Published On: Mon, Jan 8th, 2018

Izbori u Rusiji – Putin i njegov politički kapital

Sredinom prošlog mjeseca je Gornji dom ruskog parlamenta odredio je datum ruskih predsjedničkih izbora. Oni će se održati 18. ožujka i Vladimir Putin je već najavio kandidaturu. Prema istraživanjima javnog mnjenja, aktualnog ruskog predsjednika i njegovu politiku podržava preko 80% građana Ruske Federacije. Vladi i premijeru Dmitriju Medvedevu je rejting padao tijekom prvog udara sankcija i pada cijena nafte, da bi se s izlaskom iz recesije i povratka na put gospodarskog rasta stanje popravilo i sada vladu i premijera podržava više od 55% građana.

Po svemu sudeći, Vladimir Putin će dobiti još jedan mandat. Ali gdje su korijeni ovako visoke popularnosti lidera Kremlja u ruskim narodu? U zemljama gdje se na izborima pobjeđuje s 51% dobivenih glasova ili s vrlo malom razlikom, možemo govoriti o određenoj razini podijeljenosti društva, ali u Rusiji ne. Da su svi indoktrinirani propagandom Kremlja, to je obična laž. Iako je uvriježeno mišljenje kako su mediji u Rusiji pod strogom kontrolom države, imate radio Eho Moskve, list Vedomosti, rusko izdanje Forbesa i brojne visokotiražne listove, internetske portale i neovisne televizije koje oštro kritiziraju politiku aktualne vlasti. Na kraju, ako izuzmemo komuniste i Vladimira Žirinovskog i njegovu formalno “liberalnu stranku”, ili “liberalno-demokratsku na ruski način”, prozapadna oporba jednostavno ne uspijeva zadobiti povjerenje naroda.

Sve je počelo 31. prosinca 1999. godine, kada je prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin tijekom novogodišnjeg obraćanja naciji najavio svoju ostavku. Rusima je poručio: “Odlazim, jer sam učinio sve što sam mogao!”, iako je bilo jasno da više nije u stanju obavljati svoje dužnosti.

Jeljcin

FOT: Boris Jeljcin

Rusija je tada bila izložena procesu “balkanizacije” i bila je pogođena raznim oblicima separatizma. Jedva je imala vremena da se oporavi od bankrota iz 1998., kojeg su uzrokovali prozapadni liberali i emisari novih ekonomskih politika koje su Rusiju trebale “odvesti u blagostanje”.

Na vlast dolazi mladi i energični Vladimir Putin, kojeg je ranije KGB čiji je bio operativac, podigao sovjetskim, gotovo spartanskim metodama. U svakom slučaju, Rusija ga je dočekala s nadom, entuzijazmom i svojom je pojavom uzrokovao val općeg optimizma u društvu.

U politici je uklonio politički vakum, vratio red u Sjevernom Kavkazu, a zatim pobijedio u ratu u Južnoj Osetiji. Putinu se pripisuju pobjede i koje je osvojio formalno, odnosno kao premijer, iako je njegovo vodstvo u vladajućem tandemu s Medvedevom nikada nije bilo upitno.

Javnost priznaje nesporni politički uspjeh Putina, koji kao šef države neprestano dobiva visoke ocjene. Osim toga, Putinova su dostignuća bili prisiljeni priznati i na Zapadu. Nije ga slučajno na kraju njegovog drugog mandata američki časopis Time proglasio čovjekom godine “koji je Rusiji vratio status svjetske sile”.

Međutim, čim se  da se nad bivšim Sovjetskim Savezom za Zapad nadvila zastrašujuća sjena Euroazijske ekonomske unije, koju svi smatraju za reinkarnaciju Sovjetskog Saveza, euroatlantska politička oligarhija mijenja optužnicu protiv Rusije.

No, sve uzalud, jer je u svom povijesnom govoru u Münchenu 10. veljače 2007. Vladimir Putin odredio smjernice unutarnje i vanjske politike, od koje nije odstupio do danas.

 

Prvo zvono upozorenja je bilo takozvani “Močvarni proces”, koji se odvijao prilično brzo, ali se primijetio osjetan nedostatak široke baze na koju bi se mogla osloniti takozvana ruska “peta kolona”.

Transatlantski politički stratezi su zaigrali na kartu Maidana i zbog povratka Krima u Rusiju su pokrenuli “rat sankcijama” protiv Moskve. Ovi događaji su bili novi povijesni izazov za Rusiju i neočekivani izlazak iz recesije, vraćanje gospodarskom rastu, obuzdavanje inflacije, ponovno popunjavanje djelomično ispražnjenih državnih rezervi, vojna kampanja u Siriji koja ne probija proračun za obranu i bezrezervna podrška narodu Donbasa su nesumnjivo uspjeh za zemlju koja je trebala biti bačena na koljena sankcijama i obaranjem cijena nafte.

putin medvedev

FOTO: Putin i Medvedev

Na početku su mnogi smatrali da će nasljednik Borisa Jeljcina biti puno gori, posebno zbog njegovih dobrih odnosa s Čubaisom i ruskim liberalima. Neki su čak očekivali da je izdati zemlju.

No, Putin je došao na vlast kada je Rusija opet bila na rubu ponora i sve je mogao učiniti, samo ne stvarati dodatne podjele u društvu.

Ljudi koji su u 2000. glasali za Putina su to vrlo dobro razumjeli, ali je on ipak tako bio nasljednik osobe koja je narod dovela do kritične točke. Većina birača misli na osobnoj i relativno kratkoročnoj razini. U tom smislu, da je nasljednik Jeljcina dopustio daljnje propadanje države, to bi odgovaralo nekima u tadašnjoj strukturi vlasti.

Ipak, Putin se prilično brzo odmaknuo od onih koji su ga doveli na vlast. Dovoljno je podsjetiti na sudbinu Berezovskog i “ograđivanja od oligarhije”. Osim toga, narod je napokon osjetio da ima lidera sa stavom. Rat u Gruziji, a kasnije ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom, da ne govorimo o ruskoj kampanji u Siriji, gdje su uništeni svi planovi američke i izraelske vladajuće elite, uzrokovali su oštar sukob Putina sa Sjedinjenim Državama.

S obzirom na cijelu povijest moderne Rusije, drugi način vladavine u cijeloj zemlji, osim klanovske, bilo je nemoguće očekivati. U središtu su još uvijek primjetni interesi oligarhije, koja nije uništena, kao na primjer “klasni neprijatelj”. Međutim prorijeđena je i svela se na Putinu odane ljude.

Istovremeno se na Zapadu kolebaju jako pritisnuti Rusiju, jer misle da će, ako izvrše jači pritisak na zemlju, doći do još većeg otpora naroda prema vanjskom faktoru.

kremlj

FOTO: Kremlj

Pesimisti su govorili kako su lokalne pobjede u Čečeniji, Južnoj Osetiji, Abhaziji na Krimu, kampanja u Siriji i poraz terorista kalifata važni, ali da se ne možete riješiti problem Krima, Južne Osetije i Abhazije i Sirije, a da se zbog toga izgubi cijela Rusija.

Ipak, čini se da se nije izgubilo ništa. Štoviše, ekonomski pritisak je konačno prisilio ruski vladu i vodstvo da diversificiraju gospodarstvo, okrenu se industriji, sektoru visoke tehnologije, vojnoj industriji, poljoprivredi i realnom sektoru općenito i da odustanu od politike da je Rusiji dovoljno da bude “benzinska i plinska postaja Europe i svijeta”, kakvu joj je sudbinu predviđao pokojni američki strateg Zbigniew Brzezinski.

Kada se za nekoliko godina ili desetljeća budu svodili računi, 15 godina relativno dobrih odnosa sa zapadom su Rusiji donijeli produbljivanje znanstvenog i tehnološkog jaza između Rusije i Zapada. Sada su, prije svega Moskva i Washington, u sučeljavanju. Do pogoršanja je došlo ne zato što Zapad nema snage, nego zato što je do posljednjeg trenutka Putin želio ostati jak i neovisan, ali i prijatelj Zapada. Ali, nemoguće je biti prijatelj sa Zapadom i moguć je samo vazalski odnos. Ali je nemoguće je biti uspješan lider Rusije s takvom logikom vladavine.

Rusija ima i problem sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, jer je prijevarom, bez dokumenata prevedenih na ruski, pod neprihvatljivim uvjetima uvučena u WTO. Stoga je u ovom mandatu Putin, kada je vidio da je bio u teškoj situaciji, to shvatio i radikalno promijenio stav prema Zapadu, kao i prema oligarsima. Možda Putin konačno shvati, a možda zna, ali ne želi reći, da se nemoguće pomiriti sa Zapadom, ovakvim kakav jest. Čak i ako učini neke ustupke, uvijek će ostati neprijatelj Rusije i neće odustati od starog plana da je uništi i podijeli na male sektaške i državice raznih etničkih skupina. Koliko je Putin svjestan toga, to nitko ne zna. No, shvatio je da Rusija u WTO nije adekvatno zastupljena, što tvrde i Indija i Kina ili druge zemlje s velikim gospodarstvima.

Nakon što su uvedene sankcije, Kremlj i Središnja banka Rusije rade sve kako bi uspostavili bankarski i financijski sustav usluga koji će pogodovati domaćim proizvođačima, što već daje rezultate.

No, kada je izabran na najvišu dužnost, Vladimir Putin je bio suočen s izborom hoće li nastaviti defetističku liniju ili pokušati Rusiju podići s koljena. Na kraju je izabrao vlastitu linearnu politiku, koju je tijekom 15 godina stalno mijenjao. Od čovjeka kojega su na vlast doveli u narodu nimalo omiljeni ljudi, postao je nacionalni lider, što potvrđuju i brojna istraživanja javnog mnijenja, čak i mišljenje inozemne javnosti. Njega je povijest prisilila da donese pravu odluku. Kao predsjednik za vrijeme prvog mandata vjerojatno nije znao i nije imao pojma što će se dogoditi na kraju i na koje će sve izazove morati odgovoriti.

Vladimir Putin, Sirija, konvoj pomoći, napad, optužbe, Rusija, Sirija, USA, UN, Aleppo

FOTO: Vladimir Putin

Liberali su 1990. pokušali uzurpirati rusku državu. No, ispostavilo se da to nisu uspjeli. Na kraju je došao nacionalni lider poput aktualnog predsjednika, koji takav može biti samo u velikoj zemlji. To je povijesna sudbina Rusije, koja diktira ponašanje i logiku Putina.

Uloga pojedinca u povijesti znači napraviti izbor. Nakon što se nađete na vrhu, može ići dalje uobičajenim tokom ili svojim odlukama promijeniti povijest. On je odlučio ići putem oživljavanja suverenog statusa Rusije i to je bio pravi izbor. Ako govorimo o spašavanju Rusije, nastavio je ići teškim, ali jedinim mogućim putem.

Mnoge odluke će kapitalizirati i na predstojećim izborima. Rusi se dobro sjećaju smirivanja Čečenije, kako ukrotio oligarhijske “slobodnjake”, neovisne uloge na međunarodnoj sceni, zaštite Južne Osetije, Abhazije, povratak Krima i stvaranje Euroazijske ekonomske unije i stvarne borbe protiv terorizma u Siriji.

No, glavna je stvar što je Putin počeo vraćati tradicionalnu rusku državnost. Rusija nije ni Zapad, ni Istok. To je zasebna civilizacija, a zemlja zbog svoje veličine trpi stalne neprijateljske pretenzije izvana. To znači da se mora odgovoriti različitim stupnjevima spremnosti za mobilizaciju. Za razliku od nesposobne i korumpirane vlasti iz ’90-ih, Putin zna da Rusija, ako se želi obraniti, mora imati svoj put.

Stvaranje Euroazijske ekonomske unije u gospodarskom smislu Rusiji daje veliku priliku, ali je teško reći koliko će Zapad biti uspješan u razbijanju ovih integracijskih procesa. Naime, tu su još BRICS, Šangajska organizacija za suradnju, sigurnosna Organizacija ugovora o kolektivnog sigurnosti, koja sve više postaje homogeni antiteroristički blok, a svim ovim i drugim skupinama, čak i suradnji na bilateralnoj razini Moskve s pojedinim zemljama, žestoko se protivi Zapad.

Ipak, nedavni događaji, po pitanju Jeruzalema ili prosvjeda u Iranu, pokazali su da ne možemo govoriti o apsolutnoj ulozi Zapada da utječe na sve procese.

Parada - Moskva

FOTO: Parada – Moskva

Događaji u Ukrajini su dosegnuli sadašnju točku i zbog greške ruske diplomacije, jer je Rusija imala priliku da se prilagodi  antiruskim snagama u Kijevu još od 1990. godine, ali nije učinila ništa. Moskva je igrala na legitimitet i podržavala sve one koji su došli na vlast u Kijevu, potpuno nevažno pod kojim sloganima.

Ono što je još važnije je da reakcija američkog vodstva na Putinove akcije neizravno sugerira da je sa stajališta ruskih interesa na pravom putu. Smiješno je i naivno pripisivati sve Amerikancima ili Europljanima, jer kada se John McCain, Mike Pompeo, Herbert McMaster i drugi “jastrebovi” okome na Putina, ne birajući riječ, to znači da su SAD slabe i da je Rusija sve jača. Stoga su oštra reakcija na stvaranje Euroazijske ekonomske unije i napore u integraciji drugih skupina, povratak Krima, pomoć Donbasu, kampanja u Siriji, suradnja s Iranom i Kinom, unutarnje političke odluke koje mijenjaju gospodarsku sliku zemlja neizravno priznanje da su odluke koje donosi lider Kremlja bila opravdane. Jednako je mudra odluka da se na predstojeće izbore kandidira kao neovisni kandidat, koji predstavlja i Ujedinjenu Rusiju, ali i druge političke snage. Uz ovakvu razinu popularnosti je pitanje postoji li čudo zbog kojeg bi se najdosadniji izbori u Rusiji mogli pretvoriti u politički triler? N.Babić i logično.com