Prije 25 godina, jednoga hladnog zimskog dana u Jeruzalemu, Izrael i Sveta Stolica potpisali su Temeljni sporazum kojim su uspostavili pune diplomatske odnose i razmjenu veleposlanika, 51 godinu nakon osnutka Izraela. Put do ovoga sporazuma bio je rezultat dugačkog, kompliciranog te ponekad teškog procesa rasprava i pregovora punog političkih i emocionalnih prepreka. Međutim, onoga trenutka kad je postignut, prepoznat je kao povijesna prekretnica, ne samo u smislu odnosa između Izraela i Svete Stolice, nego i gledano kroz odnose Katoličke crkve i židovskog naroda.Dopustite mi da vam opišem ključne događaje na dugom putu kojim su katolici i Židovi putovali više od 100 godina – od odbacivanja i negacije do priznanja, dijaloga i prijateljstva koji postoje danas. Prije više od sto godina, 1904. godine, Teodor Herzl, osnivač cionizma, susreo se s Papom Pijom X. i zatražio njegovu podršku u osnutku židovske države. Papa je kategorički odbio tu ideju.
Štoviše, Sveta Stolica je također prigovorila planu podjele Britanskog mandata koji je donio UN 1947. godine, a radilo se o teološkim razlozima i praktičnim interesima. Od 1948. do 1967. godine, a posebno tijekom prvih godina državnosti, izraelski odnos prema Katoličkoj crkvi bio je diktiran ne samo odnosom prema realpolitici, nego i prema teretu prošlosti, i to nije uvijek bilo jednostavno.Tijekom 11-satnog posjeta Njegove svetosti Izraelu, Papa Pavao VI. nije spomenuo ime Izrael, a po povratku u Rim poslao je brzojav zahvale adresiran na predsjednika Shazara u Tel Avivu ne spominjući ni Izrael ni Jeruzalem. Bilo je to 1964. godine.
Drugi Vatikanski ekumenski koncil, koji je 1965. sazvao Papa Ivan XXIII., 28 godina prije uspostave diplomatskih odnosa između Izraela i Svete Stolice, utjelovio je jedinstven i mijenjajući trenutak u povijesti Katoličke crkve, ali je bio i glasnik apsolutne revolucije i prekretnica u katoličko-židovskim odnosima. Među plodovima koncila nalazi se i Deklaracija Nostra Aetate (Naše doba), koja je donesena 1965.godine.
“U ovo naše vrijeme, kad ljudi postaju bliži jedni drugima”, uvodne su riječi Deklaracije. Poglavlje 4. ovoga dokumenta odnosi se na učenje Katoličke crkve u odnosima prema judaizmu i Židovima, prošlosti i sadašnjosti, oslobađanje židovskog naroda od optužbe kolektivne krivnje za Isusovu smrt, optužbe koja je bila jedan od glavnih izvora antisemitizma kroz povijest.
Da bi se mogla razumjeti važnost ovoga dokumenta moramo uzeti u obzir povijesnu perspektivu koja uključuje sjećanje na tragičnu prošlost koja je često zaboravljena ili, još gore, nepoznata mladim generacijama, u kojoj su se upotrebljavali izrazi kao što je “židovski narod kao vrag” kako bi se opravdale najstrašnije optužbe, krvne klevete i užasna djela protiv Židova koje se smatralo “Božjim neprijateljima”. Ova deklaracija revolucionirala je odnose između židovskog naroda i katolika.Ljudi koji su gledani kao prokleti i osuđeni na lutanje i patnju, sad su službeno oslikani kao voljeni od Boga i kao netko tko je još dio Božjega plana za čovječanstvo. Nadalje, Nostra Aetate izričito priznaje Crkvin dug prema judaizmu izjavom da se u judaizmu već mogu pronaći počeci (crkvene vjere).
Štoviše, Nostra Aetate kategorički osuđuje antisemitizam i poziva na “bratski dijalog” i biblijske studije između kršćana i Židova. Nema nikakve sumnje da je na dokument Nostra Aetate duboko utjecao Šoa i da je dokument nastao iz odbojnosti prema diskriminaciji i mržnji prema Židovima.
Tog 10. prosinca 2015. godine Vatikan je objavio dokument u kojem proučava katoličko-židovske odnose gledano iz novog “teološkog okvira”, koji je slijedio nakon 2. Vatikanskog koncila. Novi dokument nazvan je “Neopozivi su darovi i poziv Božji” (Rim 11,29) a izdao ga je Odbor za vjerske odnose sa Židovima.
Uvod novog dokumenta kaže između ostaloga da: “…je namijenjeno da bude početna točka za daljnja teološka razmišljanja s ciljem da se obogati i intenzivira teološka dimenzija židovsko-katoličkog dijaloga”. Dokument također uključuje sljedeća načela: katolici ne smiju pokušavati preobratiti Židove. Katolička crkva niti ne provodi niti ne podržava bilo kakav misionarski rad usmjeren na Židove i ustanovljeno je “principijelno odbijanje preobraćivanja Židova”.To je prvi put da je odbacivanje aktivnog preobraćivanja Židova tako jasno izraženo u vatikanskom dokumentu. Kršćanstvo i židovstvo su isprepleteni i Bog nikad nije otkazao svoj savez sa židovskim narodom. Stoga je Katolička crkva u obvezi gledati evangelizaciju Židova koji vjeruju u jednoga Boga na drugačiji način nego na ljude drugih vjera i pogleda na svijet.
Katolici moraju biti posebno osjetljivi na to što Židovima znači Šoa i učiniti sve što je moguće kako bi se odbile antisemitske tendencije. “Kršćanin nikad ne može biti antisemit, posebno s obzirom na židovske korijene kršćanstva”, rečeno je. Katolici trebaju “svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista također i Židovima”, ali to trebaju učiniti “na ponizan i osjetljiv način priznajući da su Židovi nositelji Božje riječi”.
Ne smijemo zaboraviti snažne riječi pape Franje protiv antisemitizma kad se susreo s članovima rimske židovske zajednice tijekom obilježavanja 70. obljetnice deportacije Židova iz Rima u listopadu 1943. godine. Tom prigodom je izjavio:
“Rekao sam to već nekoliko puta i želim to ponoviti sad: kontradikcija je da je kršćanin antisemit. Njegovi korijeni su židovski. Kršćanin ne može biti antisemit! Neka antisemitizam bude protjeran iz srca i života svakoga muškarca i svake žene!”.
Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine i u svjetlu nove stvarnosti izraelske kontrole nad čitavim Jeruzalemom i kršćanskim svetim mjestima, Sveta Stolica prihvatila je pragmatičniji pristup dijalogu s Izraelom. Godine 1984. prvi put je Država Izrael bila spomenuta u potpisanom Papinskom dokumentu i prepoznata je povijesna vjerska spona između židovskog naroda i Izraela.
Osobna povijest Pape Ivana Pavla II. jako je pridonijela ovoj preobrazbi u odnosima između kršćana i Izraela koji su uvedeni deklaracijom Nostra Aetate. To je prvenstveno bilo očito kad je Njegova Svetost posjetila veliku sinagogu u Rimu 1986. godine i tad je papa opisao židovski narod kao “voljenu stariju braću Crkve”.Potpisivanje Temeljnog sporazuma između Svete Stolice i Izraela te uspostava diplomatskih odnosa godinu dana kasnije, 1994. godine, može se gledati kao kulminacija odnosa između dvije strane. Sporazum se zasniva na četiri temeljne točke zajedničkih interesa: uspostava diplomatskih odnosa, obveza suradnje u borbi protiv antisemitizma, promidžba kulturnih i akademskih razmjena i suradnja u poticanju kršćanskih hodočašća. Iako se smatra političkim sporazumom između dvije države, jasno je da je to također povijesni sporazum o pomirenju između Katoličke crkve i židovskog naroda.
Najvjerojatnije je hodočašće pape Ivana Pavla II. 2000. godine donijelo konačno svjedočanstvo o opsegu promjena u kršćansko-židovskim odnosima. Fotografije pape koji suznih očiju stoji u solidarnosti sa židovskim patnjama u Muzeju Holokausta Yad Vashem i u molitvi punoj poštovanja za židovsku tradiciju kraj Zapadnoga zida stavlja tekst molitve koju je sastavio za službu pokajanja u Vatikanu tražeći Božji oprost za grijehe počinjene protiv Židova kroz stoljeća, bez sumnje su imale golemi utjecaj na židovski, kao i na kršćanski svijet.
Prošle, 2019. godine proslavili smo 25. obljetnicu uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Izraela. Današnji odnosi između su zasnovani na međusobnom poštovanju i dijalogu, duhovnom poštovanju i političkom legitimitetu te, iako izazovi ostaju, smo učinili značajan napredak tijekom posljednjih 25 godina, a naš otvoreni dijalog se uvijek nastavlja, također i u Hrvatskoj.
Među izazovima s kojima se suočavamo je postizanje jače suradnje u borbi protiv antisemitizma, kao i protiv prijetnji radikalnog islama stvarajući realističan, univerzalan program obrazovanja, koji podržavaju ne samo katoličke i židovske zajednice, nego i vlade, parlamenti, nevladine udruge i mnogi drugi usredotočujući se na duh i poruke Nostra Aetate, na jedinstvenu važnost Izraela za židovski identitet, na moderni Izrael izvan bliskoistočnog sukoba te prijateljske odnose između Hrvatske i Izraela.U pozadini ovog trajnog procesa pomirenja i približavanja između Svete Stolice i židovskog naroda i Izraela, moramo stvoriti nove načine prenošenja mladim generacijama poruka deklaracije Nostra Aetate, kao i snažnih i jasnih izjava pape Franje da kršćanin ne može biti antisemit zbog svojih zajedničkih korijena sa židovskim narodom. Nedavno je papa Franjo osudio neljudsko, nekršćansko ponovno rođenje antisemitizma govoreći o jednom događaju koji je zgranuo Italiju posljednjih tjedana. Tu i tamo pojavi se novi način progona Židova.
Važne poruke i smjernice katoličkim vjernicima uklesane u Nostra Aetate moraju se učiti i o njima raspravljati u školama i sveučilištima, u crkvama na nedjeljnim misama, na obiteljskim okupljanjima, od strane političara i, naravno, u medijima. Ovdje je uloga obrazovanja jako važna. Uglavnom kroz obrazovanje možemo nastaviti našu zajedničku misiju sijanja sjemena tolerancije i iskorjenjivanja korova fanatizma. Dopustite mi da iskoristim ovu priliku poželjeti vama i vašim obiteljima sretan Božić i Novu godinu.
Bog vas blagoslovio i šalom.