U Ženevi je ovih dana, kao što je bilo i očekivano, propao još jedan pokušaj trodnevnih dogovora o ujedinjenju Cipra.
Tri su dana razgovarali grčko-ciparski i tursko-ciparski predsjednici.
I nisu se dogovorili.
Unatoč pokroviteljstvu UN-a i sudjelovanju ministara vanjskih poslova garantnih sila Velike Britanije, Grčke i Turske.
António Guterres, generalni tajnik UN-a, izjavio je 29. travnja 2021. da za nastavak formalnih pregovora jednostavno ne postoji dovoljno zajedništva dviju strana.
No, on ipak želi biti optimist i ponovno pokušati neformalne razgovore, jer je, kako veli, “kvadratura kruga u geometriji nemoguća, ali u politici veoma zastupljena.”
Petar Bilobrig l poskok.info
Zamrznuti konflikt ostaje trajno stanje. Stavovi i ciljevi su zacementirani.
Cilj UN-a je ujedinjenje već pola stoljeća podijeljenog otoka – dvije politički jednakopravne savezne države u jednoj federaciji ili konfederaciji.
Ciparsko-turski stav najbolje je formulirao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan:
“Od sada za Cipar nema drugog izlaza osim uspostave dviju država, sviđalo se to nekome ili ne. Od sada nećemo više govoriti o nikakvoj federaciji ili nečemu sličnom. Ta su vremena prošlost.”
Ciparsko-grčki stav je oprečan: ujedinjenje otoka u federaciji dviju saveznih država.
Cipar ukratko:
- Oko 1,1 milijun stanovnika, oko 77 % ciparskih Grka, 18% ciparskih Turaka i 5% ostalih
- 1571. vlasništvo Republike Venecije
- 1878. dio Otomanskog carstva
- (Bečki kongres) – 1960. pod upravom UK
- neovisnost od UK
- Nakon puča ciparske Nacionalne garde i pokušaja priključenja Grčkoj turska vojska zauzima sjeverni dio (37 %) otoka, stacionira oko 35.000 vojnika i doseljava oko 70.000 Turaka i Kurda iz Turske.
- “Turska republika Sjeverni Cipar” proglašava neovisnost, što osim Turske ne priznaje ni UN ni ostala MZ; UN bezuspješno traži povlačenje turske vojske.
- Cijeli Cipar postaje de jure članicom EU, de facto samo grčki dio otoka.
- UN provodi odvojeno glasovanje na cijelom otoku o konfederaciji dvaju samostalnih država(“Annan-plan”). Većina Turaka ga prihvaća, a većina Grka odbija.
Izborni zakon
Cipar je od 2004. država članica Europske unije. U toj etnički podijeljenoj zemlji živi oko 1,150.000 stanovnika: oko 77 % ciparskih Grka, 18% ciparskih Turaka i 5% ostalih. Priznate su 3 kršćanske “vjerske manjine”: Armenci, Latini i Maroniti. Na području koje kontrolira ciparska vlada živi oko 500 muslimanskih Roma.
Cipar i BiH imaju povijesnih sličnosti. Bili su dijelom Otomanskoga carstva. Na Berlinskom kongresu 1878. dodijeljeni su kontroli velikih sila: Cipar postaje britanskom kolonijom, a BiH austrijskom. U 20. stoljeću zaoštravaju se etnički konflikti i etničke podjele u obje zemlje. Ustavi u obje zemlje načinjeni i nametnuti su od stranaca i vrijede do danas: za Cipar 1960. u Londonu, za BiH 1995. u Daytonu.
Grk je Grk –Turčin je Turčin
Ustav Republike Cipar poznaje samo etničko-vjerske odrednice i to samo dvije: etnički Grci i etnički Turci. Predsjednik Republike (državni poglavar i ujedno premijer) prema ustavu mora biti etnički Grk, a biraju ga etnički Grci i etnički Turci.
Pripadnost jednoj od dvije etničke zajednice pojedinac ne može odrediti samovoljno i po miloj volji. Etničku pripadnost pojedinac ne može za života više mijenjati. Ustav je onaj koji definira etničku pripadnost: Grčkoj etničkoj zajednici pripadaju građani Republike Cipra koji imaju grčko podrijetlo i materinji jezik grčki ili koji dijele grčke kulturne tradicije ili su članovi Grčke pravoslavne crkve. Turskoj etničkoj zajednici pripadaju građani Republike Cipra koji imaju tursko podrijetlo i materinji jezik turski ili koji dijele turske kulturne tradicije ili koji su muslimani.
Koji Sejdić, koji Finci!
Da je Dervo Sejdić rođen na Cipru, da je ciparski državljanin i od 2004. državljanin EU, kao Rom i musliman ne bi imao pravo glasa, a kamoli natjecati se za političke funkcije. Ako bi htio u politiku, Dervo Sejdić mogao bi se samo osjećati kao Rom, kao musliman, kao “ostali”, ali bi imao samo jednu jedinu mogućnost: biti pripadnik etničke turske zajednice.
Dakle, Dervo Sejdić ne bi se mogao ni opredijeliti prema vlastitom nahođenju, željama i osjećajima, a kamoli mijenjati svoje opredjeljenje po potrebi. Jer na Cipru si od rođenja automatski “opredijeljen”.
Da je Dervo Sejdić ciparski državljanin ne bi mogao ni sanjati kako bi postao predsjednikom Republike Cipra, jednako kao što to ne mogu ni pripadnici turske etničke grupe. Predsjedničko mjesto ustavno je zajamčeno samo za etničke Grke.
A tek Jakob Finci! Kao Židov na EU-Cipru ne bi imao nikakve šanse u politici, jer se ne bi mogao svrstati ni u jednu od dvije etničke niti vjerske kategorije.
Nema Ostalih ili Neopredijeljenih: svrstajte se!
Građani koji nisu etnički Grci ili etnički Turci, a žele glasovati, moraju izabrati svoju političku pripadnost. To znači: prvo, moraju se “svrstati” u grčku ili tursku etničku zajednicu i drugo, biti tamo nastanjeni. Ako bi Dervo Sejdić želio glasovati ili se natjecati za neke (ne sve) političke funkcije, ne bi imao drugoga izbora osim da dokaže, kako je ustavom predviđeno, da je pripadnik turske etničke zajednice. I u tom slučaju mogao bi ući samo na listu turske etničke zajednice.
Ibrahim Azizi: EU-građanin bez ljudskog prava
Cipar također ima svoj slučaj Sejdić-Finci. Ibrahim Azizi a živi u grčkom dijelu Cipra. I on se obratio Europskom sudu za ljudska prava jer se kao član turske etničke zajednice nije mogao natjecati na tamošnjoj izbornoj listi grčke etničke zajednice gdje živi, a turske izborne liste tamo i nema. Dakle, EU-građanin bez jednog od temeljnih ljudskih prava. Sud je 2004. g. odlučio da se radi o diskriminaciji, ali EU-građaninu to nije pomoglo, ustav i zakon nisu mijenjani.
Nemoć Međunarodne zajednice
Ni ostali pokušaji i prijedlozi iz “međunarodne zajednice” za promjenu ustava, npr. Kofi-Annan-plan 2004., nisu uspjeli. Ustavne odredbe iz 1960. ostale su nepromijenjene.
Unatoč svemu Cipar je 2004. postao članicom EU.
Vijeće Europe 2009. ponovo je pozvalo ciparsku vladu da to stanje pokuša promijeniti. No, ciparska je vlada odgovorila da to ne dolazi u obzir! Štoviše, upozorila je kako bi to bio strašan potez, u “trenutno delikatnoj političkoj situaciji” to bi bilo “politički nekorektno i praktično nemoguće”.
Ciparski Grci i ciparski Turci (EU građani) i dalje mogu glasovati samo svatko za svoje predstavnike u parlamentu.
Armenci, Latini i Maroniti – budući da nema kategorije “ostalih” – i dalje se moraju pridružiti ili grčkoj ili turskoj etničkoj zajednici, ako žele glasovati odn. sudjelovati u političkom životu.
Nastojanje UN-a 2017. g. da Turska iz Sjevernog (turskog) Cipra povuče onih 35.000 vojnika također ostaje bezuspješno.
Migrantska kriza još zaoštrava problem. Da bi zaustavila pritisak migranata iz turskog dijela otoka, ciparsko-grčka vlada traži pomoć od EU i gradi dodatne ograde (bodljikavu žicu) duž 180 km postojeće crte razgraničenja, trenutno dužine 11 km.
EU rješenje etničkog konflikta iz rukava: “Halloumi/hellim diplomacija”
Nemojmo zanemariti doprinos EU. Pred početak gore navedenih nedavnih razgovora u Ženevi EU je – ni manje ni više – odobrila priznanje i zaštitu imena sve-ciparskom siru Halloumi (grčki) odn. Hellim (turski), koji od sada nosi EU-pečat “Oznaka zemljopisnog podrijetla” (OZP). Valja napomenuti da je tom prigodom EU-komisija entuzijastično naglasila političko značenje sve-ciparskog sira, budući da ova odluka vrijedi za cijeli Cipar, te da je taj sve-ciparski sir “povijesno dostignuće i simboličan korak koji će obje zajednice približiti i putem suradnje stvoriti povjerenje”.
Ionako se sve-ciparski halloumi/hellim sastoji od tri vrste mlijeka: kravljeg, ovčjeg i kozjeg, i to u varijabilnim količinama.
wpDiscuz
