Slobodan Jakovljević jedan je od onih nogometaša koji će uvijek u svakom trenutku na terenu dati sve od sebe. Ako treba i „poginuti“ će na terenu za što bolji rezultat svoje ekipe. Već dvije i pol godine je nezamjenjiv u obrambenom zidu Zrinjskog i sa svojim prijateljem Hrvojem Barišićem čini jedan od najboljih, ako ne i najbolji stoperskih parova Premijer Lige u posljednjih nekoliko sezona. U razgovoru za SportSport.ba popularni Slobo otkrio nam je kakav je privatno, kako mu je u Mostaru, što očekuje od karijere u budućnosti i još dosta toga.
Slobodane, počet ćemo s ovom posljednjom utakmicom protiv Želje. Neugodan poraz protiv direktnog konkurenta za vrh ljestvice?
„Uh, da, meni osobno ovaj je poraz ostavio neki posebno gorak okus. Uvijek je neugodno biti poražen u derbiju, protiv direktnog konkurenta. Posebno mi je krivo što smo nekih 60-ak minuta imali igru u svojim nogama i što nismo u tom periodu iskoristili neke solidne prigode. Oni su zabili iz dotada prve šanse i poslije toga se utakmica okrenula na njegovu stranu. Ne računajući taj gol, uzevši u obzir i naše i njihove prigode mislim da je najrealniji rezultat bio neriješen, ali šta je tu je. Ponavljam, teško mi se saprati gorčinu tog poraza ali idemo dalje“
Kako je krenuo tvoj nogometni put i kada si postao potpuno svjestan da će nogometna lopta biti predmet oko kojeg će se vrtjeti tvoj cijeli život?
„U to vrijeme kad sam počinjao, na Kosovu odakle dolazim, svi su se bavili nogometom pa se ni ja nisam odvajao od mase. Krenulo je to sa nekim školicama nogometa, cijelo djetinjstvo je prošlo u tom znaku, a tek kada sam se s 14 godina upisao u srednju školu u Novi Sad u koji sam preselio to je postala ozbiljna priča u FK Kabel, nakon kojeg sam u FK Novi Sad igrao pet godina. Prošao sam razne posudbe, niže lige, sav taj dril tog niželigaškog nogometa, pa onda Novi Pazar, Inđija, neko vrijeme proveo sam u mađarskoj 2. ligi odakle sam se opet vratio u Srbiju u Radnik iz Surdulice pa u Spartak iz Subotice. Nakon toga nogomet me odveo u Radnik iz Bijeljine u kojem sam proveo prekrasnih godinu dana, a zadnje dvije i pol godine sam tu gdje jesam u HŠK Zrinjskom. Moram reći da ovdje proživljavam svoje najbolje dane u karijeri. Ovdje sam prihvaćen kao nigdje, počev od navijača, ljudi u klubu i nadovezao bih se na svog suigrača Ognjena Todorovića koji je također za Vaš portal izjavio da se osjeća „kao da je rođen u Mostaru“.
Znači uživaš u Mostaru?
„Jesam, iskreno. Mostar mi se jako sviđa. Često pričam sa svojima, s rodbinom i prijateljima o tome kako sam u Novom Sadu proveo čak 12 godina, ali sam u Mostaru za samo dvije i pol godine prošao više lijepoga nego gore i često kažem kako bih htio ovdje, ako ne nastaviti živjeti, onda imati neki stančić ili nešto da mogu doći ovdje i provoditi vrijeme nakon završetka svoje nogometne karijere“.
Prošao si dosta toga u karijeri dok nisi isplivao na malo veću scenu, je li kroz taj period bilo teških trenutaka, je li ti padalo na pamet ostaviti se nogometa i krenuti s nečim drugim?
„Selidbom u Novi Sad znao sam da će nogomet biti nešto čemu ću se ozbiljno posvetiti i samom sebi dao sam obećanje da ću uspjeti, da ću zaigrati u prvoj ligi. Bilo je teških momenata, posebno na prelasku iz juniorskog u seniorski nogomet ali nisam pomišljao na odustajanje. I kad je bilo najteže znao sam da ću naposljetku živjeti od nogometa i evo ispostavilo se da sam bio u pravu. Hvala Bogu, danas igram, uživam u nogometu i u Mostaru, osjećam se sretnim“.
Slobodane, u kojem smjeru idu tvoje osobne ambicije?
„Ugovor sa Zrinjskim imam još do kraja iduće sezone. Ne razmišljam previše unaprijed, trenutno sam koncentriran samo na ponavljanje uspjeha iz prošlih sezona, želim da osvojimo i četvrtu titulu za redom, a zašto ne i Kup. Ako se desi neka ponuda koja bi zadovoljila i klub i mene ne bih imao ništa protiv ni da se oprobam u nekoj drugoj ligi, zašto ne? Ali zasad sam koncentriran samo na Zrinjski“.
I za tebe kao i za tvoje suigrače isto pitanje, nakon toliko uspjeha, ima li zasićenja? Tvoj trener Blaž Slišković je to potencirao kao jedan od razloga slabijih rezultata Zrinjskog po otvaranju sezone?
„Pa ne bih ja sad puno kontrirao treneru, reći ću konkretno za sebe. Iako sam srećom bio akterom ovih velikih uspjeha ja ne osjećam da je to tako. Točno znam i na koga se sve to odnosilo, ali opet ponavljam, kod mene toga nema, čak štoviše. Maloprije sam rekao da razmišljam i o životu u Mostaru a volio bih iskreno ovdje i igrati i do kraja karijere. Ne osjećam zasićenje, sve su moje trenutne želje vezane samo za to da sa Zrinjskim pokušam osvojiti četvrti naslov zaredom. Volim ovaj klub, želim da s njim nakon ovogodišnje solidne europske priče dogodine probamo ući i u grupnu fazu Europske lige, ako već ne Lige prvaka, zašto ne“?
Kako vidiš Premijer Ligu u odnosu na druge lige u regiji?
“Premijer liga pati od nedostatka odgovarajuće infrastrukture. Uz nju bi sigurno do izražaja više došao i nogomet koji se igra u njoj, a u usporedbi s drugim ligama iz okolice, mislim da se ovdje uopće ne igra lošiji nogomet nego tamo. Ali bolji uvjeti koje imaju stvaraju i drukčiji ambijent pa onda ljudi pomisle kako se tamo igra dosta bolji nogomet. Ja sam konkretno igrao Superligu Srbije i sem Crvene Zvezde i Partizana ne vidim klub koji je bolji od nas, Želje, Sarajeva. Mislim da bi klubovi koji kod nas vode glavnu riječ i tamo vodili borbu za sami vrh ljestvice”.
Igraš na poziciji stopera, na svojoj koži „osjetio“ si najbolje napadače u PL. Protiv koga ti je najteže igrati?
„Moram biti iskren, često pričam o tome kako je Mersudin Ahmetović igrač kojeg je daleko najteže čuvati u Premijer Ligi. Ja u svakoj novoj utakmici protiv njega naučim nešto novo i napredujem kao igrač čuvajući njega. Po meni, daleko najbolji napadač Premijer Lige i ponavljam, daleko najteži za čuvanje“.
Nakon ovoliko uspjeha sa Zrinjskim, kolizije s gradom, s navijačima, da li bi zaigrao za neki drugi klub u našem prvenstvu?
„Iskreno jako teško. Imam 29 godina i ne vjerujem da bih sada mogao da dobijem nešto više u PL u odnosu na Zrinjski. Konkretno, ako mislite na ove najveće konkurente Sarajevo i Željezničar, mislim da ne bih. Ono, nikada se ne zna gdje te život i karijera mogu odnijeti, ali mislim da je to moj konačan odgovor na tu temu“.
Spominjali smo maloprije Europu i natjecanja u LP i Ligi EUFA. Što po tebi nedostaje našim klubovima da naprave te iskorake o kojima se često priča i govori a oni još češće ostaju nedosanjan san?
„Osim infrastrukture koju smo spominjali i koja je osnov za bilo što, mislim da taj manjak europskih utakmica, kao i naše pripremne utakmice koje uglavnom igramo s protivnicima sličnog ranga ostavljaju traga na to. Vjerujem da bi pripremne utakmice trebali ako je ikako moguće što više igrati s ekipama širom Europe, ekipama koje imaju to iskustvo. Da preko njih vidimo i osjetimo na kojem smo mi nivou i da probamo napredovati kroz te utakmice. Druga stvar, sami znate koliko se ulaže u Europi, a koliko kod nas. Uz dužno poštovanje prema našim klubovima, budžeti kod nas kad se usporede s onim u Europi su blago rečeno mali. Sve se nažalost vrti oko novca“.
Reci nam nešto o Slobodanu Jakovljevića izvan terena? Kakav je privatno?
„Generalno, sličan sam privatno onim izdanjima s terena. Na mom se licu razaznaju sve emocije, ljutnja, radost, baš sve, to nikako ne uspjevam skriti. Kad se radujem, kad sam tužan baš sve se to vidi na mom licu. Veliki sam emotivac i to ne bih mijenjao kod sebe. Tu emociju koju imam. Mnogi će možda reći „e to ti ne valja“ ali ja to nosim sa sobom i nosit ću do kraja života. Kad imaš tu neku emociju ona te tjera da iz dana u dan napreduješ, da budeš bolji. Onog dana kada se ona ugasi u meni prestat ću igrati nogomet. Tako je valjda i sa životom, ako prestaneš imati volju da ga živiš i on se gasi. To je ono što nosim u sebi otkad znam za sebe“
Slobodan Jakovljević kaže istinu kada priča o emocijama. Dovoljno je pogledati jednu njegovu utakmicu da bude jasno da on živi sport kojim se bavi. Kaže također “da nogomet igra i zbog egzistencije ali da nema ovoliko ljubavi prema njemu da bi se sigurno bavio nečim drugim”. Nerijetko ćete ga vidjeti da podvikuje na suigrače, ali da ih hrabri i bodri, njegova srčanost i predanost ugradili su veliki dio u titule prvaka koje je osvajao HŠK Zrinjski. Emotivac i beskompromisni borac, tri riječi koje ga najbolje opisuju.
wpDiscuz