JAKŠA FIAMENGO ŽIVOTNA ISPOVIJEST ČOVJEKA ČIJE SU PJESME TOLIKO POZNATE DA IH SMATRAJU NARODNIMA 'Uvijek kada pišem stihove vidim Olivera'

PIako je pisao stihove koje su otpjevala najveća imena hrvatske estrade, za 69-godišnjeg Komižanina i Splićanina Jakšu Fiamenga, legendu dalmatinske pjesme, iza kojeg je više od 450 uglazbljenih radova, jedan je pjevač uvijek bio i ostao – poseban.
– Kad god sam pisao, iza papira na pisaćem stroju, poslije iza displeja kompjutora, vidio sam Olivera Dragojevića– govori nam nekoliko dana nakon što je doživio veliku čast: pjevači, skladatelji i glazbenici okupili su se na drugoj večeri splitskog Festivala zabavne glazbe na večeri posvećenoj Fiamengu, kojom su mu se htjeli odužiti za sve što je napravio za njih.

Nikad nema mira

A toga je proteklih desetljeća bilo mnogo. Iako stihove pjesama poput Karoce, Piva klapa ispo´ volta (mnogima vjerojatno najpoznatija po legendarnom stihu “s ponistre se vidi Šolta”, nap.a.), Infiša san u te, Ništa nova, Nadaline (u hrvatskom prijevodu, doslovno Božene, Božice), Nokturno, Vagabundo, A vitar puše i inih znaju i stari i mladi. No, malo njih zna da su potekle baš iz pera, pisaćeg stroja, kompjutora ovog vrhunskog otočkog pjesnika. Jer Jakša je pjesnik, a ne pomoćna snaga skladateljima – on uglavnom ne piše na glazbu već se ona piše na njegove stihove, posebno modificirane za potrebe skladanja, ali da se – ističe – ne izgubi i poetske razloge. U njegovom bogatom polustoljetnom aktivnom pisanju objavljeno mu je niz knjiga, što novih pjesama što izbora iz poezije. Mirovinu je pak “zaradio” kao urednik kulturne rubrike u Slobodnoj Dalmaciji, a od lani je i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. No, dok bi mnogi njegova iskustva sada u miru uživali u tantijemama od minula rada, Jakša ne umije mirovati.

Za našeg pjesnika

– U toj vrsti pisanja za skladanje nastojim uvijek biti na tragu osluškivanja baštine i njezina propitkivanja u vremenu, koliko ona vrijedi danas, kako zvuči, i glazbeno i u smislu svega što ti tekstovi danas donose, osobito ljudi i njihovi usudi, sudbine. Eto, kad već o tome govorimo, zar se klapska pjesma – u kojoj kao pjesnik i poštovatelj rado sudjelujem – i inače ne prepoznaje da je stvarana u svojevrsnom tonalitetu duše i ovog podneblja, sudbina i događaja, života koji nas je iznjedrio i zauvijek je vrijedan spomena. A zadaća pjesnika i jest da taj svijet oživi, vrati mu boju i okus, poeziju koju u sebi nosi i čuva – objašnjava Fiamengo svoj zanos koji ga i danas tjera na pisanje.
Pa iako je njegov, uzmimo tako, estradno-poetski rad najpoznatiji, Jakša je kroz sve ove godine objavio i velik broj knjiga, čime danas spada u red najprisutnijih dalmatinskih i hrvatskih pjesnika. Prvu je knjigu objavio još 1966., sa svega 20 godina, supotpisavši je s još jednim doajenom splitske pisane riječi, vrsnim novinarom, reporterom i pjesnikom Slobodne Momčilom Popadićem.

Zahvala Komiži

U toj knjizi s nazivom “Stepenište”, što simbolički označava uspon, ulazak ovog dvojca u literaturu, ciklus Fiamengovih dvadesetak pjesama naslovljen je “Pred obećanom zemljom” (pred kojom se, kaže Jakša, i danas nalazi), a Popadićevih isto toliko pjesama “Glasno doba godine”. Uslijedile su 1968. “More koje jesi”, prva samostalna knjiga koja je Fiamenga, kako kaže, obilježila kao pjesnika mora.
– Cijelog sam života zahvalan Komiži što me iznjedrila. Kada me pitaju odakle sam, kažem da sam iz cijele Dalmacije, jer sam u njoj svuda doma, ali je Komiža ta koja je izabrala mene i to joj moram cijeli život vraćati. Naime, novorođeno dijete nije samo plod ljubavi oca i matere, nego i ambijenta u kojem se rodi i raste, a za mene je to Komiža. Svojom posebnošću, morskim ozačjem, ribarima i težacima, ali prije svega jezikom, u kojem sam se rođenjem zatekao, sudjelovala je u mom formiranju, pa i u pisanju. Prva stvar koju sam vidio iza onog parapeta, bilo je more i crta obzorja, iza koje nisam znao što je, ali sam to silno htio saznati. Zato mi je materinji komiški idiom blizak, iako u njemu rijetko pišem. Uostalom, zar treba posebno isticati da je jezik subjekt pisanja? – objašnjava Fiamengo. Kasnije je objavio knjige Vjetar oko kuće, Večera u oku, Svjetiljka radosnog moreplovca, Oteto iz tmine, Zaziv protiv zloduha, Kutija Gaja Utija, U situ jezika, Ovjera beskraja, Svjetleća tijela, Tajna mjerenja, Jeka…Mnoge od njih su nagrađene najvažnijim književnim priznanjima kao što su nagrade Tin Ujević, Vladimir Nazor, Josip Sever…. A sve je počelo prije šest desetljeća u komiškoj osnovnoj školi.

Oliver u Beogradu

Zapravo, ozbiljnije sam počeo pisati u splitskoj Klasičnoj gimnaziji, gdje sam bio i urednik lista Mladi klasičar. U gimnaziji, koju su pohađala gotovo sva najvažnija imena kulturnog i društvenog života Splita i Dalmacije, napisao sam i svoju prvu knjigu. Zapravo, sve je krenulo ni iz čega. Počneš objavljivati pjesme, a prvu sam još kao komiški osnovac objavio u Dječjem kutiću Slobodne Dalmacije. A onda me u kafiću Luxor na Peristilu Popadić nagovorio na objavljivanje prve knjige. Kasnije se to samo širilo, knjige su ušle u antologije mlade poezije te i one “prave”, na domaćem i stranim jezicima, a već 1969. postaje sam član Društva hrvatskih književnika – prisjeća se Fiamengo. Tada su ga zvali da se, kao pisac, priključi žiriju splitskog festivala zabavne glazbe, što su prije njega radili mnogi vrsni i istaknuti pjesnici, a to je tada bio uobičajen način da se valoriziraju tekstovi s estrade. Bilo to te 1977. njegov prvi dodir sa svijetom glazbe s Prokurativa. Iduće tri godine provodi u tom žiriju, a onda mu predlažu: A što ti, umjesto da ispravljaš i anonimno dopisuješ tuđe, i sam ne bi pisao? U početku sam pružao otpor, ali onda ipak popustio i – eto mene u estradi! Dakako, prvi je susret bio sa Zdenkom Runjićem, glazbenom legendom ovog podneblja: trebalo je nešto ispraviti i – uslijedila je ponuda i, od tada, Zdenko je do svoje prerane smrti, što je bio nenadoknadiv gubitak za tu vrst glazbe, skladao nekih 150 mojih pjesama, gotovo četvrtinu svog opusa, imao je talent za razumijevanje ovdašnjeg svijeta, gotovo svaku moju pjesmu pretvarao je u skladbu – znao je prepoznati stihove a i sam je za to imao dara.
– Da, tako je to počelo. Pjesma Nokturno prva je moja uglazbljena pjesma, a otpjevao ju je Oliver 1979. na Beogradskom proleću. Od tada Oliver, glazbena ikona ovog podneblja, pjeva sedamdesetak mojih pjesama. Da, Oliver je zaista “zakon”, izuzetni glazbenik sjajnog refleksa i temperamenta, koji ne mijenja glas već pjeva kako govori i po tome je svima blizak i rado pjevan. Zato i jest pjevač milenija pa mi je čast – ističe Fiamengo – kad me pjeva. Oba smo boduli, on Korčulanin, ja Višanin, po akcentima i mentalitetu vrlo bliski. Osim toga, blisko nam je, što je važnije, otočko razmišljanje, filozofija života. Oliver je zaista simbol Dalmacije, uostalom kao i sv. Duje, Marulić, Tijardović. Marjan, Hajduk, pokojni Boris Dvornik, a i ovaj potonji pjeva lijepi broj mojih pjesama…

Karoca gre

U svom radu Jakša se uvijek drži prepoznatljivih motiva iz života Dalmacije i njenih otoka, života ljudi s kojima se i sam susretao, svakodnevnih slika koje čine kolorit našeg Jadrana. Nekad je dovoljno samo baciti oko kroz prozor pa vidjeti sliku koja, eto, samo čeka biti ispisana, kao što je to slučaj sa svima poznatom pjesmom “Karoca”, koja na simpatičan način govori o metafori života, koji gre, gre… neka gre, bez obzira na sve. Dok drugi o Jakši govore kako je pjesnik, koji savršeno razumije tihi šum Dalmacije, on uzvraća kako on samo iz “tube zvane Dalmacija” istiskuje i koristi ono najljepše i najbolje. Uostalom, to i jest umijeće pjesnika. Doduše, iz stanovitih krugova ljudi, koji mu zavide, dobiva opaske, otprilike, kakav je on to akademik kad piše za musicu legeru…
No, Jakša odgovara kako je bolje da to radi on, Arsen, Tomislav Zuppa, Popadić,Britvić, Juras još neki vrijedni, nego oni mucavi i polupismeni idioti kojih u tom svijetu ima i previše a cilj im je isključivo – brza zarada.

Iz gušta piše

– Ja i danas pišem isključivo iz gušta – kaže Jakša – a oni koji mi tu vrst pisanja prigovaraju očito nikad nisu pročitali ni jednu moju “ozbiljnu” knjigu pa ni ne raspolažu s pravim mjerama. Pjesnici – dodaje Fiamengo – zapravo s posebnim senzibilitetom osluškuju život. To je nešto što nas pomalo opija, čini boljim i dostojanstvenijim. Odrastao sam u okružju težaka, ribara, ljudi koji su se borili sa životom i nisu imali ništa, za razliku od nas danas koji imamo sve. Kroz svoje pjesme, nadodaje Jakša, pripadam njima, nečemu što se najlakše može opisati kao kolektivna svijest Dalmacije, bilo da je osobna, pa i autobiografska, ali je zajednička i svojstvena ljudima s ovih prostora. To je poezija vješto pisana i prihvatljiva svima, ona se ne mjeri apotekarskom vagom već vagom života.
Kada ga se priupita kako gleda na to da mnogi ljudi ni ne znaju da je on napisao pjesme koje slušaju, kaže kako mu to i nije toliko bitno. Gotovo mi laska – kaže – kad moje pjesme drže narodnima. Dakako, s nivoom, i tekstualnim i glazbenim. No, red je da se i ime pjesnika potpiše pod svaku skladbu jer najčešće sve i počinje od stihova.

Pretplaćen na Omiš

Nije stoga čudno što mu je bezbroj tekstova nagrađeno u Splitu i drugdje, osobito u Omišu, gdje redovito dobiva nagrade, ponajviše s vrsnim klapskim “matadurima” kao što su skladatelji Krešimir Magdić iz Dubrovnika i Duško Tambača iz Splita. Osim Runjića njegove pjesme nose potpis skladatelja Nikice i Stipice Kalogjere,Đele i Ibrice Jusića, Ivice Badurine, Duška Rapoteca Ute, Kozomare… a u posljednje vrijeme njegove pjesme sklada i Oliver. Stihove mu pjevaju najveća imena dalmatinske i hrvatske pjesme, uz neizbježnog Olivera, tu i Tereza, Meri Cetinić, Radojka Šverko, Ibrica Jusić, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Goran Karan, Massimo, Houdek, pa i mlađi – Ana Opačak, Kedžo… različite klape te manji i veći bandovi, a ipak mu je posebni gušt spjevati klapsku pjesmu.
– Ti mali vokalni korpusi uistinu imaju idealnu, savršenu vokalnu fuziju. Upravo je naša dalmatinska klapska terca pjevana u savršenom krugu, a klapa je uvijek krug, koju UNESCO nije bez razloga uvrstio na reprezentativni popis svjetske kulturne baštine. Ona pogađa u srce, a iz srca dolazi sve najbolje što imamo. Sve drugo što dolazi sa ulice, što se danas često izvodi i na estradi i po stadionima, zapravo je bezvrijedno. Poezija je nešto drugo, to je umjetnost riječi. Važno je reći da sam u početku ja odabrao poeziju, a onda je ona odabrala mene i sada je nemoguće odustati. Da, gotovo nema te nagrade koju nisam dobio, moj me potpis, ako je valjan, uvijek štiti od svega što bi moglo biti loše jer nikad neću potpisati i “pustit u opticaj” ono što ne vrijedi, kaže Jakša.
Estradni svijet izbjegava. No, i u tom svijetu vrsne umjetnike uvažava, osobito šansonjere na čelu s rodonačelnikom Arsenom Dedićem.
Uostalom, nikada nije nudio da mu se pjesme sklada već je povremeno odgovarao na zamolbe skladatelja i pjevača. A radio je s mnogima, najviše sa Runjićem, za kojeg smatra da je bio “glazbeni prorok” podneblja, svakako jedan od najvećih. Činjenica da uvijek može birati s kim će i kako će, učinila je da i u tom fahu ostane vjeran poeziji. Mnogi su se vezivali uz njegov stih, osobito legendarni Zdenko Runjić, a neki poput njega nažalost danas više nisu ovdje. Baš ga je Zdenko prvi nagovorio da mu dā nekoliko pjesama i sve ih je odmah skladao: Šolta, Nadalina, U prolazu, Ništa nova… Iako je iza Jakše ostalo stotine pjesama, pisanje ga i dalje veseli. Da u pisanju ne pronalazim radost, odavno bih se iz toga maknuo, dodaje. Na početku mu je u kafićima bilo čudno čuti svoje pjesme, no danas mu je to posve normalno.
– Mnogi su, da tako kažemo, ljubovali uz moje pjesme. Zanimljivo, ja nisam! (smijeh).
Fiamengo danas živi u starom splitskom predgrađu Lučcu i grad Split je doista dnevni boravak njega i njegove Majde, a obližnja tržnica, nezaobilazni pazar, čini im se poput vlastite smočnice. Ima, kaže, svoju slobodu i pjesničku nesputanost, a to je ono najvažnije što je tijekom svih ovih godina sačuvao.

Duhovne vertikale

– Tu sam sa svojim mačkom Busterom živio osamnaest godina, dok me nije napustio. Sada počiva na Marjanu pod mojim stihovima, posvećenima “svetoj splitskoj gori”, isklesanima na stijeni, ali ga redovito odlazim obići jer sam s njime živio kao s čovjekom. Uvijek me rado i vjerno dočekivao kad god bih se vraćao sa svojih putešestvija. Iz svog stana gledam dva najvažnija simbola grada – zvonik Sv. Duje i Marjan. Možda ne vidim Hajduk, Olivera i Dioklecijana, ali gledam ove dvije duhovne vertikale – završava.