Ja, ja i samo ja – Vrijeme učenja triput kraće

Američko istraživanje pokazalo je da sve veći broj američkih studenata sebe smatra izuzetno sposobnima. Visoko samopouzdanjeobično se smatra pozitivnom karakteristikom. No nekoliko američkih znanstvenika se zapitalo – može li pretjerana samouvjerenost učiniti čovjeka manje uspješnim?
Oko devet milijuna mladih Amerikanaca ispitano je od 1966. u sklopu ankete American Freshman Survey. Studenti su između ostaloga odgovarali kako ocjenjuju svoje sposobnosti, te je tijekom godina zabilježen značajan porast broja onih koji se smatraju “iznadprosječnima” na polju znanosti i tvrde da imaju visoko samopouzdanje te su natprosječno ambiciozni, prenosi BBC. Broj onih koji se hvale spremnošću na suradnju, suosjećanjem i duhovnošću nije porastao ili se čak smanjio. Analizu je proveo tim znanstvenika na čelu s dr. Jean Twenge, profesoricom psihologije na sveučilištu San Diego State University. Ona ističe da su studenti sve spremniji sebe nazvati nadarenima za pisanje, no testovi pokazuju da je od 60-ih godina prošlog stoljeća ta sposobnost među studentima pala.

I dok je 80-ih gotovo 50 posto studenata tvrdilo da uči šest ili više sati tjedno, to se vrijeme gotovo trostruko smanjilo do 2009. – što izaziva čuđenje, s obzirom na to da se sve veći broj studenata smatra ambicioznima. Drugo istraživanje Jean Twenge sugerira da je od 1979. broj studenata s narcisoidnim stavom u SAD-u porastao za čak 30 posto. Kako objašnjava, naša kultura nekada je poticala na skromnost i poniznost, a ne na hvalisavost, te se samoljublje smatralo lošom karakteristikom. No nije svatko s visokim samopoštovanjem narcisoidan. Pozitivno mišljenje o sebi može biti bezopasno i opravdano. No svaki četvrti ispitani student pokazao je sklonost narcisizmu, koji Twenge i njeni kolege drže negativnim i destruktivnim. U knjizi “Epidemija narcisizma” Twenge i Keithom Campbell tvrde da je za narcisizam odgovoran niz faktora – roditeljski odgoj, imidž slavnih osoba, društvene mreže i dostupnost kredita – što omogućuje ljudima da izgledaju uspješniji nego što stvarno jesu. “Tijekom protekla dva desetljeća prevladalo je uvjerenje da je visoko samopouzdanje – ljubav prema sebi, vjera u sebe – ključ uspjeha. To uvjerenje je vrlo rašireno i duboko ukorijenjeno a istovremeno – nerealno”, tvrdi Twenge.
Ta ideja – da će se kvaliteta života neke osobe popraviti ako joj poraste samopouzdanje – dovela je do rađanja tzv. Pokreta samopouzdanja. Napisana je hrpa knjiga i članaka koji propagiraju tu ideju. Ipak, za to postoji vrlo malo dokaza. “Ako samopouzdanje uopće ima efekta, on je vrlo mali”, smatra dr. Roy Baumeister, profesor psihologije na sveučilištu Florida State University i autor analize objavljene 2003. godine.

Postoji i treći faktor koji može utjecati na samopouzdanje i na uspjeh. Odrastanje u skladnoj obitelji može dovesti do visokog samopouzdanja i do osobnog uspjeha, tvrdi Baumeister. “No samokontrola je mnogo moćniji faktor osobnog uspjeha od samopouzdanja”, nadodaje psiholog Baumeister. To ne znači da su ljudi s niskim samopouzdanjem uspješniji u školi, u karijeri ili sportu. “Osoba zaista treba vjerovati da može nešto ostvariti, no to nije isto što i vjerovati da je superiorna”, upozorava Jean Twenge. Istaknuti američki psiholozi Donelson R. Forsyth i Norbert L. Kerr proučavali su pozitivno djelovanje loših ocjena na studente. Zaključili su da slabiji studenti ostvaruju lošije rezultate kada ih se ohrabri i pohvali. Istina je da su narcisoidne osobe, kako ih opisuju Twenge i Campbell, često šarmantne i karizmatične, lako započinju ljubavne i druge veze te su samouvjerenije u društvenom životu i traženju posla. Ipak prognoze im nisu dobre, tvrdi Twenge.
“Dugoročno, narcisoidne osobe često ne uspijevaju ostvariti dobre odnose u ljubavnom životu, u obitelji i na poslu”, upozorava. One mogu biti ljubazne, ali njihova djela odaju sebičnost. Često do srednje dobi nisu svjesne da su upropastile većinu veza s bližnjima. No narcisoidni poremećaj nije lako riješiti, jer su osobe koje od njega pate nesklone dugotrajnoj terapiji. “Riječ je o karakternoj crti, koju je teško izmijeniti”, kaže Twenge. Ni za mlade ljude koji se ne mogu nazvati narcisoidnima, ali imaju iznimno pozitivno mišljenje o sebi, prognoze nisu dobre, upozorava psihologinja. Kako tvrdi, od 60-ih i 70-ih godina očekivanja su znatno porasla, pa je posljedica sve više osoba koje pate od depresije i anksioznosti, zbog nemogućnosti postizanja zadanih ciljeva.

PRVO LICE JEDNINE

Pokret samopouzdanja vuče korijene iz pokreta boraca za ljudska prava

U nedavno objavljenom znanstvenom radu Jean Twenge je analizirala promjenu u korištenju zamjenica u američkim knjigama objavljenim u razdoblju od 1960. do 2008. godine. Ona je utvrdila da je u knjigama upotreba prvog lica množine (mi, nas, naš itd.) pala za deset posto, dok je korištenje prvog lica jednine (ja, mene, moj itd.) poraslo za čak 42 posto. Pokret samopouzdanja vuče korijene iz pokreta boraca za ljudska prava, koji promoviraju grupnu solidarnost, ali i pravo pojedinaca da budu ono što žele. Niz seminara posvećen postizanju sreće održan je 60-ih godina prošlog stoljeća, te je nazvan Pokretom za razvoj ljudskog potencijala. Prvu popularnu knjigu o samopouzdanju objavio je psiholog Nathaniel Branden 1969. pod naslovom “Psihologija samopouzdanja”. Werner Erhard držao je predavanja o podizanju samopouzdanja u američkim zatvorima. Interes za temu samopouzdanja još uvijek je visok te je u razdoblju od 2002. do 2007. objavljeno 40.000 novinskih članaka posvećenih samopouzdanju.