Priča Sonije Kurian rođene u Berazateguiu, 20 kilometara udaljenom od glavnog grada Argentine Buenos Airesa .u kojem je i provela život, bila bi za domaju puno manje zanimljiva da se u njenom imenu ne krije hrvatsko prezime.
– Imam 52 godine i profesorica sam likovne umjetnosti, točnije skulpture i crtanja – upućuje nas u svoj prekooceanski život naša sunardonjakinja – a moje puno ime je Sonia Liliana Kurian. U Argentini je praksa imati dva imena, no koristimo samo jedno.
– Rođena sam u Argentini, no ne i moj i otac, Ivan Kurjan, koji je ovdje stigao nakon Drugog svjetskog rata, u svojoj 21. godini. Od obitelji s očeve strane ovdje imam samo jednu sestru, Stellu Maris Kurjan, koja je sada pokojna. Imam još i nećakinju koja nosi isto prezime, zove se Mara Victoria Gago Kurjan.
Prezime se nasljeđuje i s majčine strane
Iako u hrvatskoj kulturi nije običaj da djeca zadržavaju i majčino prezime, kako je to slučaj sa Soniinom nećakinjom, u zemljama španjolskog govornog područja to je, saznajemo, običaj te djeca pored očevog nose i majčino prezime.
– Tako i moji sinovi nose oba prezimena, očevo i moje. Stariji sin zove se Luca Perez Kurjan, a mlađi Patricio Perez Kurjan. Nas četvero jedine smo osobe u Argentini koje nose prezime Kurjan.
Bijeg iz ralja Drugog svjetskog rata
– Moj otac rođen je u Novakima pored Zagreba, gdje je do svoje šesnaeste godine živio lijepim životom u velikoj obitelji, radeći u obiteljskom vinogradu sa svojim djedovima. Tada su ga uzeli da služi u Drugom svjetskom ratu.
Hrvatsku je, saznajemo, napustio zbog rata u kojem bi morao služiti, unovačen u tako mladoj dobi. – U Argentinu je stigao 1948. godine, nakon što je tri godine proveo živeći u Austriji. Prvi mu je izbor bila Kanada, no imao je nesreću da izgubi pola prsta te ga Kanada nije htjela primiti. Kako je puno njegovih hrvatskih prijatelja iz Austrije odlučilo potražiti sreću u Argentini, pridružio im se i Ivan Kurjan.
– Po dolasku nije imao nikakvih problema. Došao je s puno hrvatskih prijatelja, istim brodom. Brzo je savladao jezik i studirao građevinu. Ovdje se i oženio za moju majku, Ukrajinku, 1956. godine.
Imam neka “latino” raspoloženja, ali Hrvatica sam
Hrvatski joj nije materinji jezik, ali nije joj stran. Odmalena su je učili obama jezicima, te sada hrvatski razumije, no ne zna ga govoriti pa posljedično niti pisati. – Otac i prastrina Jelka Kurjan pričali su mi na hrvatskom insistirajući na tome da ostanem u doticaju s tim dijelom svog identiteta.
– Moja kuća je ovdje, ali ne i moj dom. Osjećam se kao da pripadam dvama kulturama, s tim da se osjećam malo više Hrvaticom. Imam neka “latino” raspoloženja, ali Hrvatica sam. Nažalost, nisam nikada imala priliku posjetiti Hrvatsku, primarno iz financijskih razloga. Moja sestra je bila. Nadam se da ću i ja jednom ići. Moram, tamo su mi korijeni.
– Znam puno o hrvatskoj povijesti, umjetnosti, znamenitostima. Voljela bih i održavati kontakte s ondašnjim ljudima. Polako radim na tome i povezujem se s nekim Hrvatima preko Facebooka, poglavito umjetnika – nostalgična je Sonia.
Argentina lijepa, ali siromašna
– Argentina je prekrasna zemlja, ima planine, more, šume, pustinje, prašume. Velika je, ogromna. Sve je tako daleko i tako skupo za posjetiti. Ovo je siromašna zemlja. Bogata samo prirodnim ljepotama. Argentinska vlast malo brine o svojoj sirotinji. Borimo se s korupcijom i inflacijom, pogotovo nakon stupanja nove vlade na vlast.
– Život je ovdje težak i ne osjećam se dobro. Možda bih radije živjela u Hrvatskoj, barem što se kulture tiče. Odgovara mi, također, njen zemljopisni položaj u centru Europe – savršeno je pozicionirana za putovanja. Znam da ni Hrvatska nije ekonomski raj, ali nije ni Argentina. Zaista je teško živjeti, iako meni i ne toliko jer imam mirovinu Ministarstva prosvjete pa si mogu priuštiti da živim gdje želim.
Ljudi s broda
Sonia je, kao i ostali Hrvati, u Argentini dobro socijalno integrirana. – Ovdje postoji velika zajednica Hrvata. Zemlja je to s ljudima iz svih dijelova svijeta. Ovdje nas zovu – ljudi s broda. Ipak, Argentina nije moje naslijeđe. Ja sam Hrvatica slučajno rođena u krivoj zemlji – zaključuje.
nasiljudi.hr