Jedan od razloga zašto Komšić želi treći put na poziciju, makar to potpuno urušilo BIH, nije samo novac i plaća. Nego i predsjednički imunitet.
Njegova stranka redovno lekcije o korupciji drži drugima, dok on sam nikada nije odgovarao za korupciju koju je počinio.
Komšić je odavno trebao odgovarati za kazneno djelo korupcije, kada je na osnovu lažnog iskaza Nerkeza Arifhodžića pristao na Nerkezovu ponudu za obostranom korupcijom.
To je učinio iz preotete pozicije Predsjednika, otete od naroda svog oca ,a na koju je došao glasovima iz Kalesije.
Preglasavanjem vlastitog g naroda u BIH. Onog najmalobrojnijeg. Kojem se malobrojnost imputira kad mu se otimaju politička prava, dok ga se broji kao 1991-e kada mu treba preoteti pozicije u Domu naroda.
Taj način izbora člana Predsjedništva Ustavni sud proglasio je nedvosmisleno neustavnim. Presudom u kojoj je rečeno da sve institucije koje predstavljaju konstitutivne narode trebaju biti popunjene u skladu s tim ustavnim načelom. A ne majorizacijom. Tu presudu Komšić je odbacio. I najavio dokidanje konstitutivnosti. Sve to uz gromoglasnu šutnju OHR-a. Ali i hrvatske politike u BIH koja je tih dana bila na moru. Pa nije stigla reagirati.
Imenovanjem čovjeka koji nikada nije bio Hrvat, na hrvatsku poziciju u diplomaciji, Komšić je Arifhodiću osigurao ogromnu materijalnu korist u više navrata. Iako je znao da je dotični služio u bošnjačkoj kvoti diplomacije, a što je još skandaloznije, Komšiće je znao da je dotični tijekom rata bio Miloševićev diplomat i to u vrijeme dok je Beograd vršio agresiju na Bosnu, njenu metafiziku kao i na Bošnjake.
Kako je moguće da BIH u svijetu predstavlja netko tko je služio diplomaciji države koja je na BIH vršila agresiju znaju samo u DF-u i njihovim satelitima.
Stoga je upitno kada će SIPA konačno završiti taj slučaj, i predati Tužiteljstvu BIH optužni prijedlog. I hoće li uopće ikada, pošto se već sada navikavmo, da u ovoj zemlji postoje ljudi koje zakon ne pokriva.
Iznad su zakona. I imaju pravni imunitet. Uvijek i na svakom mjestu.
Čini se da je jedan od njih i Željko Komšić.
Naime Nerkez Arifhodžić, po povratku iz Italije u kojoj je putem Komšićeve majorizacije, predstavljao BIH kao “Hrvat”, na mjestu koje je bilo oteto Hrvatima, najedanput se više danas ne izjašnjava kao Hrvat, što je potvrđeno i na sudovima u BIH, na kojima je, u bijegu od pravosuđa bezuspješno progonio i novinare Poskoka. Napadi su znano je, najbolja obrana.
No kako je Nerkez kao svjedok slučaja morao svjedočiti i dati iskaz, morao se i izjasniti kojoj naciji pripada. I tu se zeznuo. Na sudu BIH se kao Hrvat izjasnio nije. Tako danas Tužiteljstvo BIH ima i papirnati dokaz da je Nerkez korumpirao Komšića i da je Komšić korumpirao Nerkeza.
Nejasno je zašto Tužiteljstvo još uvijek ne podiže optužnicu, kada je isto to Tužiteljstvo, u posjedu službenog nacionalnog izjašnjavanja Nerkeza Arifhodžića, koji se pred njima izjasnio kao NeHrvat tijekom istrage protiv novinara Poskoka.
Lukrativnost nacionalnog metamorfozluka
Nije sporno kako će se Nerkez Arifhodžić nacionalno osjećati. I koliko su nestalni i promjenjivi njegovi nacionalni osjećaji. Neki ljudi se stalno mijenjaju. Egzaltirani su. Nestabilni. Romantični.
Sporna je međutim zloupotreba njegovih promjenjivih nacionalnih osjećaja u svrhu stjecanja materijalnog bogatstva. Koju je “borac protiv korupcije” Željko, prihvatio kao nešto normalno.
Iako to nije normalno. Nego se radi o ozbiljnom kaznenom djelu.
Kazneni zakon BIH jasno naime propisuje, kaznenu odgovornost za osobe, koje se na osnovu lažnog izjašnjavanja, domognu pozicije i materijalne koristi koja im po zakonu ne pripada.
Ukoliko SIPA no i BH Tužiteljstvo nikada ne ispitaju slučaj Komšić a niti Arifhodžić, vjera građana ove zemlje u BH pravosuđe ostat će trajno bijedna.
A kada građani BIH prestanu vjerovati u pravedan sistem, takav sistem se raspada. On za njih onda postaje Režim, a ne sistem koji žele graditi i financirati.
Ako Tužiteljstvo BIH nikada ne ispita ovaj slučaj dobit ćemo jasnu i konačnu potvrdu da ovo nije država za nas, kako je pjevala EKV, nego država za Komšića i Arifhodžića.
I da se borba protiv korupcije ne odnosi na ljude koji su u DF-u. I koji su pristalice Željka Komšića.
No to bi opet u budućnosti moglo znatno ojačati DF. Kako je BIH zemlja puna korumpiranih kriminalaca, učlanjenje u DF kao poluga imuniteta pred sudom, moglo bi im biti zanimljivo.
Komšić je već oko sebe okupio pristojan broj ljudi koji izbjegavaju sudsku odgovornost. I treba mu priznati da ima politički talent kako ojačati stranku. Makar krimosima.
Oko DF-a se tako motao čak i notorni Alispahić. Sumnjivac sa US crne liste koji je na nju dospio zbog terorističkog kampa Pogorelica i navodnih veza s Bin Ladenom. Kako je to promaklo “poštenom” Komšiću nije nam jasno.
Koliko je DF bijedna stranka najbolje govori podatak da Komšić, koji želi glasove Bošnjaka, pa tako i žrtava Srebrenice nema kapacitet glasno reći kako jamči da u njegovoj stranci niti široj koaliciji oko DF-a nema niti jedan čovjek koji je udarao i zlostavljao majku iz Srebrenice.
Netko tko nosi Zlatni Ljiljan to bi u svakom trenu morao moći reći. Komšić to javno ne smije reći.
Isto tako, Komšić ne smije javno reći kako oko DF-a nema niti jednog kandidata koji je sam sebi poslao Metak i optužio Islamsku zajednicu da mu prijeti.
Baš Komšića briga za principe .U državi s ovakvom medijskom praonicom mozgova istina nije toliko na cijeni. Na cijeni je samo trenutni spin. A spin kaže da je on spasitelj države. I to je onda tako. Koliko je stabilnost BIH koštao do sada, koliko ju je materijalno koštao, i koliko će ju tek koštati pitanje je.
Poskok.info
wpDiscuz