vidio bi da su i Srbi i Hrvati u BiH jednako određeni zavičajno-geografskim prostorom na kojem žive stoljećima baš kao što je to i u slučaju Bošnjaka. Bez te zavičajno-geografske odrednice taj identitet je nužno drukčiji u svim bitnim segmentima kao što su jezik (naprimjer dominacija ijekavice kod govornika srpskog jezika u BiH), običaji, povijesno iskustvo… Ovakvom interpretacijom u kojoj je bošnjački identitet primarno određen Bosnom i Hercegovinom a identitet Srba i Hrvata u BiH istovremeno nije određen Bosnom i Hercegovinom potpuno je nemoguć „bosanskohercegovački“ (nad)identitet a BiH je moguća isključivo kao bošnjačka nacionalna država. Iako je tačno da dominantna politika danas srpski i hrvatski identitet u BiH gradi odričući se Bosne i Hercegovine Mujanović nam ne nudi nikakvu alternativu tim politikama.

Mašta može svašta

U dijelu u kojem kontekstualizira razvoj bošnjačke nacije kroz različite povijesne epizode uočljivo je Mujanovićevo značajno pomanjkanje poznavanja savremene literature. Ako je tako nešto razumljivo za autore koji ne govore bosanski jezik i koji su oslonjeni isključivo na ono što je prevedeno, to u ovom slučaju ne može biti opravdanje. O nizu tema koje kao bitne Mujanović razmatra u kontekstu razvoja bošnjačke nacije već odavno postoje monografije koje su napravile nemjerljive iskorake u razumijevanju prošlosti. Pitanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije bavio se još davno Atif Purivatra a u posljednjim godinama objavljena je i biografija Mehmeda Spahe, aferom „Agrokomerc“ bavio se Admir Mulasomanović, suđenje Izetbegoviću i ostalima u prostor i vrijeme ponajbolje je kontekstualizirala Dženita Sarač-Rujanac, radovi Šaćira Filandre o bošnjačkoj politici u 20. stoljeću i bošnjačkom identitetu predstavljaju važan doprinos… Mujanović se ne koristi ni korpusom literature koja je nastala 1960-ih (Kasim Suljević, Muhamed Hadžijahić, Atif Purivatra i drugi) kao dio procesa priznavanja Muslimana kao zasebne etničke grupe a koja se opširno bavila nizom ključnih pitanja koja su od interesa i za ovu knjigu. Mujanoviću tako potpuno promiču teme kojih se morao dotaći kao što je pitanje iseljavanja muslimana iz BiH nakon austrougarske okupacije. Upravo ta povijesna epizoda u kojoj muslimani iz onoga što Mujanović naziva „povijesnim bosanskim zemljama“ sele za Osmanskim carstvom dovodi u pitanje Mujanovićevu osnovnu tezu o sekundarnom značaju religije u bošnjačkom identitetu odvajkada.

Manjak poznavanja literature Mujanović nadoknađuje vlastitim opažanjima kao kada stepen sekularizacije Bošnjaka određuje blizinom kafića i kockarnica džamijama ili pak time koliko Bošnjaka konzumira alkohol. No, to je sklizak teren što se pokazuje na više mjesta u samoj knjizi kada Mujanović zaključke izvodi na osnovu potpuno krivih premisa. Tako, naprimjer, određujući jugoslovensko iskustvo kao negativno, Mujanović kao krajnje antibosanski i antibošnjački potez vidi činjenicu da grb SRBiH nakon 1945. jedini od svih republičkih grbova nije imao nacionalna obilježja. Opisujući taj grb Mujanović navodi da se u pozadini nalazi „siva mrlja koja je trebala simbolizirati navodne konture naselja, urbana središta zemlje“. Grbovima i zastavama BiH u različitim vremenskim periodima intenzivno se bavio Emir O. Filipović koji ustvari pojašnjava da ono što Mujanović vidi kao sive mrlje jesu konture Jajca. Prema svjedočenju Rodoljuba Čolakovića, E. Kardelj i M. Pijade i drugi „drugovi iz Beograda“ poručivali su bosanskohercegovačkom rukovodstvu da se novim grbom izrazi kontinuitet bosanske državnosti uzimanjem u obzir nekih elemenata iz srednjovjekovlja. Na kraju se kao kontinuitet te državnosti odlučilo za obrise kraljevskog grada Jajca što je bilo zgodno i za same komuniste jer je u istom gradu utemeljena i socijalistička Jugoslavija.

Jajce
Ono što Mujanović vidi kao sive mrlje jesu konture Jajca (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Za Mujanovića povijest je tek resurs kojim se koristi da bi dokazao postavljenu hipotezu pri čemu nepoznavanje osnovnih historiografskih postignuća nadomješta maštovito dok same činjenice ustvari usklađuje sa svojom interpretacijom iako bi naučna metodologija zahtijevala obrnuti proces. Također, Mujanović povremeno cijele povijesne epizode koje bi mogle biti „neusklađene“ sa njegovim pogledom prosto preskače. Osim iseljavanja muslimana primjer je svakako i ZAVNOBiH kojeg Mujanović jedva da pominje iako se tad obnavlja državnost BiH. Jasno, potpuno se izostavlja formulu da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska već je i srpska i hrvatska i muslimanska“ jer se danas ta sintagma vidi kao korijen „konstitutivnosti“ a Mujanović upravo taj pojam vidi kao Damoklov mač nad Bošnjacima što opet sam ZAVNOBiH čini sve manje pozitivnim.

Kada posmatra genocid nad Bošnjacima Mujanović ga prvo prostorno proširuje na cijelu BiH, a potom i vremenski na period od 1992. do 1995. godine. To nije novi pogled i on je već prisutan u javnosti godinama iako to, paradoksalno, otvara vrata negiranju samog genocida nad Bošnjacima Srebrenice i njene okoline: Ako je legitimno genocid nad Bošnjacima proširiti prostorno i vremenski bez jasnog utemeljenja na sudskim presudama, onda je legitimno negirati genocid uprkos sudskim presudama.

Ipak, pravu novinu Mujanović nudi kada genocid ustvari posmatra kao kontinuitet nasilja spram Bošnjaka koje traje od 19. stoljeća. U tom smislu genocid nad Bošnjacima se posmatra na skoro identičan način na koji se često posmatra holokaust nad Jevrejima: Kao vanredan događaj po obimu, ali ustvari kao „razumljiv“ kontinuitet nasilja nad Jevrejima stoljećima unazad. Taj kontinuitet je tako deterministički određen da ga je bilo nemoguće izbjeći pa Mujanović povijesni razvoj i promjene kroz koje zajednica prolazi vidi tek kao stepenicu više ka genocidu kao nečemu što je bilo neizbježno. Pišući također o bošnjačkom povijesnom iskustvu na sličan način u historijskom romanu „Dugo svitanje“ Halid Kadrić će upravo iz te perspektive posljednju deceniju 20. stoljeća vidjeti kao „konačno svanuće“, katastrofu koja je ipak ispunjenje povijesne nužnosti pa je iz te perspektive „oslobađajuća“. Tako i iskorake i afirmaciju same zajednice, kao što je priznavanje statusa nacionalne zajednice pod imenom Muslimani (što krivo smješta u sredinu 1960-ih iako je Iva Lučić pokazala da je proces počeo krajem 1950-ih) Mujanović vidi kao trasiranje puta ga genocidu. Takvo determinističko posmatranje događaja, pod krinkom pokušaja da se razumije priprema samog genocida, ustvari zamagljuje odgovornost tačno određenog vojnog i političkog vrha koji je genocid pripremio i izveo. Osim što genocid posmatra na sličan način kako se dominantno gleda na holokaust, Mujanović otvoreno koketira sa nekom vrstom „bošnjačkog cionizma“ tvrdeći da je nakon rata i genocida u političkom mišljenju Bošnjaka došlo do „cionističkog zaokreta“ pri čemu je integritet državnosti BiH postao „sinonim za biološki opstanak bošnjačke zajednice“. Kada pak u završnom poglavlju definira (bošnjačke) prioritete za budućnost i aktere koji bi radili na njima Mujanović otvara mogućnost da se na tim prioritetima radi u više kolona i bez nužnog insistiranja na jedinstvenom pristupu ponovo zazivajući cionistički pokret u kojem je djelovalo i djeluje više struja.

Kolaps

U drugom dijelu knjige Mujanović traga za modelom koji bi po prvi put u povijesti bosanskohercegovačkom multietničkom društvu donio mir, sigurnost i ravnopravnost. Liberalna demokratija i slobodno tržište jedini su okvir koji može osigurati takvo nešto i za Mujanovića je ustvari samo pitanje kako takav okvir postići. Određujući se prema jugoslovenskom iskustvu krajnje negativno Mujanović propušta da na ovom pitanju propita jedan model koji je već isproban – onaj jugoslovenski, posebno iz faze od sredine 1960-ih koju Dejan Jović definira kao „četvrtu Jugoslaviju“. Kako i sam Mujanović primjećuje, osnova liberalne demokratije jeste građanin-pojedinac ali i glasanje koje neminovno vodi ka većini i manjini što u multietničkom društvu otvara brojna pitanja. Četvrta Jugoslavija je stoga pokušala sa modelom koji je insistirao na konsenzusu a ne na glasanju i preglasavanju. Svaka republika imala je na saveznom (državnom i partijskom) nivou jedan glas koji je jednako vrijedio bez obzira na broj stanovnika a odluke su se umjesto glasanjem donosile konsenzusom što je proces znalo usporavati i blokirati ali nije stvaralo atmosferu manjine i većine odnosno preglasavanja. Kako su se odluke i unutar SRBiH donosile konsenzusom to je Bošnjacima od sredine 1960-ih davalo izuzetnu poziciju: Bez njihovog pristanka odluke se nisu mogle donijeti na nivou SRBiH, a bez pristanka SRBiH odluke se nisu donosile ni na nivou SFRJ. Jedan takav model odlučivanja viđen je, naprimjer, tokom intenzivnih pregovora o pomoći zemljotresom pogođenoj Banja Luci i Bosanskoj krajini, ali i tokom debate o priznavanju Muslimana. Iako su prvi izbori 1990. manje-više održani po liberalno-demokratskom principu, koalicija nacionalnih stranaka ustvari je produžila život ranijem sistemu odlučivanja konsenzusom. Nakon referenduma za nezavisnost održanog 1992. koji je održan po liberalno-demokratskim principima, Amerikanci kao tvorci Dejtona ponovo su se vratili principu konsenzusa unutar BiH. Dejtonski ustavno-pravni okvir skrojen je na takav način da insistira na konsenzusu što je u biti odgovaralo svakoj od tri zajednice jer niko nije bio apsolutna većina (baš kao što ni u Jugoslaviji niko nije bio apsolutna većina pa ni Srbi) i kod svih je postojao strah od preglasavanja. Krupna promjena svakako jeste činjenica da su Bošnjaci od 2013. postali apsolutna većina što je po prvi put u savremenoj povijesti BiH da jedna zajednica ima apsolutnu većinu. U potrazi za svakim budućim rješenjem stoga valja uzeti i tu činjenicu, pa je evolucija ustavno-pravnog sistema ustvari ključno pitanje današnje Bosne i Hercegovine.

Bosanska Krupa
Dejtonski ustavno-pravni okvir skrojen je na takav način da insistira na konsenzusu što je u biti odgovaralo svakoj od tri zajednice jer niko nije bio apsolutna većina (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Tvrdeći da zbog sistema konsenzusa u okvirima postojećih institucija ne može doći do novog „društvenog dogovora“ koji bi bio pretočen u novi Ustav, do dogovora koja bi „zamislio“ neku novu Bosnu i Hercegovinu, Mujanović vjeruje u „duboki slom pravnopolitičkog poretka“. Zanemarujući činjenicu da je na ovim prostorima do takvih lomova dolazilo samo uslijed potpunog kolapsa globalnih arhitektura (to je iskustvo i iz 1914. ali i iz 1941. i 1990.) Mujanović ne objašnjava kontradiktornost vjere u čvrstoću globalnog liberalno-demokratskog poretka i očekivanog kolapsa u BiH. Zato bi bilo pravilno reći da Mujanović takav kolaps u BiH zagovara iako je povijesno iskustvo takvo da je svaki kolaps međunarodnog poretka koji je praćen kolapsom domaćih struktura bio obilježen brutalnim nasiljem. Dejtonska struktura ugrožava, prema njemu, „biološki i politički kontinuitet i dobrobit“ Bošnjaka, kako je evolucija kroz sadašnji okvir nemoguća jedino što preostaje jeste revolucija koja bi se materijalizirala u novoj ustavotvornoj skupštini koja bi donijela novi ustav. Mujanović propisuje i osnovni smjer rada te ustavotvorne skupštine koja bi morala ukinuti sistem konsenzusa i veta. Iako anticipira mogući otpor on taj otpor ne vidi kao prepreku da se krene u realizaciju ideje, a iz premise da je sadašnje stanje prijetnja po biološki opstanak Bošnjaka može se izvući zaključak da je za Mujanovića svaka cijena takvog „velikog skoka naprijed“ prihvatljiva.

Šta je, na kraju krajeva, knjiga Jasmina Mujanovića „Bošnjaci. Nacija nakon genocida“? Koliko god opisuje dosadašnji razvoj, ona ustvari više propisuje, da se poslužimo naslovom jednog Lenjinovog pamfleta, šta da se radi u budućnosti. Knjiga daje nikakav ili tek mali doprinos ukupnom razumijevanju bošnjačkog identiteta ostajući nekoliko koraka iza drugih savremenika koji su se bavili istom temom. Prihvatajući naciju kao konstrukt Mujanović ne uspijeva da uhvati niti aktere niti strukture, a knjigu obilježava i niz kontradiktornosti. Tako autor prigovara bošnjačkoj politici da je dominantno reaktivna a ne proaktivna spram srpske i hrvatske politike, ali i i svoju knjigu definiše kao reakciju na „obnovljene secesionističke i revanšističke provokacije srpskih nacionalista“. Mujanović odbacuje tezu o Bošnjacima kao „zakašnjeloj naciji“ ali potom na više mjesta nudi argumente zašto je proces „nacionalizacije“ kasnio, Srbe i Hrvate vidi kao autohtone narode u BiH ali odbacuje ideju da je za njihov identitet zavičajno-geografski prostor jednako bitan kao i za Bošnjake…

U prvom, pohvalnom, osvrtu na knjigu Jasmina Mujanovića kaže se kako je njome rođen „bosanski politički jezik“. To je suštinski tačno, ali po tome i po činjenici da se radi o tekstu kome je bitnije da propiše a ne da opiše, Mujanovićeva knjiga ponajviše liči na Memorandum SANU objavljen 1986. Taj nedovršeni dokument čiji se utjecaj često prenaglašava imao je također dvije ključne odluke: Iako su i drugi govorili o sličnim problemima, Memorandum je o njima govorio vanpartijskim jezikom te je zahtijevao reformu koja bi osigurala (biološki) opstanak jednog naroda (Srba) čiji je opstanak ugrožavao tadašnji ustavno-pravni okvir pri čemu je prošlost simplificirana a budućnost slikana najcrnjim bojama ukoliko se ne poduzmu radikalne promjene.

Nakon čitanja utisak je i da knjiga po temama koje obrađuje često ustvari reflektira neke rasprave koje su javljaju po društvenim mrežama, posebno na nekadašnjem Twitteru. Jedno od pitanja kojim se usput bavi Mujanović jeste i da li je svaki nacionalizam isti? Naravno da nije, ali kako je pokazala Marija Todorova u knjizi „Dizanje prošlosti u vazduh“, koja je govorila o „jakim“ i „slabim“ nacionalizmima, pravo pitanje jeste da li je „slabi“ nacionalizam tolerantan prema onima koji odbijaju njegovo viđenje prioriteta, njegovu interpretaciju prošlosti i budućnosti? Todorova kaže da ne postoji tolerantan nacionalizam, a Mujanović to ovom knjigom potvrđuje dižući u vazduh i prošlost i budućnost.

Poskok.info 

Ispričavamo se za naslov koji spominje Grabovicu. I za Mujanovića je Grabovica tek grozan zločin. Nikako mjesto genocida. Prvog na tlu Europe nakon WW2. Koji su počinili Bošnjaci.

Jesu Jasmine

Jesu.

- Advertisement -

15 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

15 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Montažne kuće zamjena za skupe kvadrate

BANJALUKA - Zbog vrtoglavog skoka cijena stanova i struje, stanovnici Republike Srpske sve više posežu za montažnim kućama, što...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -